Susret generacija kao prostor iscjeljenja

19. Festival hrvatske drame za djecu Mali Marulić, 13. – 17. travnja 2026., Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku: Balonom iznad Kapadokije, autorica i redateljica Tamara Kučinović

• 

  Devetnaesti Mali Marulić otpočeo je 13. travnja 2026. u Gradskom kazalištu lutaka Split smionom predstavom Dječjega kazališta Branka Mihaljevića iz Osijeka. Balonom iznad Kapadokije, u režiji Tamare Kučinović, iako naznačena za uzrast 7+, već od prvih prizora nametnula se kao vrlo ozbiljan i komoran scenski uradak, klasično postavljen, mimetične scenografije i prilično teške atmosfere za osnovnoškolce i njihove nastavnike u gledalištu. No samo zakratko je to bio početak priče o usamljenoj gospođi starije životne dobi, shrvane depresijom. Vješto zamišljenim prikazom dnevnoga boravka u kojem je sve na svojemu mjestu, ostvaren je kontrast prema raspoloženju glavnoga ženskog lica: vanjski poredak stvari, naime, ne jamči i unutarnji sklad. Gospođa je u trajnoj glavobolji, emocionalno zakočena i nesvikla na običnu, svakodnevnu komunikaciju, u kojoj se krije toliko izvanrednih mogućnosti buđenja misli radosnica.

  Areta Ćurković suvereno i sasvim prirodno utjelovljuje jednu od mnogih žena današnjice, oboružanih cinizmom kako bi preživjele najveće životne brodolome. I baš u trenutku kad započinje najveći žamor u gledalištu, ali i sve izraženije smijuljenje na gospođin tragikomičan izgled (sa zavezanim ručnikom oko glave kao turbanom), prizor osvaja pojava pokisla tinejdžera, hiperaktivna i smiješna ponašanja. Ostvareni kontakt između njih dvoje postaje središnjim dijelom drame koja to zapravo i nije s obzirom na to da su mnogobrojni prizori režirani u stilu antidrame, koja izoštreno propitkuje temeljne krikove čovjekove egzistencije na ironičan način. Stoga bi bilo najpoštenije reći kako je duboki tekst Tamare Kučinović sadržajno – zrcalo prototipa suvremena tinejdžera, ali i urbane usamljenosti u zreloj životnoj dobi, dočim je poruka predstave univerzalna jer intrigantno propitkuje načine svladavanja najtoksičnijeg ljudskog osjećaja: ranjenosti zbog gubitka, koji rađa izoliranošću i malodušjem.

  

  U najmanju je ruku bilo potpuno neočekivano uvidjeti začudno probuđeni interes djece pubertetskog uzrasta za razvoj daljnjih događaja u turbulentnoj komunikaciji između nabrijanoga malca slobodna ponašanja i letargične gospođe odsutna duha. Tamara Kučinović nedvojbeno je odlučila ne kalkulirati nego hrabro iznijeti sve oblike životnoga apsurda pred najmlađima. A pred njima se odvijalo pomicanje granica u kojem su vremenski i izdržali: pozornost im je ukrao dvojac koji se odjednom pretvorio u ono bez čega mašte nema. Homo ludens jedan je od provodnih motiva i najprivlačniji scenski ekstrakt neobična dijaloga, utemeljena dakako na vrlo jasnim monološkim podlogama različitih životnih konteksta. I dok je gospođina aura simbolički intonirana zarobljenom lutkom u tegli, kako bi se prizvala bolna zatomljenost njezine duše, logorejični tinejdžer s izraženim ADHD-om, pomalo starmala izgleda, ulazi u fokus kao junak koji treba probuditi gospođu usnule životne radosti. Ispijanje čaja, igranje vrtuljka, pjevušenje, uživanje u čokoladi postupno razotkrivaju neuralgične točke i u dječakovoj usamljenoj pojavi, željne igre i posvećena razgovora.

  Zamjena uloga u jednome trenutku njihove stvarne probleme dovodi u životno ravnovjesje: briljantnim glumačkim umijećem Gordana Marijanovića oživljen je ne mit nego aktualna svakodnevica mnoge djece digitalne ere, trajno zakinute za izvornu interaktivnu igru bez koje nema ni unutarnjega rasta ni onoga stupnja entelehije što djetinjstvu priskrbljuje čaroliju besmrtnosti.

  Upravo je zato Balonom iznad Kapadokije terapeutska predstava za „male velike“ i „velike male“, jedno igranje koje izvlači radost iz sitnica, jedna duša u dva tijela, koja samo što se nije slomila u jednome, uvjetno rečeno, trenutku obrata. Ostvareni kontakt, naime, uvijek teži legitimnosti, a ne tek slučajnosti ili sporadičnu tijeku zbivanja. Raspletom, koji je školarcima ponudio vatromet smijeha i dobre kreativnosti (akvarij u ulozi morske dubine i čovjekove povezanosti s cijelim svijetom), dramska katarza kao da se obračunava s glavnim negativcem u predstavi: strahom od kontakta s drugom osobom, od blizine koja će možda jednoga dana izblijedjeti, od odgovorne slobode i pristanka na praštanje.

  

  Otpuštanje negativne energije od nakupljena bijesa vrlo je zorno i izravno prispodobljeno, razumljivim jezikom tjelesna govora, što je u konačnici u potpunosti izmijenilo i lice kaotičnih završnih prizora. Umrtvljeni sklad gospođina dnevna boravka s početka priče postaje mjestom preobrazbe: razbuđeni um koji sada traži nove izazove (da balonom leti iznad Kapadokije) posve opušteno funkcionira u neredu sobe u kojoj više ništa nije bilo posloženo na stari, uobičajeni način.

  Balonom iznad Kapadokije dramski je tekst koji se suživljeno osluškuje kao klasik koji jamči slojevito uprizorenje, zrcalno angažiranu glumu sugestivnoga dvojca, a iznad svega onu prijeko potrebnu iracionalnu kompatibilnost s najmlađom publikom, koja, unatoč svim zahtjevnostima suvremena teatarskog izraza, prepoznaje lice i naličje životnoga tijeka kao svoje iskustvo.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 14. travnja 2026.

  Tekst i režija: Tamara Kučinović
  Dramaturgija i koreografija: Goran Guksić
  Scenografija i lutke: Volha Milovič
  Glazba: Marko Lucijan Hraščanec

  Igraju: Areta Ćurković i Gordan Marijanović

Piše: