Mladi autori i pomaknute granice drame

Novi glasovi / Pet drama mladih hrvatskih autor/ica: Vid Adam Hribar, Hiromi; Beatrica Kurbel, Mrtva priroda; Nikolina Rafaj, Kamo se ide kad se odlazi; Espi Tomičić, Tuđe topline; Ivana Vuković, Možeš biti sve što želiš, Hrvatski centar ITI

• 

  U ovom izdanju Hrvatski centar ITI predstavlja izbor suvremenih hrvatskih dramskih glasova koji svojim poetikama i tematskim preokupacijama svjedoče o vitalnosti i raznolikosti današnje kazališne scene. Tekstovi Vida Hribara, Beatrice Kurbel, Nikoline Rafaj, Espija Tomičića i Ivane Vuković otvaraju prostor između intimnog i društvenog, stvarnog i fantazmatskog, istražujući obiteljske odnose, identitet, sjećanje, ljubav i gubitak u vremenu ubrzanih promjena.

  Ovi autorski rukopisi ne pristaju na zadane forme, već ih razgrađuju i iznova oblikuju, stvarajući hibridne strukture u kojima se prožimaju drama, poezija i narativ. Upravo u toj otvorenosti i eksperimentu ogleda se snaga nove generacije autora koja hrabro propituje granice kazališta i njegove mogućnosti, nudeći čitatelju i gledatelju iskustvo koje je istodobno izazovno, emotivno i duboko suvremeno.

  VID ADAM HRIBAR: HIROMI

  Hiromi (drama u tri preludija) Vida Adama Hribara započinje u kolovozu, unutar obitelji koju čine Djed, Joško, Stefan i Hiromi. Hiromi je nova Joškova suputnica, a Stefan se teško privikava na njezinu prisutnost u kućanstvu nakon smrti svoje majke, koja je sada, kako kaže tekst, "nalik na dupina s drugom adresom". Nova žena u kući donosi drukčije životne navike, od prehrane do ritma svakodnevice, pa se i obiteljska dinamika počinje mijenjati. Dok Hiromi kuha, svira klavir i zarađuje, Joško čita, pliva i uči disati, a Djed, preporodivši se u novim okolnostima, rješava sudoku, jede sirovu ribu i uči strane jezike. Jedino Stefan ostaje u otporu, puši u sobi i izvan kuće jede pekarske proizvode.

  Već u prvom preludiju jasno je da se ne nalazimo u čvrsto strukturiranoj realističkoj drami. Sve djeluje snovito, kao struja svijesti u kojoj si likovi dopuštaju sjećanje, a prizori plutaju između pseudorealiteta, jezičnih doskočica i prizemnih obiteljskih čarki. Razgovori zahvaćaju širok raspon tema, od ostavštine Austro-Ugarske i Drugoga svjetskog rata do suvremenog rasizma, dok tekst postupno otvara slojeve odnosa među likovima. U drugom preludiju vraćamo se Joškovu djetinjstvu i njegovu odnosu s ocem, a u trećem akvarij s ribicama postaje središnji motiv oko kojeg se okupljaju tri generacije muškaraca iste obitelji. Upravo tada Stefan priziva uspomenu na ljetovanje na Pagu i trenutak u kojem ga je otac, kao malog i usnulog dječaka, uzeo u naručje i šapnuo mu da ga voli.

  Iako na prvi pogled djeluje kaotično, tekst posjeduje jasnu unutarnju logiku. Hiromi je svojevrsni katalizator, figura koja pomaže razotkriti skrivene emocije svakoga od trojice muškaraca. Kao jazz pijanistica iz Japana, ona ne donosi samo drugu kulturu i drukčiji način organizacije života, nego i poseban komunikacijski registar, obilježen ograničenim, jednostavnim hrvatskim uz povremene japanske riječi. Nasuprot njoj, muški članovi obitelji neprestano govore, kao da se u toj bujici jezika pokušavaju uhvatiti vlastitih uspomena i međusobnih odnosa.

  Naoko nema velikog sukoba, nego niz manjih proplamsaja, prekida, šumova i nesporazuma. No svaki preludij proširuje naše znanje o obiteljskoj povijesti, kojoj se pristupa posredno i neočekivano. Okidači za sjećanje su akvarij, godišnje doba ili sanjkanje, pri čemu je aluzija na rosebud iz Građanina Kanea potpuno svjesna i funkcionalna. Tekst je gust od kulturnih referenci i jezičnih igara koje namjerno stvaraju šum u komunikacijskom kanalu, ali prema kraju postaje sve topliji, završavajući nježnom slikom oca i usnulog sina.

  Hiromi nije klasična drama, niti to želi biti. Razvedene scene i naoko nepovezani razgovori upućuju na arbitrarnost kao bitno obilježje današnje dramske sadašnjosti, u kojoj se brišu granice među žanrovima, a linearna dramska struktura sve više razlama. Pažljivom čitatelju tekst nije nimalo zamoran, naprotiv, otvara prostor različitim inscenacijskim pristupima i mogućnostima čitanja.

  Vid Adam Hribar (1993.) dramski je pisac, skladatelj i redatelj. Dobitnik je nagrade za dramaturgiju na Marulićevim danima i na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci. Za dramski tekst Kad stane glazba nagrađen je na ATAK-ovu regionalnom natječaju. Kao dramaturg surađuje s brojnim kazalištima, među ostalima s HNK u Zagrebu i INK u Puli. Uz dramske tekstove piše scenarije i kratke priče te sklada glazbu za niz kazališnih, filmskih, radijskih i televizijskih djela. Surađuje i s Hrvatskim radijom kao pisac radiodrama. Hiromi je sam režirao u koprodukciji Radioteatra i Teatra &TD, gdje je predstava premijerno izvedena 2023. godine. Glazba je neodvojiva sastavnica njegova proznog i dramskog pisanja, a među autorima koji ga nadahnjuju nalaze se Gershwin, Beckett, Salinger, Kundera, Fellini i Nina Bajsić.

  BEATRICA KURBEL: MRTVA PRIRODA

  Mrtva priroda autorice Beatrice Kurbel prati mladu djevojku Iris (19), njezinu majku Kseniju (42) i oca Borisa (43) te mladića Grega (23). Prvi dio teksta, naslovljen Obiteljska fotografija, kroz jedanaest fotografija donosi povijest jedne obitelji: upoznavanje roditelja, brak, očev poslovni uspon, polagani raspad zajednice, očev odlazak, majčin alkoholizam i Irisinu odluku da odgodi odlazak na fakultet. Drugi dio, Autoportret, oblikovan je kao monolog u kojem Iris, na pragu punoljetnosti, govori o sadašnjem i mogućem budućem životu, sugerirajući i prostor virtualne stvarnosti. U trećem dijelu, Portret, razvija se odnos Iris i Grega, isprva posredovan ekranom i avatarima, a potom i susretom uživo. Ljubavna veza postupno se pretvara u košmar koji kulminira Gregovim objavljivanjem Irisinih intimnih fotografija na internetu. Nakon sloma i bijega u Dalmaciju, Iris se počinje smirivati i prvi put pripovijeda svoju priču od početka do kraja. Savjet da tu priču napiše otvara mogućnost autorefleksije i izlaza, pa tekst završava pitanjem što dalje, s mogućnošću da upravo iz tog iskustva nastane Mrtva priroda. Ovo djelo je nastalo u sklopu projekta New Stages 2023.

  Slično kao i Hribarov tekst, ni ovaj ne želi biti ograničen ustajalim dramskim konvencijama, stvarajući svijet u kojem se preklapa ich-forma proznog kazivanja (u obliku poetskih monologa Iris i Grega) sa scenama u kojima pratimo naoko klasične dramske situacije obiteljskih sukoba i rascjepa, uz komentare autorice koja se direktno obraća publici otvoreno govoreći o preživljenim traumama kao i o velikoj ljubavi prema mladiću koji ju je iznevjerio. Mrtva priroda je duboko proživljeni osobni iskaz o prijelomnim događajima jedne osamnaestogodišnjakinje u kojem se ipak na kraju pojavljuje i tračak nade. Kroz objektiv kamere i ekran mobitela odvija se život koji u sudaru sa stvarnošću postaje teško podnošljiv. Suvremena tematika, poigravanje raznim tehnikama pripovijedanja donose današnji svijet prepun izazova, pogotovo za mlade ljude; izazova koji su bili nepostojeći i nepoznati prijašnjim generacijama.

  Autorica Beatrice Kurbel (1989.) završila je studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, smjer filmsko i dramsko pismo. Autorica je brojnih dramskih tekstova, među kojima se ističe O posljednja dva mjeseca, nastao u okviru Međunarodne dramske kolonije u Grožnjanu 2014. Godine 2016. predstavljala je Hrvatsku na Interplay Europe u Švedskoj. Za tekst Park dobila je treću Nagradu Marin Držić 2018., a tekst je premijerno izveden u dramskom programu Hrvatskoga radija. Sudjelovala je i u projektu Monovid-19 ZKM-a 2020. Autorica je više dramatizacija za djecu i odrasle, a kao dramaturginja surađivala je i s Učilištem ZKM-a. Radila je i na svom prvom dugometražnom animiranom filmu Vjeran prijatelj, uz potporu HAVC-a za razvoj projekta od 2023. godine. Uz scenarije i dramske tekstove piše poeziju te se bavi propedeutikom psihoterapije.

  NIKOLINA RAFAJ: KAMO SE IDE KAD SE ODLAZI

  Kamo se ide kad se odlazi Nikoline Rafaj odvodi nas u neobičan hotel u kojem borave Ona, Žena s uspavankom, Djevojčica na putu prema djevojci, Žena koja ne želi da je se pusti, Mladić kojem se previše ne živi, Gospođa koja ne planira umrijeti, Spremačica, Portir i niz glasova koji se urezuju u sjećanje. Već iz imena likova jasno je da se ne nalazimo u prostoru psihološkoga realizma, nego u fantazmagoričnom, liminalnom ambijentu između života, sjećanja, traume i moguće smrti. Kroz niz kratkih prizora Ona se susreće s drugim stanovnicima hotela, sluša njihove glasove, ulazi u njihove mikrokozmose i postupno razotkriva i vlastitu krizu. Hotel funkcionira kao halucinogeni prostor, gotovo noćna mora, ali i kao sklonište onih koji više ne mogu podnijeti ritam svakodnevice. U njemu se prošlost neprestano miješa sa sadašnjošću, a identiteti ostaju krhki, suspendirani i nedovršeni. Posebno su dojmljive podjele na one koji imaju kamo natrag, na one koji se nadaju da će se primijetiti njihovo odsustvo i na one koji više ni ne vjeruju da ih igdje išta čeka.

  Ovdje je riječ o kaleidoskopu mnogih osoba koje u svojim malim mikrokozmosima pokušavaju ploviti burnim životnim morem, s promjenjivim uspjehom. Atmosfera je memljiva i neugodna, scene su kratke, a prošlost se miješa sa sadašnjošću koja može i ne mora biti takva kakva jest. Dijalozi su namjerno strukturirani kao kratke filmske scene s poetskim dodacima, a mi tijekom Njezinog boravka u hotelu saznajemo kako odrasta djevojčica koja žudi za nježnošću, ili kako dementna Gospođa koja ne planira umrijeti boravi u tom hotelu umjesto u staračkom domu. U hotelu postoji podjela na vikendaše koji se imaju gdje vratiti i na one koji su došli u nadi kako će se primijetiti da ih nema, kao i na one koji se ne nadaju da se imaju gdje vratiti. Za glavnu protagonisticu ti koji ostaju izgovaraju rečenicu: „Znali smo da nećeš dugo ostati“. Ona odlazi uz nagovještaj želje za borbom i preživljavanjem, uz napomenu da ako bude potrebno, može ipak malo produljiti svoj boravak.

  

  Fantazmagoričan i slojevit tekst balansira između ispovjednih monologa, poezije, kratkih replika i osebujnih likova koji su se zatekli u hotelu bez adrese. Ona je vodilja kroz sve prostore hotela u kojima upoznaje lica bez imena, ali s dodanim podacima koji stvaraju opću sliku o tome tko i zašto boravi u tom hotelu. Hotel može biti i čistilište, ali i utočište onih koji više ne mogu izdržati luđački ritam svakodnevnog života. Svatko od njih ima svoj razlog boravka u tom hotelskom smještaju. Desetak lica koja tamo borave nisu se predala, kao ni Ona. Pitanje je: je li to nada ili očaj?

  Nikolina Rafaj (1994.) završila je studij dramaturgije izvedbe na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te preddiplomski studij antropologije, etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Samostalna je umjetnica koja djeluje na području kazališta, plesa, umjetničkih instalacija, scenarija i filma. Njezini su tekstovi prezentirani u okviru Malih noćnih čitanja i Ogranka mladih DK Gavella, a jedna je od suautorica teksta Otvoreni poziv Međunarodne dramske kolonije Hrvatskoga centra ITI. Kao dramaturginja surađuje s brojnim kazalištima i projektima u Hrvatskoj. Dobitnica je treće Nagrade Marin Držić za tekst U pakao, lijepo molim 2020. i prve iste nagrade za Kamo se ide kad se odlazi 2021. godine.

  ESPI TOMIČIĆ: TUĐE TOPLINE

  Tuđe topline Espija Tomičića komorni je tekst s tri lika: Onaj koji je, On, Ona. Podijeljen je na tri dijela: Stvaranje, Gubljenje i Nestajanje. Izrazito poetski intoniran tekst započinje sljedećim riječima: „Tebi, u traganju za smislom, koji nikad nisi imao vjeru, tebi koji hodaš ulicama kao da te vlastita smrt progoni i kao da ulične svjetiljke ne postoje“, da bi završio monolog rečenicom: „Tebi unutar mene“, označavajući tako vrlo jasno namjeru tog nježno-okrutnog razgovora sa samim sobom, sa životom, smrću i potragom za ljubavlju. Između ispovijedi, zaziva i samorazotkrivanja oblikuje se prostor u kojem ljubavni odnos postaje temeljno mjesto preispitivanja identiteta i smisla.

  Ako se u nekim Tomičićevim tekstovima moglo govoriti o rudimentarnoj ili labavoj dramskoj strukturi s kraćim ili duljim izletima u poeziju, ovdje je riječ o nečem posve specifičnom: o kombinaciji poezije i tragova dramske forme nalik psihoanalitičkoj seansi u kojoj se sklapa mozaik naoko nevažnih sitnica nečega što je bila ljubav. Na prvi pogled nema obitelji, nema prošlosti, sugerira se sadašnjost koja se možda dogodila ili se nije dogodila ili se trebala dogoditi, a sami naslovi pojedinih dijelova upućuju na krhotine onoga što je trebao biti život ili ga je On koji je barem tako zamišljao. On („Zagazio sam u tridesete; u te godine kojih sam se toliko bojao“) u dugačkom monologu govori (a ne priča, što je bitna distinkcija) o svom životu, redajući svakodnevne situacije uz duboki zaron u vlastite osjećaje i potragu za ljubavlju. Ona će o sebi govoriti u prvom licu i opisivati svoju ljubav prema jednom muškarcu s kojim je živjela, „zapravo zamišljala taj život“. Pratimo dnevnik jedne ljubavi satkane od bezbroj sitnica: „u kojima je on obavljao život, fakultet, auto, stan, vjenčanje, more, skijanje“ no „postajao je sve tiši“. Pitanje: „Sjećaš li se vašeg prvog susreta?“, otvara prizor ispred Kavkaza i njihov razgovor – prvi dijalog u tekstu koji otkriva mali dio života isprepletanjem direktnih pitanja i odgovora uz opise stanja njih dvoje, donoseći pred nas detalje i sjećanja na odnos koji je tek započeo sa svim nedoumicama i nesigurnostima mladenačke ljubavi. 
  Ljubav se ne prikazuje kao narativna cjelina, nego kao niz krhotina, dodira, rečenica i šutnji iz kojih postupno izranja svijest o gubitku. Priziva se nastajanje odnosa kroz govor koji nije pripovjedan, nego gotovo opsesivno analitičan. Likovi se ne predstavljaju klasičnom karakterizacijom, nego kroz ritam vlastitoga izricanja, kroz način na koji se prisjećaju, obraćaju i pokušavaju imenovati ono što ih je povezivalo. Posebno je važna činjenica da Tomičić ne gradi emocionalni učinak na velikim obratima, nego na akumulaciji sitnih detalja svakodnevice, pri čemu ljubav postaje prepoznatljiva upravo kroz svoje naizgled nevažne oblike. Tako tekst uspostavlja izrazito suptilnu dramaturgiju intime.

  U drugom dijelu, naslovljenom Gubljenje, suočavamo se s dijagnozom teške bolesti, s „otvorenim nalazom koji nam je promijenio cijeli život“. Ništa više neće biti isto kad se dobije vijest da ti „najbliža osoba ima terminalnu bolest“. Kroz iduće stranice pratimo polagani razvoj jednog odnosa u kojem se na nekoliko razina govori o svemu što prati takvo trajanje u sjeni nadolazeće smrti i bolesti koja se od „nje proširila i na njega“ kada mu je prestala dopuštati da je dodiruje. On je polako postao onaj „kojeg su tapšali i govorili mu da je dobar čovjek“. A tjelesni dodiri su se postupno hladili dok nisu postali „hladni, najhladniji, odvratni“.  I oboje se pitaju „kako su postali tako daleki i kad su točno postali hladni, najhladniji“.
  Iskustvo bolesti nije prikazano kao vanjski događaj, nego proces postupne promjene odnosa prema tijelu, blizini i jeziku. Bolest ovdje nije samo tema, nego i sila koja razgrađuje dotadašnje obrasce komunikacije. Dodir, nekoć znak prisnosti, postaje problematičan, otuđen, čak odbojan. Tomičić vrlo precizno pokazuje kako terminalna bolest ne razara samo tijelo nego i emocionalnu ekonomiju odnosa, pretvarajući partnera u svjedoka, njegovatelja i naposljetku preživjeloga. Upravo u tom prijelazu iz ljubavnika u onoga koji ostaje sadržana je jedna od najsnažnijih dimenzija teksta.

  Treći dio Nestajanje jest susret sa smrću i sa smislom koji je pronađen u drugom ljudskom biću. Tada su počeli postojati samo njih dvoje. Sada. Njih dvoje koji dišu i pokušavaju udahnuti, da bi sve završilo s izdahom. Završno obraćanje više nije samo Tebi, nego nama:

  „Vama, kad zatvorite posljednju stranicu;
   da proživite ono što vam je preostalo.
  Da vas kraj ne dočeka poput ovoga, nespremne, neiživljene.
  Meni,
  Unutar tebe.“

  Nakon razgovora sa samim sobom, perspektiva se otvara na nas, na one koji čitaju, otvarajući još jednu dimenziju koja pomiče našu pažnju s jednog vrlo intimnoga govorenja u direktno obraćanje nama, koji ga upravo čitamo, i širi se prema univerzalnijem iskustvu smrtnosti. Smisao se više ne traži u budućnosti ni u velikim životnim projektima, nego u krajnje reduciranom prostoru zajedničkog disanja, prisutnosti i konačnog rastanka. Završno obraćanje čitatelju nije tek efektna retorička gesta, nego logičan ishod cijelog teksta: nakon što je govor prošao kroz samoga sebe i kroz drugoga, on se mora otvoriti i prema nama. Time Tuđe topline izlaze iz prostora privatne ispovijedi i postaju tekst koji se obraća svakome tko je iskusio ljubav, strah od gubitka i nemoć pred nestajanjem.
  
  Tomičić u ovom tekstu ogoljuje sve svoje želje, treptaje nade i očaja, uz nježnost koja nikada ne prelazi u patetiku, pružajući gotovo taktilan užitak u tekstu kojim nas pokušava naučiti i podučiti kako se odvažiti na život koji više nije ograđen mladenačkim velikim očekivanjima. Snaga u ovom tekstu leži u ogoljenosti izraza i emocionalnoj preciznosti, a bol se ne estetizira, nego se oblikuje kroz discipliniran, senzibilan i formalno promišljen jezik. Tuđe topline zato nisu samo tekst o ljubavi i smrti, nego i o granicama govora pred iskustvom koje nas istodobno određuje i nadilazi.

  
  
  Espi Tomičić (1995.) diplomirao je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu te završio obrazovni program Centra za ženske studije. Tekst Ne zaboravi pokriti stopala, nagrađen Dekaničinom nagradom ADU, izveden je kao radiodrama na Hrvatskom radiju 2020. i objavljen u sklopu knjige 4 drame 2021. Iste mu je godine u ZKM-u izveden tekst Your Love is King. Kao dramaturg surađuje na plesnim i dramskim projektima, ponajviše u nezavisnim produkcijama. Autor je i zbirke kratkih priča Vrijeme misli (Booksa, 2021.). Za tekst Budi uvijek kao zmaj dobio je nagradu HNK u Zagrebu 2022., a iste godine i Nagradu Fadil Hadžić za Ti si prvi hrabar te drugu Nagradu Marin Držić za Ples na broju 60. Godine 2023. osvojio je prvu Nagradu Marin Držić za Tuđe topline. Njegove su drame prevedene na više jezika, a u svome radu bavi se intimnim, političkim i društveno važnim temama, osobito queer iskustvom, rodnom ravnopravnošću i transformativnim potencijalom kazališta.

  IVANA VUKOVIĆ: MOŽEŠ BITI SVE ŠTO ŽELIŠ

  Ivana Vuković: Možeš biti sve što želiš (tekst je razvijen na radionici Goethe -instituta New Stages South East). U vruće poslijepodne, dok svi spavaju, dvije djevojčice se igraju. Lenu čeka svoju prijateljicu Maru i uvježbava igru koja se temelji na ponavljanju viceva, od onih o glupim ženama do viceva o Muji i Hasi. Njihova igra nastavlja se nizom prizora u kojima se dotiču menstruacije, odnosa između dječaka i djevojčica, kao i različitih društvenih situacija koje oponašaju.

  Kroz igru preuzimaju različite uloge: nalaze se u liječničkoj ordinaciji s nizom „usluga“, zatim u školskom razredu gdje se raspravlja o ponašanju djevojčica, a potom i u radijskom programu u kojem se objavljuje potraga za nestalim suprugom. Njihove improvizacije šire se i izvan lokalnog konteksta, pa se pojavljuju prizori iz Kine i Maroka. U tim igrama izmjenjuju identitete, govore različitim glasovima i rekonstruiraju situacije koje su čule iz okoline.

  Kako se igra razvija, teme postaju sve ozbiljnije: djevojčice govore o seksualnosti, nasilju i pobačaju, često kroz viceve i fragmente razgovora preuzetih od odraslih. U jednom trenutku raspravljaju i o kazalištu i „ženskoj predstavi“, dok se paralelno pojavljuju motivi srama i odrastanja, osobito kroz iskustvo menstruacije. U završnici dolazi do sukoba oko pitanja mogu li doista biti sve što žele: Mara odbija prihvatiti zadane uloge, dok Lenu postupno gubi interes za igru. Na kraju se razilaze, vraćajući se svakodnevici, uz otvoreno pitanje koje ostaje visjeti nad cijelim tekstom.

  Razbacan, ironičan, oštro sarkastičan i neuvijeno iskren tekst Ive Vuković. Djevojčice u formi naizgled nevine igre rekreiraju situacije koje su ili vidjele ili pročitale ili čule od roditelja, učitelja, bake, susjeda, redajući ponekad naivne, ali puno češće okrutne i groteskne komentare današnjice kojom vladaju muškarci. Pretvarajući se većinom u brojne ženske osobe, dočaravaju svijet u kojem djevojčice baš ne prolaze lišo u životu, proširujući lokalni horizont na Kinu i Afriku, obuhvaćajući svojim pretpostavljenim igricama bezbrojne žene svijeta. Ni ovdje nema govora o nekakvoj čvrstoj dramskoj strukturi. Prizori su ulančani vicevima i uopćenim uvjerenjima koja podcrtavaju sve ono što se u toj ludoj igri izgovara. Lenu i Mara pred nama postaju druge osobe, a kako bi svemu dale dodatnu i neophodnu ozbiljnost, često govore muškim glasom. No, ovdje nije riječ o pamfletu ili jednosmjernom napadu. Ovaj tekst poziva na dijalog s onima koji su ga spremni započeti, pa makar to bilo u igri, za početak.

  Ivana Vuković (1992.) suvremena je autorica i dramaturginja, magistrica dramaturgije i apsolventica komparativne književnosti. U svom radu bavi se feminističkim i klasnim temama, uz poigravanje žanrovima i izražajnim oblicima, često uz dozu gorkog humora. Piše za kazalište, film i televiziju te surađuje s nizom institucija i nezavisnih produkcija, među ostalim ZKM-om, Montažstrojem, Kazalištem Marina Držića, Play Dramom, Teatrom &TD, KUFER-om i KunstTeatrom. Debitira dramom Otok (2019., r. Helena Petković), a iste godine praizvedena je i Marta i sedam strahova. Dobitnica je Treće nagrade Marin Držić za tekst 55 kvadrata (2019.), koji je praizveden u HNK Split 2022. i nagrađen Nagradom hrvatskog glumišta. Za dramatizaciju Lažeš, Melita dobiva Nagradu Mali Marulić (2020.), a za Miša u toću Nagradu Mira Muhoberac. Njezini radovi prikazivani su na relevantnim festivalima (MOT, BITEF, Borštnikova srečanja, Marulićevi dani, DLJI), a tekstovi se izvode i kao radiodrame te objavljuju u stručnim publikacijama. Godine 2023. režira predstavu Možeš biti sve što želiš. Osnivačica je umjetničke organizacije KućaKlajn i predsjednica Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela.

  Ovim izborom mladih hrvatskih autora potvrđuje se velika raznolikost tema i postupaka strukturiranja, odnosno dekonstrukcije teksta, koji se sve više udaljuju od ustaljenih dramskih predložaka i približavaju onome što se često označuje sintagmom postdramskoga teatra. Otvorenost forme, fokus na pojedinca, nerijetko i samoga autora, arbitrarna struktura, razlamanje priče, skokovi u vremenu i prostoru, poigravanje stereotipima, ironija, humor i groteska, uz pritajeni, ali ipak prisutni optimizam, udaljuju ove tekstove od današnjega mainstream kazališta. Riječ je o generaciji koja polako, ali sigurno osvaja prostor ne samo nezavisnih produkcija nego i institucionalnoga kazališta. O tome i o mladosti nadahnuto piše Matko Botić u pogovoru, uz nadu da bi upravo ova generacija mogla postati važna prekretnica u razvoju kazališta i ostalih izvedbenih umjetnosti. Zaželimo joj sreću na daljnjoj plovidbi.

  © Sanja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 18. ožujka 2026. 

Piše: