Intimna ispovijest koju trebamo čuti

Umjetnička organizacija Arterarij: Nije nam ovo New York, autorski projekt Vita Sikirića

• 

  Živimo u sve konzervativnijoj društvenoj klimi u kojoj se ne trpe različitosti, ne kažnjavaju se agresivni ispadi protiv bilo kakvih manjina, u kojoj je sve manje empatičnosti, a sve više nasilja. Unatoč mnogim pokušajima, paradama i umjetničkim intervencijama da se homoseksualna zajednica društveno prihvati, javno se i dalje mogu čuti govori mržnje upereni protiv ljudi koji odudaraju od heteronormativnih pravila i predodžbi. A taj govor nerijetko prerasta i u nasilan čin. Kako se u tim okolnostima osjeća mlada osoba na pragu zrelosti koja tek otkriva svoju seksualnu orijentaciju? Koliko mora biti zbunjena i preplašena kad počne osjećati nešto što se u njegovoj katoličkoj obitelji i okolini smatra bolešću ili grijehom?

  Veoma emotivne odgovore na ta pitanja nudi nova predstava umjetničke organizacije Arterarij Nije nam ovo New York, prvi autorski projekt tek diplomiranog redatelja Vita Sikirića. On je u svojem redateljskom debiju slijedio Arterarijevu prepoznatljivu estetiku intimnosti i bliskog dodira s publikom koju godinama gradi umjetnički voditelj i redatelj Romano Nikolić. Izvedbeni prostor okružio je stolcima, a na podu u sredini postavio je madrac koji će postati simbolički prostor protagonistovih unutrašnjih previranja, konflikata i oslobađanja.

  

  Student treće godine glume Marko Kotar tumači zbunjenog dječaka koji će tijekom odrastanja upoznavati sebe, vlastite tjelesne i emotivne promjene i reakcije, svoju različitost u odnosu na one koji ga okružuju. Predstava je osmišljena poput grupne psihoterapije u kojoj svi sjede u krugu i pozorno slušaju intimnu ispovijest jednog od njih. Takav dojam stekao se već na početku predstave kada je Marko Kotar ostvario prisan odnos s gledateljima ispitujući ih razna pitanja o njima i njihovim emocijama. Tek kad je ostvario atmosferu povjerenja i zajedništva, krenuo je u svoju priču koja seže od osnovnoškolskih bezbrižnih dana, preko srednjoškolskih identitetskih nedoumica do studentskog istraživanja i otkrivanja sebe. Ono što je izuzetno važno jest da se protagonist naizgled ni po čemu ne razlikuje od svojih vršnjaka, zanimaju ga iste igre, voli boks i glazbu, dobro društvo.

  Mlada publika koja dolazi na ovu predstavu može se vrlo lako identificirati s njim i samim time jače suosjećati s njegovim mukama i dilemama oko istospolne seksualne orijentacije koja se u našoj sredini ne prihvaća blagonaklono. U takvom odgoju protagonist ne može i ne želi prepoznati što ga i tko ga uistinu privlači, zbunjuju ga i plaše vlastite reakcije, što je mladi glumac sjajno dočarao. U dodir s vlastitim emocijama dolazi tek kad odleti daleko iz svog gnijezda, u vibrantni velegrad slobode gdje nema osuda ni prijetećih pogleda: u New York. Međutim, ni tamo nije idealno. Protagonist doživljava uglavnom površna poznanstva, kratke seksualne afere koje mu otvaraju neke nove svjetove, oslobađaju ga unutarnjih granica, ali mu ne nude ozbiljnu i pravu ljubav za kojom traga.

  

  Madrac koji je bio mjesto dječje igre i obiteljskih okupljanja, sada postaje mjesto seksualnog oslobađanja, što su redatelj Vito Sikirić i glumac Marko Kotor vrlo suptilno prikazali, eksplicitnim pokretima koji pritom nisu bili vulgarni ni banalni. U New Yorku, daleko od kuće, čovjek može biti ono što uistinu jest, a s tim saznanjem protagonist se vraća u obiteljski dom promijenjen i ohrabren da se otkrije i onima koji ga najviše vole – roditeljima. Da to nije nimalo laka odluka, sjajno pokazuje mladi glumac koji nas je toliko sugestivno, a nimalo nametljivo uvukao u svoju priču da s njim potpuno suosjećamo. Obraćao nam se prijateljski, s nježnošću i mirnoćom u glasu i držanju te je uspio zadržati našu potpunu pozornost punih šezdeset minuta. Redatelj Vito Sikirić preciznim je mizanscenskim promjenama i rješenjima ostvario ritam koji ni u jednom trenutku ne upada u zamku jednoličnosti. Stoga je od početka do kraja ova monodrama bila dinamična i uzbudljiva.

  Tekst je napisao sam redatelj, a važnu poetičnu notu dala mu je dramaturginja Dorotea Šušak, napisavši monolog pun metafora, zahvaljujući kojemu nam to lice biva blisko i još draže. Zahvaljujući tome, ali i sjajnoj glumačkoj interpretaciji, gledali smo ispovijest mladog čovjeka dubokih emocija i topline, željnog ljubavi i prihvaćanja, kojega na kraju imate potrebu zagrliti, utješiti, zaštititi.

  

  Nije nam ovo New York komad je koji je pobijedio na Arterarijevom natječaju Novi glasovi, nove perspektive. Romano Nikolić, zahvaljujući tom hvalevrijednom projektu, prije par godina pronašao je fantastičnu suradnicu, iznimno talentiranu i promišljenu književnicu i dramaturginju Doroteu Šušak koja je postala neizostavan i važan član njegovoga umjetničkog tima. Ovogodišnjim natječajem prepoznao je ponovno dvojicu iznimno nadarenih umjetnika i važnu temu o kojoj bi se na ovaj način trebalo češće govoriti.

  Predstava nema nijednu docirajuću misao, nikoga ne osuđuje niti proziva. Vrlo je životna i pokazuje ranjivost mladog bića kojemu nije lako doprijeti do sebe, a kamoli do drugih. Vjerujem da bi mnogi koji još uvijek istospolnu ljubav sa zgražanjem nazivaju bolešću nakon ove predstave promijenili svoje mišljenje. I zato bi bilo poželjno da je pogleda, uz odrasle gledatelje, što više tinejdžera. Možda bi bilo manje ismijavanja, ruganja, skrivanja i straha.

  © Katarina Kolega, KAZALIŠTE.hr, 13. travnja 2026.

  Autor teksta i redatelj: Vito Sikirić
  Dramaturginja: Dorotea Šušak
  Kostimografija: Ana Roko
  Fotograf: Sanjin Kaštelan
  Produkcija: Tatjana Aćimović, Romano Nikolić

  Izvodi: Marko Kotar

Piše: