Što je ljubav, osim kemijskog procesa?

7. festival svjetskog kazališta, Zagreb: Volksbühne am Rosa-Luxemburg-Platz, Berlin, Njemačka, Voćna mušica, red. Christoph Marthaler

• 
  Predstave propulzivnog berlinskog Volksbühnea zadnjih su godina česti gosti na hrvatskim pozornicama. Zagrebačka je publika u sklopu prošlogodišnjeg Festivala vidjela Ivanova u režiji Dmitra Gočeva, a u Rijeci se ovog proljeća mogla pogledati i prerada Brechtovih školskih komada Onaj koji kaže da / Onaj koji kaže ne, koje je na scenu postavio upravitelj Volksbuhnea, Frank Castorf. Nakon Castorfa i Gočeva, koji svaki na svoj način maštovito reinterpretiraju evergreene modernog europskog kazališta, pritom ostajući u dramaturškim okvirima predloška kojim se bave, Hrvatsku je napokon posjetila i jedna produkcija osebujnog Christopha Marthalera. Voćna mušica s prethodno prikazanim predstavama Volkbuhnea dijeli svježinu redateljskog rukopisa i izvrsne glumce, ali u svemu drugome ostaje izmaštani svijet za sebe.
  
  Marthalerov kazališni imaginarij smišljen je tako da u svakom trenutku kontrira i protivi se suvremenom konzumerističkom društvu i pripadajućem mu kazalištu. Njegovi glumci nisu lijepi po estradnim mjerilima, a scenografija i kostimi namjerno su ukotvljeni u nekakav demodirani magijski soc-realizam. Voćna mušica, poput ostalih predstava, programatski je osmišljena sporo i nedinamično, po načelu festina lente, bez žurbe kad se radi o bitnim stvarima. Marthalerov teatar je u svojoj srži teatar glazbe, ali ta glazba nije u funkciji melodične ilustracije dramske radnje, radnja je sadržana u samoj glazbi. Njegov omiljeno dramaturški postupak je ponavljanje, ponekad potpuno ispražnjeno od smisla, koji ionako spor tijek događaja u njegovim predstavama čini još sporijim.
  
  Likovi na sceni ne koriste se uobičajenim glumačkim sredstvima zadobijanja pažnja gledatelja, dapače, većim djelom gotovo potpuno obamrli skupljaju snagu za pokoju smireno otpjevanu ariju ili iskrzani par rečenica. Naposlijetku, radnja u klasičnom smislu i ne postoji, Voćna mušica je više zbroj glazbeno-scenskih varijacija na istu temu, negoli dramska partitura s glavom i repom. Pa ipak, unatoč svim nabrojanim šakama u pleksus suvremenoj ubrzanoj i površnoj svakodnevnici, Marthalerov outsiderski i tvrdoglavi stil, s punkerskim fuck off stavom prema stvarnosti koja ga okružuje, na rijetko dojmljiv način korespondira sa strpljivim gledateljem.
  
  U Voćnoj mušici riječ je o ljubavi. O ljubavi koja je toliko isčezla da se pokušava pronaći u laboratorijskim epruvetama. Grupa znanstvenika, u pohabanim bijelim kutama radi eksperimente na voćnoj mušici, pokušavajući na malenom živom biću otkriti vlastiti problem emocionalne zakočenosti i hladnoće, u vremenu u kojem se izgleda sve može dobiti znanstvenim putem. Napredak znanosti ne obazire se na žrtve u ljudstvu, pa Marthalerovi junaci u toj seriji pokusa nesvjesno upadaju u vlastite ljubavne brodolome, pune ljubomore, strasti i želje za bliskošću.
  
  Marthalerovi glumci cijelo su vrijeme skupina, zborski kolektiv iz kojeg se po uzoru na principe klasične glazbe tek povremeno izdvoji pojedinac da bi mogao izvesti solo dionicu. Kolaž tih solističkih arija, u rasponu od Verdija do Lloyda Webera, zapravo je srž Voćne mušice, njezino pulsirajuće središte dramskog sukoba koji je prikriven u melankoličnoj atmosferi uzaludne potrage za bliskošću. Operne arije bešavno se spajaju s temom ljubavi, sižei najpoznatijih opernih remek-djela i jesu uglavom o velikim i nemogućim ljubavima, ali u Marthalerovoj viziji one se izvode potpuno anti-operno, stišano i u intimnoj atmosferi olinjale svlačionice, koju scenografski potpisuje Marthalerova stalna suradnica Anna Vierbock. Na taj način, operna grandezza iskorištena je kao ironični posjetnik na prošlost, koja ispjevana krhkim tremolima Marthalerovih glumaca zvuči na trenutke nepodnošljivo tužno i tragično. Možda je ljubavi stvarno odzvonilo.
  
  Glumačka postava prepoznatljivo je homogena i koncentrirana na timski rad, a veliku pomoć ima u sjajnom pijanistu Stefanu Wirthu, koji također sudjeluje u zbivanjima na sceni. Matthias Matschke dojmljiv je u ponešto prenaglašenoj sceni ljubomore, kao i u duetima s preciznom i uvjerljivom Olivijom Grigolli. Ueli Jägi dirljiv je u kreaciji smušenog učenjaka koji se impulzivno predaje u ljubavni klinč s kolegicom (šarmantna i duhovita Bettina Stucky), a Hildegard Alex plijeni pozornost smirenom interpretacijom urenebesnog monologa o bračnom životu. Josef Ostendorf i Winfired Wagner samom pojavom pomažu redatelju u postizanju željene atmosfere, a Ostendorf je zaslužan i za prekrasnu tragikomičnu ariju pri kraju predstave, u maniri reality show zvijezde Susan Boyle.
  
  Stalna Marthalerova dramaturginja Stephanie Carp za njega kaže da je „redatelj međuvremena“, odnosno onog trenutka u kojem je nešto već završilo, a ono novo još nije započelo. Voćna mušica na istodobno dirljiv i zabrinjavajući način ocrtava to međuvrijeme emocionalne otuđenosti i nezaustavljivog napretka znanosti modernog doba. Riječ je o sasvim posebnoj predstavi sasvim posebnog redatelja, koja je na dojmlljiv način zatvorila još jedan zagrebački Festival svjetskog kazališta.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 26. rujna 2009.

Piše: