Interkulturni dijalog

Govor drame - govor glume. Zbornik radova sa simpozija Dramski tekst danas u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori, Disput, Zagreb, 2007.

• U organizaciji sveučilišnih profesora Paula-Louisa Thomasa i Save Anđelkovića sa Slavističkoga odsjeka na Sveučilištu Paris IV Sorbonne, u studenome 2003. godine održan je prvi međunarodni simpozij na temu Dramski tekst danas u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori - s ciljem utvrđivanja prethodnih i novonastalih stanja u dramaturgijama država s područja bivše Jugoslavije. Polazeći od činjenice kako je rat uzrokovao prekid kulturnih veza među novonastalim državama, a u kojima kazališna aktivnost tijekom godina nije prestajala - priprema prvog (pariškog) susreta eksplicirala je tvrdnju kako su novi tekstovi autora već afirmiranih u bivšoj državi, kao i produkcija dramatičara mlađe generacije, većim dijelom ostali nepoznati susjednim državama. Stoga se potreba za obnavljanjem dijaloga učinila u potpunosti opravdanom i više nego potrebnom.
  
  Drugi je simpozij održan u Podgorici 2004. godine, a napori Save Anđelkovića da se održi godišnji ritam susreta potom su se udružili s entuzijazmom i zalaganjem hrvatskoga teatrologa Borisa Senkera, što je rezultiralo i trećim u nizu putujućih susreta koji je 2005. godine održan u Zagrebu u organizaciji Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Knjižnice i čitaonice „Bogdana Ogrizovića“ iz Zagreba i Université Paris IV Sorbonne, Centre de recherches sur les littératures et civilisations slaves iz Pariza. Okupivši recentne domaće i inozemne teatrologe, sveučilišne profesore odnosno kazališne umjetnike, treći susret rezultirao je nizom sustavnih, iscrpnih i nadasve zanimljivih studija – okupljenih u zborniku naslovljenom Govor drame – govor glume.
  
  Prostor okrenut samom sebi
  
  Kako kritički propitivati stvarnost govora drame i govora glume na prostoru sačinjenom od geografskih fragmenata, pita se Naum Panovski. Kako govoriti o prostoru koji se u potrazi za nacionalnim identitetom i autentičnim žargonom autistički okrenuo samom sebi? Kako u pokušajima (nastavimo li u Panovskovome kontekstu) iznalaženja Brookova very deep but simple common language – izbjeći kolateralnu štetu, ostati autentičan, ali i kulturološki osviješten? Odgovor na ova i mnoga slična pitanja nesumnjivo nude eseji i studije okupljene u Zborniku koji s različitih stajališta osvjetljavaju odnos suvremenoga dramskog stvaralaštva i kazališta – osobito glume, u četiri susjedne države: Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji.
  Riječ je o nizu tematski vrlo raznolikih radova kojima je u središtu zanimanja promišljanje interferencije dvaju diskursa  - onoga dramskog (kojim progovaraju suvremeni dramatičari i dramatičarke) i onoga glumačkog (kojim suvremeni glumci i glumice, oslanjajući se na teorije glume u rasponu od Stanislavskoga preko Grotowskoga i Brooka do suvremenih Schechnerovih postavki, uobličuju i kreiraju uloge na pozornici). No, valja istaknuti da se (premda to nije bila izvorna nakana), upravo zahvaljujući stanju u teatrima spomenutih država, u središtu zanimanja pretežitoga dijela tekstova našlo suvremeno žensko dramsko pismo – budući da se u kontekstu nove drame (što je karakteristika i zapadnoeuropske dramatike) bilježi nagli porast dramatičarki.
  
  U tom nam je kontekstu važno spomenuti studiju Ženski pogled na mušku stvar autora Darka Lukića, u kojoj progovara o trima hrvatskim dramatičarkama čiji dramski tekstovi na osobit način tematiziraju rat i ratne traume. Naime, Lada Kaštelan, Lydia Scheuermann-Hodak odnosno Nina Nuić-Mitrović specifične su pojave u hrvatskoj dramatici koje su, kako ističe autor, reprezentativne upravo s motrišta ženskoga pogleda na spomenutu problematiku. Tako primjerice Posljednja karika  Lade Kaštelan  (koju  s obzirom na likove, tematiku i tretman likova  autor postavlja u korpus urbane dramaturgije) počiva na poziciji demitologiziranja patrijarhalnoga mita, a središnja figura – žena kao žrtva rata (kojom progovara autorica) dovodi u pitanje obiteljski mit s pozicija ženskoga pisma. U tom se kontekstu spominje i monodrama Slike Marijine (Lydije Scheuermann-Hodak) koja izravno obrađuje temu silovanja kao posebne strategije etničkoga čišćenja, dok prilično različit pristup ratnim traumama (utemeljen na motrištu žene-gubitnice) pronalazi u Komšiluku naglavačke Nine Nuić-Mitrović. Međutim, prema načelu tekstualnoga ženstva, Lukić u korpus spomenutih dramatičarki uključuje i jednoga autora – Pavla Pavličića, koji dramom Olga i Lina ukazuje na vrlo jasnu i naglašenu oprečnost ženskog i muškog pogleda na rat i maskulinu društvenu mitologiju, zbog čega ga i uključuje  u manjinsku skupinu ženskoga pisanja i poimanja tipično muške tematike.
  
  O antipodnim poetikama autorica Radmile Vojvodić odnosno Biljane Srbljanović progovara potom i Siniša Jelušić, a Boris Senker studijom Glumica kao dramski lik u središte zanimanja postavlja tekstove Karolina Nojber Nebojše Romčevića i Nevjesta od vjetra Slobodana Šnajdera. Spomenutim su dramama zajednički gotovo istovjetni dramaturški postupci kojim ova dva potpuno neovisna autora oživljuju likove poznatih glumica - Friederike Caroline Neuber i Eme (Gemme) Boić. Međutim, Senker implicira kritiku patrijarhalnoga dramskoga pisma prema kojem se i Neuber i Boić predstavljaju kao žene koje se ne mogu realizirati ni sa jednim ponuđenim muškim likom, pa žena-teatra ostaje nezadovoljna drugima i mora poželjeti, kako ističe autor, samo njih i samo se njima podati.
  
  Izdvajamo i studiju Strah golmana od jedanaesteraca Tanje Miletić-Oručević, koja polazi od činjenice kako dramski diskurs autorica poput Ivane Sajko, Nine Mitrović, Biljane Srbljanović odnosno Milene Marković, iako ne ulazi u kontekst nove drame jugoistočne Europe, ipak nekim zajedničkim karakteristikama (poput primjerice fragmentarne izgradnje dramske strukture, pojedinačne scene povezane vanjskim, arbitrarnim principom, izgradnja adekvatnog ukupnog ritma, atmosfere, režiranje onoga što ne piše u replikama likova) - pretpostavlja i zahtijeva suvremeni kazališni izričaj koji u širem performativnom i socioperformativnom kontekstu dovodi u pitanje i nerijetko dogmatiziranu (osobito u teatrima Balkana) poziciju redatelja.
  
  Odnos suvremenih dramaturških postupaka
  
  Sljedeća skupina tekstova problematizira odnos suvremenih dramaturških postupaka i pokušaji njihove konkretizacije na sceni. Osim studije Save Anđelkovića Didaskalijski tekst dramske iluzije i didaskalije dramske iluzije, važno je istaknuti i zanimljivu i iscrpnu studiju  Govor glume – recentna scena Sibile Petlevski, kojom autorica nastoji rasvijetliti aktualna teorijska pitanja suvremenoga glumačkog izričaja. Osvrnuvši na scenska uprizorenja klasičnih uloga (primjerice Anu Karenjinu Doris Šarić Kukuljice ili Rostandovu Roksanu u ulozi Olge Pakalović) odnosno provokativne inscenacije i izvedbe bliske performansu, u kojima je moguće otkriti slojevitu osjetilnost u povezivanju razigranog pristupa umjetničkom činu, s jedne strane i intelektualnog odnosa spram umjetničke tradicije, na drugoj strani – autorica jasno ukazuje (izdvojivši istraživačke projekte poput primjerice Točke Vilima Matule) i na važnost izvođačeva tijela (koji uprizoruje višestruki identitet svojstven suvremenom čovjeku i koji se samospoznajom trudi upoznati svijet), ali i na tjelesno sjećanje utemeljeno na zapažanju kako je tijelo u pokretu neodvojivo od pogleda na svijet. Suočen tako s vlastitim tijelom kao poprištem događajnosti (na što ukazuje nova drama), glumčev se stvaralački proces vodi isključivo u njegovo ime i radi njega samoga.
  Suvremeni teatar tako postaje svojevrsna kuhinja identiteta, na što upućuje Miloš Lazin, a nova drama, zaključuje, svojom otvorenom dramaturgijom omogućuje formiranje novoga glumca, prinuđena neprekidno djelovati između glume i igre, imitativno-reproduktivnog i konstruktivnog principa.
  
   Potrebno je izdvojiti i niz referata koji propituju ratnu i političku tematiku zastupljenu u domaćih i stranih dramatičara. Primijenivši u analizi paradigmatskih tekstova informativno-kronološki i interpretativno-kritički postupak, Gordana Muzaferija u studiji Tendencije u bosanskohercegovačkoj drami danas donosi pregled dramskoga stvaralaštva u Bosni i Hercegovini u razdoblju od 1990. do 2005. godine. Upravo dramski tekst Lutkino bespuće Safeta Plakala odnosno njegove izvedbe (premijera - Kamerni teatar 1995. godine u režiji Vladimira Milčina odnosno remake 2005. godine u režiji Ozrena Prohića) zaokružuju razdoblje, kako ističe autorica, ratne dramske tematike u Bosni i Hercegovini. Plakalo tako s jedne strane postaje utemeljiteljem ratnoga bosanskohercegovačkog dramskog pisma, a s druge najavljivačem svojevrsne književnosti traume / umjetnosti traume, među čijim su najznačajnijim predstavnicima Sead Fetahagić, Nura Bazdulj-Hubijar, Irfan Horozović, Zilhad Ključanin, Zlatko Topčić ili Radovan Marušić.
  
  Povratak pak političkoj drami Sanja Nikčević datira u 2004. godinu te ga potvrđuje pojavom drame Mire Gavrana Kako ubiti predsjednika. Daleko od verbatima (dokumentarne drame kao odjeka in-year-facea) Gavran se, zaključuje autorica, usudio progovoriti o politici te, posegnuvši za tekstovima sociologa i za sudom javnosti, zaokružio značajnu umjetničku cjelinu vlastitom stvaralačkom inovacijom.
  
  Na kraju izdvajamo i zasebnu, tematski neujednačenu skupinu radova u kojoj se ističu autori poput Almira Bašovića (Poetika odustajanja) odnosno studija Lade Čale-Feldman Wilde x3 u kojoj autorica kontrastivno analizira drame The Judas Kiss Davida Harea, potom The Gross Indecency Moisesa Kaufmana te dramski tekst Dandy suvremenoga hrvatskog pisca Borisa Senkera – a koje povezuje dekadentni književnik Oscar Wilde. U tekstu Govorne izvedbe i pitanje subjekta u dramama Dževada Karahasana, autorica Nirman Moranjak-Bamburać ističe Karahasanovu specifičnu dramaturgiju koja se uglavnom odvija na unutarnjoj sceni govora i gdje se suplementiranjem logike čuda preuzete iz mirakula uprisutnjuju prizvani duhovi prošlosti, a njegove dramske tekstove sagledava u svjetlu govornih činova i recentne analitike dramskoga diskursa.
  
  Iz svega iznesenoga možemo zaključiti kako su autori u Zborniku sustavnim promišljanjem suvremenih dramskih propitivanja i inscenacijskih načela uspjeli progovoriti univerzalnim te, što je još važnije, u potpunosti razumljivim jezikom. Ostaje nam tako (od svih mogućih konotacija pročišćeni) govor drame i govor glume koji u obilju znakova poziva na zajedničku interpretaciju i kreiranje novoga teatra čija je zadaća (osvrnemo li se ponovno na Panovskoga) izgraditi intelektualnu scenu koja će postati poprištem hrabroga dijaloga i čiji model može biti jednostavna sintagma poput one Shakespeareove – the play is a thing (predstava ona istinska stvar )!
  
  © Iva Rosanda Žigo, KULISA.eu, 18. svibnja 2008.

Piše: