Urnebesno osvetničko putovanje u tarantinovskom duhu

Udruga Domino, Centar KNAP: Belén Amada – Micaela Fariña – Gonzalo Quintana, Babin Kuk gori, red. Gonzalo Quintana

• 

  Argentinskog redatelja Gonzala Quintanu upoznali smo zahvaljujući udruzi Domino i njezinom voditelju Zvonimiru Dobroviću koji ga je prepoznao na argentinskom showcaseu i ponudio mu rezidenciju u Zagrebu. Tako je nastala njegova predstava Neuspjeh, osobna ispovijest glumice Micaele Fariña, koju smo mogli vidjeti na Sounded Bodies festivalu. Slična je predstava i All my bodies u kojoj je svoju životnu i umjetničku priču na kraju karijere pripovijedala argentinska transrodna glumica Maiamar Abrodos.  Zanimanje za dokumentarno pokazao je i u Infinitive Archive #1 Unstoppable, gdje je s našim umjetnicima scenski rekonstruirao priče iz hrvatske LGBTQ+ zajednice. Stoga me iznenadila njegova nova predstava Babin Kuk gori, koja se premijerno izvela na pozornici Kazališta KNAP 4. ožujka. U njoj je, naime, sve izmišljeno, a fiktivna priča poziva vas da se prepustite mašti i kazališnoj čaroliji te da zajedno s dvjema protagonistkinjama krenete u osvetničku pustolovinu i zamišljate njihove nevjerojatne zgode po putu.

  Belén Amada, Micaela Fariña i Gonzalo Quintana osmislili su još u Buenos Airesu duhovitu priču o djevojkama koje nepozvane odlaze na vjenčanje svojih bivših školskih kolega. Ona se, poput roller coastera neprestano vrtoglavo diže i spušta, vraća u prošlost, a potom pokazuje budućnost, da bi samo na trenutak zastala u sadašnjosti. Upravo zbog toga stalno doznajemo nešto novo, iznenađujuće, nezamislivo, a protagonistkinje su tako slojevito ocrtane da su simpatične i onda kada ih zatičete u potpuno nerazumnim i monstruoznim situacijama. Sjajne glumice Ivana Sinovčić i Lea Jevtić pritom su svojim energičnim nastupom, komičnim pokretima i gestama ispisale silno duhovit tekst izvedbe te su izazivale smijeh i kad su se samo gledale ili tugovale uz neki domaći šlager. Tekst je preveo i našem podneblju izvrsno prilagodio Zvonimir Dobrović, utkavši svojom lokalizacijom dodatnu dozu humora.

  

  Djevojke se tako ne voze po Argentini, nego iz radničke zagrebačke Pešče kreću u luksuzan hotel koji se nalazi u Babinom Kuku pored Dubrovnika, a Dobrović tim odabirom aludira i na socijalno raslojavanje našeg društva.

  Argentinski srednjoškolci sigurno ne putuju u Španjolsku, kao što su u ovoj predstavi krajem devedesetih putovali naši, pa se djevojke prisjećaju maturalca u Lloret de Maru. Dobrović je lokalizirao i pjesme koje se u predstavi izvode, a odabrao je refrene pjesama grupe Magazin, Doris Dragović i Zdravka Čolića koje su bile opće mjesto srednjoškolskih tuluma i utkane su u našu popularnu kulturu. Pritom je silno duhovito kad ih protagonistkinje tužno pjevaju ili citate inkorporiraju u svoje melankolične, srcedrapateljske monologe.

  Lokalizirana su i imena – Katarina Sladić i Marija Jelavić glavna su lica koja kreću na svadbu Petre i Marka. Marija pritom želi spasiti mladenku jer je duboko uvjerena kako je ona još uvijek zaljubljena u nju.

  Gonzalo Quintana redatelj je i filmova, a upravo je tako izrežirana i ova predstava: s brzim filmskim prijelazima, napetim scenama potjere, masovnim kadrovima. U kazalištu, naravno, sve to moramo zamisliti, što uz izvrsne glumice nije teško.

  U jednom trenutku sve me podsjećalo na Almodovarove Žene na rubu živčanog sloma, u drugom gledali smo krvavi obračun kao u tarantinovskim filmovima, osobito iz Kill Bill ciklusa. Dvije naizgled nježne i pristojne djevojke neustrašivo kradu automobil, otimaju autobus, pretvaraju veseli svadbeni čin u krvavu noćnu moru. Dijalozi su brzi, izmjenjuju se apsurdne i nadrealne situacije s melodramatskim trenucima, a sve se događa na gotovo praznoj pozornici s koje pršti brza, dinamična i strastvena glumačka igra bez trunke predaha u kojoj se osjeća i redateljev argentinski temperament.

  Međutim, ispod svog tog šušura skriva se silno tužna priča o nevidljivim djevojkama iz razreda. Prisjećajući se maturalca pokazuju nam razredne fotografije na kojima ih ili uopće nema ili su skrivene u kutu iza svih ostalih. Slušamo njihovu deluzičnu priču, koju su iskonstruirale deset godina nakon završetka školovanja kako bi zaboravile na sve povrede, dok na fotografijama gledamo pravu istinu. Petra je, naime, na maturalcu Mariju perfidno ismijavala kad joj je ona priznala da je voli. I upravo je tu vrijednost ove predstave. Iza naizgled lepršave komedije, skriva se bolna i tužna priča. Priča o usamljenosti i neuzvraćenoj ljubavi, o srednjoškolskom nasilju kroz ignoriranje i okrutnu emotivnu manipulaciju. Osvetničko putovanje postaje tako metafora za odrastanje, sazrijevanje, oslobađanje od trauma iz mladosti. Nakon toga protagonistkinje su spremne za novu stranicu, sretniju i punu ljubavi, jer jedna u drugoj prepoznaju osobu svog života. Katarina je pritom dugo godina strpljivo i ustrajno čekala upravo taj trenutak, udovoljavajući Mariji svaku želju.

  Babin Kuk gori predstava je furioznog ritma u kojoj se miješaju mnogi žanrovi, a publika, zajedno s protagonistkinjama, proživljava njihovo uzbudljivo životno putovanje uz obilje smijeha, napetosti, nostalgije, ali i tuge, suza i suosjećanja.

  

  Na kraju podijelit ću s vama jednu zanimljivost: moja šestogodišnja kći, nakon odgledane predstave, satima je imala potrebu razgovarati o svojim odnosima s prijateljicama i prijateljima u razredu. Slušajući to, potvrdilo mi se da predstava potiče na razmišljanje i odašilje duboke i važne poruke ne samo odraslima, nego i djeci.

  © Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 15. travnja 2026.

  Autori: Belén Amada – Micaela Fariña – Gonzalo Quintana
  Režija i video: Gonzalo Quintana
  Adaptacija i prijevod: Zvonimir Dobrović
  Dramaturg: Tim Kožar
  Kostimografkinja: Franciska Glavaš
  Izvršna producentica: Petra Vigan
  Producenti-mentori: Morana Foretić, Kristina Orešković Juras
  Dizajn svjetla: Ivan Sabljak
  Fotograf: Sanjin Kaštelan
  Asistent redatelja: Max Foretić-Kožul
  Glazbena suradnica: Lukrecija Aragon
  Suradnica za scenografiju: Maja Kos
  Dizajn vizuala: Bruno Isaković

  Glume: Ivana Sinovčić, Lea Jevtić

Piše: