Iz drugog kuta: Sarkazam i ironija

60. Dubrovačke ljetne igre: Troubleyn u koprodukciji s Dubrovačkim ljetnim igrama (HR), Festival Internacional de Teatro 'Santiago a Mil' (Santiago de Chile, CL), Peak Performances @ Montclair State University (US), Tanzhaus NRW (Düsseldorf, DE), deSingel (Antwerpen, BE), Théâtre de la Ville (Paris, FR): Jan Fabre, Orgija tolerancije, red. Jan Fabre

• 
  Kada se premijerna publika 24. srpnja uspinjala na taracu Tvrđave Revelin, vjerojatno je zamišljala predstavu u kojoj će Jan Fabre pokazati neke osobitosti vlastitog promišljanja teatra (kakve je pokazao i 2006. u predstavi Quando l’uomo principale e una donna, te iste godine u Majstorskoj radionici u sklopu 57. DLJI). A dočekalo ih je sarkastično te ironijom prožeto svjetsko kazalište bez ikakvih (malo)građanskih skrupula. Fabreova radikalna kritika hiperkonzumerizma suvremenog društva neke je toliko sablaznila da su predstavu napustili – valjda zbog vlastite imaginacije Igara kao držićevsko-vojnovićevsko-shakespeareovskog prozora u svijet u stilu klasike 1960-ih. Dok Orgija tolerancije, kao timski rad Jana Fabrea (koncept, režija, koreografija, scenografija), Miet Martens (dramaturgija), Daga Taeldemana (glazba, stihovi), Jana Dekeysera (svjetlo), Andree Kraenzlin (kostimi) i nadasve izvođača-glumaca-performera Linde Adami, Christiana Bakalova, Katarine Bistrović–Darvaš, Anabelle Chambon, Cédrica Charrona, Ivane Jozić, Gorana Navojca, Tonyija Rizija i Kaspera Vandenberghea samo donosi teatarski esej o realnosti suvremenog društva (u političkoj teoriji nazvanog neoliberalnim kapitalizmom, u sociologijskoj perspektivi – potrošačkim društvom) – bez lažnog moraliziranja. Što je to danas tako sablažnjivo u nagim (muškim i ženskim) tijelima, pa i u eksplicitnim prizorima seksualnog fetišizma i samozadovoljavanja?
  
  Predstava je to koja donosi vrlo dobru kritiku suvremenosti, izvođači izvanredno prelaze iz tjelesnog u verbalni i glazbeni teatar te obratno, autodestruktivne scene u kombinaciji, primjerice, s klasičnim baletom organski su dio izvedbe, a ironiju dovode i do humora. Sarkazam i ironija, kao još jedina moguća obrana od naleta obmana društvenosti u kojoj čovjek više nije homo politicus, nego homo emptor, ogledaju se u svim elementima predstave: od intimnih dijelova na kauču, preko songova do neverbalnih tjelesnih mini performancea. Čak i marketinški trik vlastite samopromocije djeluje suvislo na metaironijskoj razini.
  
  Zamjerka koja bi se mogla uputiti Orgiji tolerancije svodi se na razinu već viđenog u okvirima svjetskog pa i hrvatskog teatra. No, budući da je dramski dio 60. (jubilarne) festivalske sezone prilično ziheraški osmišljen (premijere Na taraci u Juvančićevoj režiji i Hamleta u Kunčevićevoj postavi, uz reprize preklanjskog Arkulina u režiji Krešimira Dolenčića, lanjskog Skupa u Kunčevićevoj režiji i Glasa iz planina, lanjske kompilacije Držićeve Tirene i Zoranićevih Planina u inovativnoj postavi Renea Medvešeka, gostovanje Petera Brooka sa Shakespearovim Sonetima i Studentskog teatra Lero s predstavom Epitaphio/ koju je Davor Mojaš ostvario uzimajući naslovnu Držićevu pjesmu kao inspiraciju/, te tek u programskoj knjižici najavljena premijera (?) recitala Govorite li hrvatski Joška Ševa kao i također u programskoj knjižici najavljenih prezentacija glumačke klase Bobe Jelčića na ADU u Zagrebu i umjetničke radionice Grčka drama), a pojedini redatelji koji prate događanja u svjetskom teatru i nisu tako često (rado?) viđeni gosti na Igrama, Orgija tolerancije, kako god je prihvatili, zaslužila je mjesto u već pomalo predvidljivom dramskom programu najstarijeg hrvatskog festivala.
  
  © Tomislav M. Bonić, KULISA.eu, 2. kolovoza 2009.

Piše: