Marginalci pod teretom rata i naslijeđa

Damir Karakaš: Avijatičari i druge drame, Hrvatski centar ITI, Zagreb, 2023.

• Hrvatski pisac Damir Karakaš rođen je u mjestu Plašćica pokraj Brinja u Lici, 1967. godine.  Još kao tinejdžer objavljuje karikature i crteže u brojnim novinama, a nagrađen je i s nekoliko nagrada za karikaturu.

  Studirao je agronomiju, pravo i novinarstvo. Radio je kao novinar crne kronike splitskog dopisništva Večernjeg lista i izvještavao s ratišta u Hrvatskoj i Bosni I Hercegovini. Godine 2001. odlazi u Belgiju i Francusku, gdje živi do 2007. Bio je tamo ulični svirač, bavio se performansom i izlaganjem konceptualnih radova, a studirao je i na Sorbonni francuski jezik. To je opisao u svom romanu Kako sam ušao u Europu (2004.). Knjigama Kino Lika (2001.), koja je ekranizirana 2008. u režiji Dalibora Matanića, i Eskimi (2007.) etablirao se kao jedan od važnijih hrvatskih prozaika na početku 21. stoljeća. Njegova prozna djela su među rijetkima koja problematiziraju Liku, koristeći lički govor uz obilježja autobiografskog iskustva i tematski sukob ruralnog podrijetla likova i gradske sredine (Zagreb, Pariz). U drugim djelima poput romana Sjajno mjesto za nesreću (2009.) koji govori o životu emigranata u Parizu, te Blue Moon (2014.) o pripadniku zagrebačke subkulture u osvit rata, pronalazi prikladan stil koji karakterizira ogoljenost rečenice pisane novinarskim šturim stilom s crnohumornim i naturalističkim elementima.

  Noviji kratki romani Sjećanje šume (2016.) i Proslava (2019.) razvijaju se iz autobiografskih temelja i zavičajne tematike u lirski potresne, fragmentirane priče o odrastanju, obiteljskim odnosima i iskustvima na pozadini ličke i hrvatske kolektivne povijesti. Ta su mu djela donijela mnoge književne nagrade, uz velik odjek kod kritike i čitateljske publike. Na kazališnim daskama su mu izvedene i dvije drame Skoro nikad ne zaključavamo (2013.) i Snajper (2013.), a romani Sjajno mjesto za nesreću, Blue Moon i Sjećanje šume adaptirani su za kazalište. Ostala djela su: Bosanci su dobri ljudi (putopisi 1999.), Kombëtari: domoljub (roman, 2000.) te  Pukovnik Beethoven (novele, 2012.). Zastupljen je u čitankama za osmi razred osnovne škole i treći razred gimnazije. Godine 2012. dobio je Nagradu Meša Selimović za roman Okretište. Knjige su mu prevedene na desetak jezika. Živi u Zagrebu.

  Njegovo dramsko stvaralaštvo obuhvaća sličnu tematiku kao i njegovi romani. U knjigu Avijatičari i druge drame, objavljenu 2023. godine, uvrštene su četiri drame: Skoro nikad ne zaključavamo, Snajper, Blue Moon i Avijatičari.

  U drami Skoro nikad ne zaključavamo pojavljuju se Anđelko (25), njegova majka (50), djevojka i njezin brat Braco (30). Anđelko živi s majkom u skučenom stanu, gdje njihov odnos obilježavaju stalni sukobi zbog njegove nezaposlenosti i pasivnosti, uz naznake njegove ranije hospitalizacije. Nakon što biva pretučen pokušavajući zaštititi djevojku od nasilnika, ulazi u kontakt s njom i njezinim bratom, no taj odnos ostaje napet i nestabilan, dodatno obilježen njegovom nesigurnošću i fragmentiranim sjećanjem. U nizu kratkih prizora izmjenjuju se svakodnevne i groteskne situacije, od obiteljskih svađa do bizarnih i rubnih ponašanja, koje razotkrivaju psihičku i socijalnu dezorijentiranost likova. Paralelno se razvija intimniji odnos između Anđelka i djevojke, u kojem oboje dijele iskustvo odsutnih očeva i obiteljskih trauma. Sukob s majkom kulminira njegovim izbacivanjem iz stana, čime se dodatno produbljuje njegova marginalna pozicija. Završni prizori dodatno destabiliziraju odnose među likovima i naglašavaju atmosferu nelagode i rascjepkanosti. Umjesto linearne radnje i jasnog razrješenja, drama se oblikuje kao niz parcijalnih situacija koje tvore sliku nesigurne, fragmentirane svakodnevice, obilježene nemoći i nemogućnošću promjene.

  Drama Snajper koncipirana je kao klaustrofobična studija nasilja i kontrole unutar zatvorenog prostora. Odnosi između Mukija, trudne Sunčice i zarobljenog Studenta strukturirani su kroz asimetriju moći, pri čemu Muki uspostavlja dominaciju kombinacijom fizičke sile, paranoje i narativne manipulacije. Prostor ogoljenog stana funkcionira kao izolirani sustav u kojem se realnost postupno raspada. Muki konstruira vlastiti identitet kroz fantazije o ratu, lovu i Parizu, dok Student djeluje kao korektivni glas koji te konstrukcije razotkriva. Sunčica, svedena na poziciju žrtve, oscilira između straha, prilagodbe i povremenog otpora, čime dodatno destabilizira odnos. Motiv snajpera ne funkcionira samo kao rekvizit prijetnje, nego kao simbol distanciranog, posredovanog nasilja i potrebe za kontrolom nad drugima. Istodobno, vanjski svijet ulazi u dramu tek fragmentarno, kroz politički kontekst izbora i glas izvan scene, čime se pojačava dojam zatvorenosti i paranoje. Dramaturgija se ne razvija linearno, nego kroz akumulaciju napetosti i ponavljanje obrazaca nasilja, bez mogućnosti razrješenja. Završni čin, u kojem Muki predaje snajper publici, razbija granicu između scenskog i gledateljskog prostora, implicirajući širu odgovornost i univerzalnost prikazanog mehanizma nasilja.

  

  Tekst Blue Moon izveden je u Satiričkom kazalištu Kerempuh 28. listopada 2018. godine u režiji Borisa Liješevića, s Rakanom Rushaidatom u glavnoj ulozi te Filipom Detelićem, Vilijem Matulom, Jerkom Marčićem, Brankom Trlin, Mirelom Videk Hranjec i Markom Makovičićem. Dramatizaciju romana potpisali su Dina Vukelić, Damir Karakaš i Boris Liješević. U kritikama se isticala crnohumorna satiričnost predstave, kao i njezin kritički odnos prema 1991. godini i raspadu zajedničkoga društvenog prostora. Predstava slijedi Karakašev roman, ali ga na sceni oblikuje kao niz kratkih prizora u kojima se isprepliću prošlost i sadašnjost te izmjenjuju Lika i Zagreb. U središtu je lik Čarlija, kroz čiju se perspektivu otvaraju slojevi obiteljske memorije, ideoloških nasljeđa i odrastanja u osvit rata. Dramaturgija se temelji na fragmentaciji i montažnom povezivanju prizora iz djetinjstva, urbanoga mladenačkog iskustva i ratne prijetnje koja postupno prodire u svakodnevicu. Posebnu važnost imaju obiteljski odnosi, napose veza s ocem, majkom i djedom, kao i naslijeđene podjele između ustaškoga i partizanskoga identitetskog okvira, koje se ne prikazuju kao povijesna kulisa nego kao živa trauma što određuje sadašnjost. Istodobno, zagrebački prizori, obilježeni glazbom, klubovima, ljubavnom vezom s Eli i atmosferom subkulturne mladosti, postupno se raspadaju pod pritiskom nacionalnih napetosti i ratne stvarnosti. Blue Moon tako funkcionira kao drama o gubitku iluzija, raspadu intimnih i društvenih veza te nemogućnosti bijega od povijesti. Miješanjem crnog humora, nostalgije i nasilja Karakašev se tekst na sceni potvrđuje kao snažna slika generacije zatečene između naslijeđene prošlosti i brutalno prekinute budućnosti.

  Drama Avijatičari oblikovana je kao komorna drama s četvero likova: Kikijem, Francuzom te Kikijevim roditeljima, Mijom i Marijom. U središtu su odnos dvojice mladića, njihova emocionalna i egzistencijalna nesigurnost, kao i sukob između želje za bijegom i nemogućnosti stvarne promjene. Kiki i Francuz žive u prostoru neostvarenih ambicija, maštajući o drukčijem životu, Parizu i nekoj budućoj slobodi, ali njihovi planovi postupno poprimaju obrise moralnog i životnog rasapa. Nasuprot njima stoje roditelji, osobito otac Mijo, obilježen ratnim iskustvom, tjeskobom i osjećajem trajne ugroženosti. U drami se tako sučeljavaju dvije vrste dezorijentacije: roditeljska, proizašla iz traumatične prošlosti, i mladenačka, obilježena besciljnošću, prijevarom i iluzijom bijega. Požari koji haraju gradom dodatno pojačavaju atmosferu opće prijetnje i raspada, pa vanjski svijet postaje produžetak unutarnjeg nemira likova. Karakaš i ovdje gradi dramu na kratkim prizorima, reduciranom dijalogu i stalnoj napetosti između intimnosti i nasilja. Završni obračun unutar obitelji pokazuje kako se potraga za izlazom pretvara u destrukciju, a želja za oslobođenjem u ponavljanje naslijeđenih obrazaca nemoći. Avijatičari su stoga drama o obiteljskom raspadu, izgubljenoj generaciji i nemogućnosti da se pobjegne od vlastitog podrijetla i traumatske prošlosti.

  

  U svim ovim dramama pojavljuju se toponimi Like i Zagreba u devedesetima, a povremeno i sedamdesetim godinama 20. stoljeća. Karakaš piše karakterističnim ličkim idiomom svoga kraja, uz gradski razgovorni jezik s nešto slenga. Njegovi likovi uglavnom su marginalci, mladi ljudi koji se u životu snalaze na različite načine, nerijetko upleteni u kriminalne radnje i tučnjave. Protagonisti su najčešće muškarci, dok su žene i djevojke uglavnom majke ili partnerice, često u drugom stanju. Majke redovito tjeraju sinove da rade bilo što, umjesto da vrijeme provode po kafićima i kod kuće.
  
  Karakaševe rečenice su kratke, a prizori se izmjenjuju u brzom ritmu. Povremeno se javljaju duži monolozi koji prizivaju sjećanja na djetinjstvo i raniji život. Kroz njegove drame oblikuje se slika ljudi koji se ne snalaze u novim životnim okolnostima, koji ostaju na margini društva, u trajnom iščekivanju boljih dana. Naoko, u Karakaševim dramama nema središnjeg sukoba; umjesto toga gradi se mozaik manjih, ograničenih konflikata koji se naglo prekidaju, tvoreći sliku rascjepkane sadašnjosti u koju prodire prošlost likova.
  
  Djetinjstvo se ne romantizira, nego se gotovo objektivno prikazuje odrastanje na selu u Lici. Grad se pojavljuje kao neugodno i nesigurno mjesto, ali ni ruralni prostor nije idealiziran. Prevladavaju turobni tonovi, uz stalno prisutno međusobno nerazumijevanje likova, sitne laži i obmane. Uz dozu ironije i satire, Karakaševe drame djeluju kao upečatljiv presjek života u devedesetim godinama prošloga stoljeća, pokazujući koliko snažno prošlost utječe na sadašnjost i budućnost. Činjenica da su istodobno i scenski nastavak njegovih romana ne umanjuje njihovu očitu kvalitetu.

  © Sanja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 10. veljače 2026. 

Piše: