Obljetnice i nužnost promjena

Dramski program 60. Dubrovačkih ljetnih igara, 10 srpnja – 25. kolovoza 2009.

• 
  Dubrovačke ljetne igre obilježile su šezdesetu godišnjicu postojanja onako kako se moglo i predvidjeti: uz jednu iznimku u dramskom programu – previše ziheraški, predvidljivo i bez teatarskih izazova.
  
  Premijere i gostovanja
  
  Nakon ceremonije Svečanog otvorenja (10. srpnja), ove godine u režiji Dore Ruždjak Podolski, koje je bilo obilježeno pokušajem evokacije šezdeset dubrovačkih kazališno-glazbeno-plesnih ljeta putem uvođenja djece (budućnosti) u tradicionalni ceremonijal, no dramaturški prilično nedosljedno budući da su djeca često ponavljala monologe i dijaloge glumačke družine, ali uz uvijek impozantno podizanje barjaka Libertas na Orlanda uz zvuke Gundulić-Gotovčeve Himne slobodi; slijedile su premijere, gostovanja i reprize dramskog programa obljetničke sezone. Ukupno tri premijerna naslova, tri gostovanja i tri reprize.
  
  Premijerni dio počeo je Orgijom tolerancije Jana Fabrea (koncept, režija, scenografija i koreografija) na taraci Tvrđave Revelin u međunarodnoj koprodukciji Dubrovačkih ljetnih igara te kazališta, kazališnih grupa i festivala Troubleyn, Festival Internacional de Teatro Santiago a Mil (Santiago de Chile), Théâtre de la Ville (Paris), Tanzhaus NRW (Düsseldorf), Peak Performances @ Montclair State University (SAD), deSingel (Antwerpen). Fabreova predstava i nije bila premijera u doslovnom značenju, ali je bila prva izvedba u Hrvatskoj pa i premijera budući da je Igre produkcijski i potpisuju. I uistinu, plesno-teatarsko uprizorenje (u kojem je nastupilo i troje hrvatskih izvođača) bio je pun pogodak, belgijski enfant terrible suvremene umjetnosti (zajedno s izvođačima, autorima glazbe i ostalim uključenim u projekt) pokazao je kako se danas radi suvremeno kazalište, a radikalna kritika suvremenog potrošačkog društva prožeta ironijom i metaironijom (unatoč zamjerci već viđenog u svijetu pa i u Hrvatskoj, ali ne i na Igrama) bila je uvjerljivo najbolja predstava 60. izdanja Dubrovačkih ljetnih igara. O tomu govori i podatak kako je Jan Fabre dobitnik ovogodišnjeg dramskog Orlanda kojeg dodjeljuje HRT. Budući da je Fabre na Igrama gostovao i 2006. plesnom predstavom Quando l'uomo principale e una donnna (tada je održao i majstorsku radionicu, te je, kao i ove godine, u Umjetničkoj gasleriji bio prisutan i multimedijalnom izložbom), ne treba previše razmišljati o tome kako mu treba ponuditi Dubrovnik i projekt koji će premijerno biti izveden upravo na Dubrovačkim ljetnim igrama.
  
  Preostale premijere bile su pokušaj suvremenog čitanja klasike – jednočinkom Na taraci odana je i počast doajenima Festivalskog dramskog ansambla i 80. godišnjici smrti Iva Vojnovića, a Shakespearovom Hamletom – dr. Marku Fotezu, Lovrjencu i samim Igrama.
  
  Vojnovićeva Taraca u Parku Umjetničke škole bila je obnova predstave iz 1999. kada je Joško Juvančić inovativno i koherentno postavio cjelokupnu Trilogiju u istom prostoru. Predstava je to rađena prema Juvančićevom klasičnom redateljskom izričaju, a glumačke promjene (poglavito mlađih i poglavito u pojedinim prizorima) predstavi nisu donijele ništa novo, dok se u odnosu na istu iz 1999. osjetilo se i scenski vidljivo osiromašenje. Iako je to bio i hommage Ivu Vojnoviću, Igre su se conte Ivu mogle odužiti i nekom drugom (istinskom) premijerom na nekom drugom ambijentalnom scenskom prostoru, možda Maškaratom ispod kuplja - do sada neizvođenom na Igrama. Doajenu hrvatskog glumišta Miši Martinoviću (gospar Niko) HRT je ove godine dodijelio i posebni Grand Prix Orlando „za osobiti umjetnički doprinos u ostvarenju cjelokupnog programa Dubrovačkih ljetnih igara“.
  
  Hamlet Williama Shakespearea na Lovrjencu bio je još jedna posveta i to samim Igrama (1952. kada dr. Marko Fotez postavlja prvog Hamleta na Lovrjencu, Igre postaju svjetski relevantan festival). U Kunčevićevom (kontroverznom i polemičkom) uprizorenju bio je to Hamlet koji je kotovski pokušavao upiti suvremenost, na trenutke vrlo dobar, dramaturški u stalnim lutanjima, jasnog, ali potpuno predvidljivog i (u drugim Kunčevićevim teatarskim ostvarenjima) viđenog kraja. Petnaestom dubrovačkom Hamletu Luki Dragiću nema se ništa pretjerano zamjeriti, predstava će biti u listopadu izvedena i HNK u Zagrebu, a nadamo se da će vremenom neke nedopustive nedosljednosti biti dorađene ili riješene na drugi način.
  
  Ljubav je moj grijeh – soneti Williama Shakespearea redatelja Petera Brooka na Lovrjencu u produkciji C.I.C.T.-a i Theatrea Bouffes du Nord iz Pariza – bili su lijepo scensko uprizorenje u kojem su Bruce Myers i Natasha Perry, potpomognuti vječnom tvrđavom Lovrjenac, otkrivali intimne trenutke majstora engleske i svjetske književnosti. Slijedio je Epitaphio, scenska fantazmagorija dubrovačkog Studentskog teatra Lero u Lazaretima, koju je Davor Mojaš oblikovao prema audio zapisima brojnih glumaca s brojnim ulomcima iz Držićevih predstava (pri čemu mu je Držićeva pjesma Epitaphio poslužila samo kao okvir), zanimljivo uprizorenje karakteristične lerovske poetike koje bi ipak pripadalo razložno i sustavno oblikovanom ponoćnom (ili off ili kako ga već nazvali) programu. Gostovanja je zaokružila predstava Moje dijete Marca Bartletta u režiji Nenni Delmestre u Revelinu i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla Splitskog ljeta, tako je nakon 2005. na Lovrjencu izvedene Marovićeve Antigone, kraljice u Tebi (u režiji Matka Raguža) i prošle godine u sklopu držićijade na Boškovićevoj poljani prikazanog Skupa u Juvančićevoj režiji i produkciji HNK iz Splita, obnovljena suradnja dva najpoznatija hrvatska ljetna festivala i u dramskom segmentu programa (splitska publika mogla je ove godine vidjeti Držić-Zoranić-Medvešekove Glase iz planina). Inače, predstava je više ostala u pamćenju kao zanimljiva dramska riječ, manje kao teatarsko iskustvo.
  
  Premijera koja to nije i popratni program
  
  Prije posljednje ovozenoske premijere (Shakespeare-Kunčevićevog Hamleta) ubačena je i premijera monodrame Joška Ševa Govorite li hrvatski u Atriju Kneževa dvora – inače 455. izvedba te premijere u kojoj Ševo odaje hommage hrvatskoj književnosti. Studenti prve godine ADU iz Zagreba, koji su recitirali Vojnovićeve Lapadske sonete bili su eto prigoda da se predstava proglasi i homageomm 80. godišnjici smrti Iva Vojnovića, pa i da je se uvrsti u premijerni program. O toj premijeri moglo se doznati samo iz programske knjižice 60. Igara budući da nije bila najavljena, a niti zabilježena u prvom izdanju tiskanog programa.
  
  U popratnom programu (koji se, usput budi rečeno, godinama već radi potpuno nesustavno), uz niz izložbi, mogle su se vidjeti i javne prezentacije dramske klase Boba Jelčića zagrebačke ADU (u Tvrđavi Revelin) te radionica Grčka drama (s temom Žena u grčkoj drami i prikazanim dijelovima Euripidove Medeje) studenata prve godine iste Akademije (u dvorištu zgrade IUC-a, odnosno Centra za mediteranske studije Sveučilišta u Zagrebu, koorganizaciji DLJI, Centra za mediteranske studije u Dubrovniku Sveučilišta u Zagrebu, Sveučilišta u Indianapolisu, Akademije dramske umjetnosti iz Zagreba,  Europskog mediteranskog centra UNESCO-a iz Rodosa i grčkog centra UNESCO-a pod vodstvom Titike Stasinopolou, Joška Ševa i Aide Bukvić). O tome dramskom dijelu popratnog programa također se moglo doznati jedino iz (one veće) festivalske programske knjižice. Bilo je tu i predstavljanje novog prijevoda Soneta Williama Shakespeara u klaustru Franjevačkog samostana, Sonete je predstavio sam prevoditelj akademik Luko Paljetak, a ostvarena je i pohvalna (već višegodišnja) suradnja Festivala igranog filma u Puli i Dubrovačkih ljetnih igara kada je dubrovačka festivalska publika, već dan nakon proglašenja 56. pulskog pobjednika, mogla u Ljetnom kinu Jadran vidjeti pobjednika ovogodišnje Pule – film Metastaze redatelja Branka Schmidta. U taj filmski dio uvršten je i Dubrovnik Film Meeting - kao svojevrsno postpredstavljanje Sarajevo film festivala, no sa samo jednom projekcijom (pred Kneževim dvorom) za koju su se mogle kupiti ulaznice (Hrvač, a Micky Rourke i Darren Aronofsky su i bili u Dubrovniku) te s ostalim događanjima za VIP goste na plaži luksuznog lapadskog Hotela Dubrovnik Palace. Sve skupa – vrijedno pozornosti, no premalo za pravi popratni program
  
  Reprizne izvedbe
  
  Svi reprizni naslovi razložno su zadržani na programu:  vrlo dobar Skup u režiji Ivice Kunčevića na Boškovićevoj poljani koji je uspio prevladati spaićevsko-hajdarhodžićevsku zamku zbog čega Skup i nije bio tako čest posjetitelj Igara, također lanjska premijera Glasi iz planina – kompilacija Drćićeve Tirene i Zoranićevih Planina u inovativnoj postavi Renea Medvešeka, ove godine na Taraci Tvrđave Revelin, i preklanjska premijerna Držićeva crna komedija Arkulin u Parku Umjetničke škole u režiji Krešimira Dolenčića; kao baštinski naslovi u suvremenim čitanjima, imaju svoje mjesto u programu – dio su i poslanja samih Igara. Nažalost gotovo amblematska i uistinu izvanredna predstava Vojnovićeva Ekvinocija (premijerno izvedena 2004. na 55. Igrama) otišla je sa hridi Lokruma, no razlog je tehničke, a ne programske naravi (uz dvije premijere i dva gostovanja, Igre na čisto tehničkoj razini ne mogu izdržati više od tri reprizna naslova).
  
  To također treba zabrinuti budući da se u zadnjih nekoliko godina samo Ekvinocijo zadržao više od dvije ili tri sezone, premda je bilo predstava koje su zaslužile dulje trajanje na repertoaru: primjerice gradu i vremenu korespondirajuća predstava Posjet stare dame F. Duerrenmatta u Kunčevićevoj režiji premijerno izvedena 2002. u prostoru tvornice Prvo dalmatinsko-Radeljević u Gružu te suvremano i bajkovito pročitana Držićeva Grižula u Magellijevoj režiji premijerno prikazana u Parku Stare bolnice 2003. A, u tehničke probleme pripada i čisto tehničko pitanje dubrovačkih ambijentalnih prostora, od kojih se brojni danas ne koriste (Gundulićeva, Bunićeva, Držićeva poljana) stoga što su postali trgovi-kavane. Bijeg na Lokrum je ponekad lijep (pa i mističan), ali nije riješenje. Revelin može biti neutralna ljetna pozornica, a Lovrjenac je ipak tvrđava obilježena ambijentalnošću svojih prostora. Tako su Park Umjetničke škole i Revelin (lani i Boškovićeva poljana pred Jezuitima) preuzeli na sebe veliki dio dramskog programa. U atriju Dvora, znalci kažu, nema više one tišine potrebne za glazbu, a Beethoven se 25. kolovoza pred sv. Vlahom nadglasavao sa zvukovima iz okolnih ugostiteljskih objekata. Istina je i da se neki ambijentalni prostori, kod kojih je tišina još uvijek očuvana (Mrtvo zvono, Ispod Minčete) koriste rijetko, no festival kojemu je ambijentalnost glavna značajka dramaturgije teatarskog izričaja morat će (zajedno s odgovornim iz gradske uprave) pronaći načina da se predstava izvede tamo gdje je redatelj zamislio. Jednostavno, mora se naći kompromis. Daljnji bijeg iz Grada značio bi i kraj Igara.
  
  Kako dalje?
  
  Ulazeći u sedmo desetljeće Igre će morati riješiti nekoliko krupnih organizacijskih, tehničkih i programskih problema. Sadašnji je dvojni ustroj (predviđen pravilnikom Ministarstva kulture iz 1994. i odlukama dubrovačkog Gradskog vijeća s početka tisućljeća) neupitno neodrživ. Prema navedenom, intendanta manifestacije Dubrovačke ljetne igre imenuje ministar kulture, tu su i njegovi zamjenici kao ravnatelji dramskog i glazbenog programa te Festivalsko vijeće (koje program i odobrava) na čelu s ministrom kulture. S druge strane Grad Dubrovnik utemeljitelj je Javne ustanove u kulturi Dubrovačke ljetne igre koja (kao i svaka javna ustanova) ima svog ravnatelja i Upravno vijeće (o Stručnom vijeću nikad se ništa nije zabilježilo). Do kakvog apsurda ovakva organizacija može dovesti pokazale su sezone 2000. (s intendantom Slobodanom P. Novakom i ravnateljem Petrom M. Mihočevićem), a poglavito 2001. kada su odlukom ministra kulture dramski i glazbeni program sastavila povjerenstva na čelu sa Snježanom Banović i Dorom Ruždjak Podolski.
  
  Slijedeće godine Grad Dubrovnik i Ministarstvo kulture su se usuglasili pa je Ivica Prlender postao i intendant i ravnatelj (Ivica Kunčević i Neven Frageš – ravnatelji drame i glazbe), no to ne znači da Ministarstvo i Gradsko vijeće moraju biti u vječnoj ljubavi i slozi te da se situacija iz 51. ili 52. sezone neće ponoviti. Igre su do sredine 1950. djelovale amaterski putem Odbora, nakon što su ih hrvatske i tadašnje jugoslavenske vlasti prepoznale kao prozor u svijet (od čega su Igre imale koristi, ali i teškoće) postaju ustanova s direktorom (Josip Depolo, Fani Muhoberac, Niko Napica), Vijećem, predsjednicima komisija za dramski i glazbeni program te pratećim službama. Od 1985. do 1990. (u skladu sa ZUR-om) djelovale su kao Radna zajednica u sklopu RO Festival Dubrovnik (gdje su bili objedinjeni i Kazalište Marina Držića čiji je ravnatelj bio odgovoran za dramski program Igara te Festivalski (Simfonijski) orkestar Dubrovnik, ravnatelj kojega je bio na čelu glazbenog programa Igara) na čelu s direktorom (Luka Obradović) te uz Savjet RO i Umjetnički savjet. Prije ratne 1992. Igre su ponovno osamostaljene s vlastitim direktorom (Tomislav Vlahutin), umjetničkim direktorom (Petar Selem), savjetnikom za dramu (Nedjeljko Fabrio), savjetnikom za glazbu (Miro Belamarić) i Vijećem Festivala (Slobodan P. Novak kao presjednik). Umjetnički direktor opstao je samo te 1991, a savjetnici su postali ravnatelji dramskog i glazbenog programa. Sadašnjoj upravi definitivno treba odati priznanje za uspješnu višegodišnju suradnju s jednom od vodećih hrvatskih telekomunikacijskih tvrtki, za prilično dobro održavanje internetskih stranica, prihvaćanje novih tehnologija i vrlo dobro upravljanje financijama. Kakva će biti buduća organizacija DlJI treba prepustiti stručnjacima (pa i inozemnim) iz područja poslovne organizacije kulturnih djelatnosti.
  
  Tehnički, Igre jednostavno nisu u stanju opsluživati više od tri premijere i tri reprize (i to u slijedu, nikad istodobno) zbog čega i pojedini vrlo dobri premijerni naslovi igraju dvije ili maksimalno tri sezone (uz iznimku spomenutog Ekvinocija na Lokrumu koji je izdržao čak četiri sezone, što je nezabilježeno u novijoj povijesti Igara, a ta je predstava dobila sve relevantne nagrade hrvatskog glumišta za sezonu 2004/2005). Jednostavno, unatoč recesiji, tehnički dio Igara mora se osuvremeniti i pojačati.
  
  Programski će se nešto morati promijeniti. Zašto se na Igre ne pozivaju (ili dolaze, no vrlo rijetko) primjerice Matko Raguž, Bobo Jelčić (unatoč sjajnoj predstavi Radionica za pričanje, šetanje i izmišljanje, autorskog rada zajedno s Natašom Rajković, premijerno izvedenoj 2003. na prostoru od Doma za starije Domus Christi do Mrtvog zvona, predstava koja kao da je navijestila novi pogled na teatar Igara, no dalje se nije učinilo ništa), pa i europska redateljska zvijezda Tomaž Pandur (da eto ostanemo u Hrvatskoj i susjedstvu, premda je Pandur trenutno u Madridu)? Treba pitati nadležne. Da, Igre će morati nastaviti u suvremenim čitanjima prezentirati dubrovački baštinski teatar (Držić, Gundulić, a tu pripada i Vojnović, ali ne samo oni – tu su i crkvena prikazanja, dubrovačke drame 17. stoljeća i slično), europsku klasiku (Shakespeare, Calderon), grčku dramu. Morat će tražiti i suvremena djela europske i hrvatske dramaturgije koja se mogu ambijentalizirati (Šnajderove Dumanske tišine i Držićev san primjerice nikad nisu izvedene na Igrama) pa i ona kojima ambijentalizacija može biti pozadina, a dramaturški vjerno progovaraju o suvremenom trenutku. I konačno, morat će sustavno urediti popratni program, bilo u obliku radionica studenata i profesora europskih akademija dramskih umjetnosti, bilo u nekom drugom obliku. I vratiti radost (atmosferu). Podsjetimo festivus znači i veseo. Da li će to moći ova uprava ili neka druga – pitanje na koje trebaju odgovoriti svi oni koji su za Igre u Hrvatskoj zainteresirani. A to bi trebala biti cjelokupna teatarska i glazbena struka.
  
  Igre moraju nastaviti hod prema Taliji i Melpomeni u oblicima koji će teatarski propitkivati prošlost, sadašnjost i budućnost. To im je i kulturološka dužnost,pa i u sedmom desetljeću života..
  
  © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 28. kolovoza 2009.

Piše: