Potresno fokusiranje patnje

23. Eurokaz, Zagreb: Hotel Modern, Kamp, autori Herman Melle, Pauline Kalker i Arlene Hoornweg

• Tematska odrednica ovogodišnjeg Eurokaza je smrt, a nizozemska grupa Hotel Modern predstavom Kamp rekonstruira jedan dan u nacističkom logoru Auschwitz, sa svim ključnim događajima logoraške svakodnevice – od pojedinačnih smaknuća, beskonačnog rada, premlaćivanja, borbe za svaki komad hrane, do masovnih pogubljenja sablasno mršavih tijela te paljenja krhkih leševa. Kao opreka turobnoj logoraškoj stvarnosti stoji zabava obijesnih čuvara logora uz pjesmu i ples.
  
  Herman Melle, Pauline Kalker i Arlene Hoornweg, autori lutaka, koncepta i scenografije te animatori, izuzetno vjerno su prikazali Auschwitz, smanjivši zgrade na visinu do tridesetak centimetara, i scenu dvorane Istra Zagrebačkog kazališta mladih pretvorili u zloglasni logor. Smanjen na proporcije dječjih igračaka, prostor su ispunili sa čak tri tisuće lutaka veličine deset centimetara, približivši gledatelju užase svakodnevice logoraša, emocionalno snažno nadvisivši tjelesno umanjene perspektive.
  
  U predstavi nema klasičnog dramskog zapleta, napetost se stvara iznošenjem uobičajenih logoraških događaja. Zbivanja na sceni manjim se dijelom nude gledatelju iz ptičje perspektive, a većim kroz perspektivu malene pokretne kamere koja fokusira pojedinosti događaja te ih projicira na platno. Tako smanjeni svijet okrutnosti dobiva povećalo, koje neimenovanim patnicima i njihovim patnjama daje osobnost i konkretnost. Također, gledatelju se otvara dvostruki kut: dok iz ptičje perspektive promatra logor koji vanjskom mirnoćom i umanjenošću djeluje ugaslo, na platnu, okom kamere, pomalo voajerski promatra razotkrivene patnje, ono što se odvija unutar četiri zida. Ta prividna pitoresknost koja krije duboku tragiku, uočljiva je u sceni u kojoj stiže vlak nalik dječjoj igrački iz kojega izlazi šareno mnoštvo. Približivši perspektivu gledanja, mnoštvo postaju napaćeni ljudi i djeca, čiji izrazi lica jasno pokazuju da znaju kako im je ovo posljednja stanica.
  
  U nekim scenama događaji miruju, a dinamiku i snažan dramatski naboj stvara oko kamere koje teče kroz beskonačne nizove sablasno mirnih lutaka, fizionomijom nalik jednih drugima, tek očima, kao naznakama nekadašnje živosti, duboko uronjenim u mrak kolobara.
  
  Lutke su uglavnom statične, pa se pokret stvara pomicanjem dodatnih elemenata poput radnih alatki koje, okom kamere snimane parcijalno, stvaraju dojam vrlo realističnog pokreta. Dodatno ih oživljuje pojačan zvuk svakodnevnog rada, koji se odlično podudara sa zbivanjima na sceni. Također, poput vizualnog fokusiranja kamerom, zvuk svojom na trenutke zaglušnom bukom pojačava turobnost atmosfere. Glazba, osim ozvučenja, vrlo uspješno stvara atmosferu nelagode.
  
  Scenografija je, poput lutaka, izuzetno precizna i vizualno dojmljiva. Svaka zgrada ima svoju funkciju, i to ne samo izvanjsku, nego kamera prati događaje koji se zbivaju i u interijerima malenih prostora, poput masovnih ubojstva u prostorijama za tuširanje, ispunjenima gotovo prozirnim lutkama.
  
  Kamp preciznošću, vizualnom i auditivnom opipljivošću bezizlaznosti, lutkarskim umijećem i sposobnošću da patnju cjeline i bezimenosti prenese na pojedinačnu patnju, u potpunosti zatiče gledatelja i suočava ga sa svijetom jeze.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 25. lipnja 2009.

Piše: