Scenski povratak u 19. stoljeće

HNK u Šibeniku: Grintalo, autorica Marijana Nola prema komediji Sior Todero Brontolon Carla Goldonija, redatelj Zoran Mužić

  • Znameniti šibenski realist i pučki humorist Simo Matavulj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće imao je navadu provocirati Držićem. Kod Držića je, osim Dubrovnika te tragom toga i Boke, koji su mu poslužili za održavanje (post)preporodnih kuntreštavanja, našao njegovanu formu jezika kojim je pisao, posebni senzibilitet za ambijentalnu komiku i komičke tipove te obrasce imitacije, uz koje je ucijepio i osobiti Goldonijev realizam. Nije se šibenski sin razmetni odlikovao maštom osobite vrste pa je dalmatinsku prozu gradio dokumentarističkim opisima eksterijera i interijera u koje bi ubacio ambijentalne tipove da rade ono što i u stvarnosti rade: izvode šene koje ulaze i u sadržaj maskerata, te bi sve eventualno začinio kakvim snoviđenjem iz usmene predaje ili romantičarske literature, nadajući se da će od toga nešto i (p)ostati. Znatniju je pomnju iskazivao za dijalekatsku stilizaciju i kompozicijsku zaokruženost pa je svoje tekstove kontinuirano prerađivao i reducirao te je u zrelome (i završnome) razdoblju stvaralaštva iznjedrio ponajbolje djelo: sumornu krapljansku humoresku Povareta kojom se suptilno razlaže hijerarhija dalmatinske kuće (u kojoj je uvijek onako kako mater kaže) te se posebno problematizira status djevojaka koje majka i sin verbalno udavaju a da ni ne znaju da su isprošene, i u kojoj je pripovijetci fikcija svedena na dijaloge a estetizirani dijalozi na razmjenu uzvika.

    U težnji za kompozicijskom i naracijskom koherentnošću, manifestno šibensku pripovijetku s konca 19. stoljeća naslovljenu Konte Ile deseti i Ilija Vulinov odmah je radikalno skratio i to tako da je iz nje izbrisao Šibenik te je preimenovao u Pošljednji vitezovi. Ali, mitski se stari Šibenik sa svojim krčmama i zavojitim sokacima, lacmanima i papagajima, prosjacima i fakinima, koji prešetavaju i vrebaju od svetoga Vrane do Jakova pa nazad do pozorišta, s rasijanim potleušama težaka i vlaha između bedema i gradina, svima redom zadanim osobitom mješavinom veselosti i vruće krvi, ne da izbrisati pa već više od stotinu i trideset godina, od prigode do prigode domišljato, dijeli roge varoškomu obješenjaku. Takvom se prigodom ukazalo i sačinjanje komičke trilogije u kojoj u svakoj sceni odjekuje kakav lokalni konte oronuo u tradiciju, poslovanje i karakter i maslukav mu nasljednik, kakav živahan pučki prevejanac i kakva lukava Garofola, ali nikako da zakorače na svjetlo u kompletnoj opremi svoje citatnosti, čak ni u slučaju kad se toliko nude predstavljenim sadržajem da se stječe dojam kako bi se u potrazi za svjedokom komedije, da se malo više pročačka iza kulisa, umjesto inspicijenta, slobodno moglo izvući i Simu.

    Nakon punokrvnoga Škrtičine (prema Moliereovu Škrcu) i nešto bljeđega Laživca (prema Goldonijevu Lašcu) na repertoaru HNK u Šibeniku, u novom se uprizorenju Goldonija u zavičajnoj adaptaciji Marijane Nole i Zorana Mužića, našao Sior Todero Brontolon, kod nas slabije poznata komedija u kojoj je ocvali i čangrizavi avus familije kontrastiran light varijanti ženskoga pitanja iliti pokreta (ako se pokretom može nazvati udruženo kombiniranje adekvatnih udaja). Još u 80-im godinama 20. st. Frano Čale tekst je lucidno adaptirao na dubrovački: Gospar Tomo Brontulalo, a u adaptaciji Marijane Nole naslovljen je regionalnim pejorativnim apelativom kojim se cilja karakterna osobina: Grintalo. Najavljena avangardnom krilaticom snažnih žena u patrijahalnome društvu, Nolina adaptacija, u goldonijevskim okvirima tradicijske komedije karaktera i običaja, bez dodatnih razvijanja pomaka prema literaturi, no uz vidljivo nastojanje za daljnjom estetizacijom dijaloga, iskazano karakterno pojačavanje fokusira na naslovni lik i to posebno u smjeru metateatarske komunikacije s publikom, dok istodobno pojačanim tipiziranjem ostalih likova inteligentno razgrađuje stereotip dalmatinskoga patrijarhata, time ga i repozicionirajući s obzirom na suvremenost, a što je slikovito popraćeno neimenovanom butigom. Pri tome se uvođenje i verbalnih referenci na suvremenost, koje se dodaju u cilju površinskoga pojačavanja komičnoga efekta, pokazuje suvišnim, u slučaju replika dodvoravanja lokalnim političarima i bespotrebnim.

    Profiliran u žanru komedija koje naginju pučkome teatru, Zoran Mužić Grintala je obojio histrionski. Kao redatelj rutiner koji se ne odlikuje osobito vidljivom režijom i koji ostavlja dojam kako na postavljenoj sceni pušta glumce da rade što znaju, pri tome dorađujući detalje, koji mogu koketirati i s lascivnosti, nadajući se da će nešto od toga i ispasti, u ovoj predstavi uz zanatski shematizam iznenađujuće uspješno ucjepljuje i notu dekadencije i melankolije.


    Osim dramaturginje i redatelja, tri šibenske komedije po oprobanoj recepturi povezuje i manje-više isti glumački postav. Nakon sjajno odrađenoga Škrtičine, u naslovnu je ulogu na visoka vrata zakoračio konte Joško Ševo s pojačanom strategijom patosa te je u svome liku vješto objedinio karikiranje fizičke oronulosti jednoga pantalonea i iskazivanje lucidne živahnosti u komunikaciji s publikom, koju je uspješno preobratio od distantnoga ismijavanja omraženoga tipa do empatije prema savijenoj ljušturi koja se drži secesijske ograde kao jedinog preostaloga statusnog simbola. Razvijenomu karakteru naslovnoga junaka odlično su supostavljeni likovi koji ostaju komički tipovi a koje su izrazito dopadljivo, držeći se prikladne mjere scenske afektacije, utjelovili Paško Vukasović kao pantalone u nastanku i Zdravko Vukelić kao antiakrobatski zanni.

    Grintalo Marijane Nole u režiji Zorana Mužića i u naslovnoj izvedbi Joška Ševe zadržava epitet klasicističke pučke komedije, koja se Goldonijeva Brontolona pridržava maniristički. Inscenacijom je pomaknuta u tipizirani konac 19. stoljeća, u kojem se u vremenu usidrio stari monolitni Šibenik nakalemljen na etnografsku veselost i vruću krv, kojim se narativom kontinuirano održava mjera prikladne euforije i kolektivne nostalgije. Kao kontinuirani podtekst tomu, istodobno se intrigantno ispoljava nemogućnost doslovnoga predočavanja Goldonijeve tematike suvremenoj publici pa komedija karaktera i običaja izrasta u univerzalnu persiflažu muškaraca koji se boje žena. I na tom tragu ostao bi silan žal da se nije spomenulo i one Šibenčane koji su čitali i pisali Goldonija i u 19. st. S aspekta produkcije iskazanim se, iako laganim i selektivnim te moguće i nehotimičnim, provjetravanjem zavičaja ambiciozno pretendira na atribut maloga kazališta za povremeno velike komedije.

    © Gordana Čupković, KAZALIŠTE.hr, 3. travnja 2026.

    Scenograf: Frane Celić
    Kostimografkinja: Sara Lovrić Katić
    Glazba: Renato Švorinić
    Oblikovanje svjetla: Josip Bakula
    Oblikovanje tona: Pavle Karega
    Inspicijent: Živko Gulin
    Ton majstor: Niko Petković
    Majstor rasvjete: Lovre Matešić

    Igraju:

    Miovil Kinkela (grintavi stari trgovac): Joško Ševo
    Markulina (njegova snaha): Ana Perković
    Paško (njegov sin jedinac): Paško Vukasović
    Fortunata (šibenska plemkinja, usidjelica): Jasminka Antić
    Perina (sluškinja u šjora Kinkele): Lucija Alfier
    Viculo (upravitelj u šjora Kinkele): Anđelko Babačić
    Jere (mali od butige): Zdravko Vukelić
    Cvitko (nećak šjore Fortunate): Kristian Šupe
    Žaneta (unuka šjora Kinkele): Donatella Klarin
    Don Joso (svećenik): Jere Svračak
    Hvališa (svjedok na vjenčanju): Živko Gulin
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji