Život sveden na čekanje da prođe

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Biljana Srbljanović, Barbelo, red. Paolo Magelli

• »Kada je počelo, sada kada je završeno? Kako je vrijeme tako brzo prošlo? Kako to da nisam ništa primijetila?«, pita se lik Milene u Barbelu, parafrazirajući mantru koja se provlači kroz gotovo sve dramske tekstove Biljane Srbljanović. Najzanimljivija suvremena srpska dramatičarka uvjerljiva je u razgolićenoj rekapitulaciji životnih poraza vlastitih likova, njeni komadi nenametljive su dijagnoze otuđenosti u kojima su i mladi stari, a stari neiživljeni i željni života. Barbelo je osušen od dnevnopolitičkih aluzija i oslobođen efektnog dijaloga koji krasi ranije drame, komad koji ne provocira ni ne sablažnjuje, a ne zamara se ni čvrstom dijegetskom strukturom zaokružene cjeline. U priči o smrti i posljedicama koje te smrti u naslijeđe ostavljaju preživjelima, provlači se snažna, gotovo neizdržljiva potreba za ljubavlju.
  
  Dramsko pismo Biljane Srbljanović u Srbiji je rezervirano za veliku scenu Jugoslavenskog dramskog pozorišta i iskusnu režijsku ruku Dejana Mijača, koji iz predstave u predstavu umjesto teatarskog puta u nepoznato, nudi rutiniranu i estetski besprijekornu vizuru stare škole. Nažalost, upravo na Barbelu ta generacijski nepodudarna simbioza doživjela je umjetnički krah, baš zbog toga što spisateljičin (post)dramski rukopis više nikako ne trpi linearnost i konzervativnost režijskog mišljenja. Paolo Magelli je u Kazalištu Gavella nakon beogradskog fijaska morao pronaći redateljski ključ za istinski život Barbela na kazališnim daskama, i to mu je u velikoj mjeri pošlo za rukom.
  
  Barbelo je prvenstveno dramaturška kula od karata koja se bez strukturalnih korekcija, nevidljivih ali bitnih, ruši u mnoštvu nepovezanih scena i slabo motiviranih odnosa. Magelli uz pomoć dramaturginje Željke Udovičić premješta na sam početak komada izuzetno dojmljiv i potpuno autonoman monolog Skitnice, zgusnuvši na taj način temeljnu radnju i ne prekidajući je digresijama. Redatelj objeručke prihvaća većinu scenskih mamaca upisanih u dramski tekst, pa motiv kiše biblijskih razmjera, koja ne uspijeva sprati nagomilanu frustraciju i nemoć likova, vrlo efektno postavlja sa stvarnom vodom na sceni, vizualno pomažući glumcima u prizorima nabijenim emocijama. Magelli snovitost pojavljivanja Milice, majke-samoubojice kojoj »samo dijete užasno nedostaje« rješava pomoću minimalističkih video projekcija Ivana Marušića Klifa, a Hans Georg Schafer smišlja jednostavan i čist kružni dekor, koji se uz pomoć maštovito izabranih rekvizita u trenutku pretvara iz parka u sobu. Arturo Annechino skladao je minimalističku glazbu, osobito funkcionalnu u toplim i nježnim scenama  pojavljivanja mrtve Milice.
  
  Prednost Magellijeva redateljskog pristupa leži u činjenici da njegova zarazna kreativna energija, bez obzira na krajnji rezultat, gotovo uvijek prijeđe i na glumački ansambl. Glumci Gavelle s velikim su žarom i ovaj put slijedili redatelja u njegovim zamislima, što je rezultiralo grupnom igrom koja je povremeno znala izgledati i prenaglašeno i isforsirano. To se najviše osjetilo u temperamentnoj i razbarušenoj Mileni Ksenije Pajić, koja je ponekad uvjerljivi očaj vlastitog lika znala zamijeniti s deklamatorskim patosom. Franjo Dijak točno igra Marka, poslovnjaka/političara koji u sveopćoj diktaturi posvajanja ljubomorno svojata i vlastito ime s karijerističkim žarom u očima. Dijana Vidušin kao Milica s velikom sigurnošću i glumačkom hrabrošću pogađa točan omjer majčinskog očaja i hladne distance umrlog u svijetu živih, stvarajući vlastiti lik širokom lepezom glumačkih sredstava, od spremnosti na jezivu scenu u kojoj se pojavljuje potpuno naga do efektno iskorištenog pjevačkog umijeća.
  
  Ponajbolju ulogu ostvario je Rakan Rushaidat u zahtjevnoj roli dječaka Zorana koji roditeljsku ljubav nadomješta hranom. Rushaidat je toliko glumački virtuozan da se ne libi stilizacije skoro na granici karikature, istodobno cijelo vrijeme ostajući uvjerljiv i životan. Milana Pleštinu u duhovitoj, stišanoj ulozi čangrizavog starca Drage, posebno uspješnog u urnebesnoj minijaturi odgode umiranja zbog strasti cigaretom, teško je poistovjetiti s njegovim blaziranim ulogama u drugom velikom zagrebačkom kazalištu. Perica Martinović sjajna je u prelijepom duetu s Pleštinom, kada dvoje staraca, od svih napušteni, pričaju svatko sa samim sobom glumeći dijalog. Ranko Zidarić opušten je i uvjerljiv kao Dragan, emocionalni parazit iz susjedstva, a Sven Medvešek i Ivana Roščić nisu u redateljskoj viziji dobili mjesto za više od nekoliko neutralnih pojavljivanja na sceni. Autsajdere, koji u svijetu pasa funkcioniraju bolje nego u svijetu ljudi, životno su ocrtali Barbara Nola i Ozren Grabarić, ona neprestano dokazujući kako nema nikakve suštinske razlike između situacije kada te napusti pas i one kada te ostavi čovjek, a on smireno i polako objašnjavajući kako ima ljepote i u tom čekanju da prođe.
  
  Magelli je s Barbelom uspio oživjeti paučinastu mrežu dramskih odnosa Boljane Srbljanović, stvarajući predstavu koja potentno afirmira svoje literarno ishodište. Gavellin Barbelo gorki je i opori podsjetnik da, kako kaže Camusov Kaligula, »ljudi umiru i nisu sretni«, ali istovremeno nudi i strategije izlaza, vidljive u iskreno odglumljenim proplamsjajima ljudskog duha, upisanima u dramskom izvorniku. To je, za jednu kazališnu predstavu, sasvim dovoljno.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 4. listopada 2009.

Piše: