Korektno, ali mlako

Zagrebačko kazalište mladih: Tena Štivičić, Sedam dana u Zagrebu, red. Tijana Zijanić

• 
  Nova premijera Zagrebačkog kazališta mladih, naslovljena Sedam dana u Zagrebu, dio je projekta Orient express, svojevrsne east meets west karavane koja je željeznicom krenula od Ankare do Stuttgarta, s uvijek dobrodošlim namjerama poput razvijanja kulturnog dijaloga i jačanja veza među kazalištima zapadne i istočne Europe. Zekaem kao član Europske kazališne konvencije preuzeo je odgovornost za hrvatski dio projekta, pa je vodstvo tog propulzivnog zagrebačkog teatra za početak trebalo pronaći tekstualni predložak koji bi se bavio, citiram iz popratnog materijala, "temama susreta različitih kultura, identitetom i drugosti, migracijama i transferom kulturnog iskustva". U tom traženju Zekaem je povukao logičan, ali i pomalo ziheraški potez: drama je naručena od trenutno najcjenjenije hrvatske dramatičarke s velikim međunarodnim iskustvom, Tene Štivičić, čiji je briljantni Fragile upravo idealni primjer dramskog pisma za taj projekt. Nažalost, Sedam dana u Zagrebu znatno je lošiji komad od Fragilea.
  
  Sedam dana u Zagrebu otvara motivske komplekse bliske generaciji dramatičarke, pa ne čude uvjerljivo napisane scene očajničkog koprcanja tridesetogodišnjaka koji su prestari za partyje a nezreli za ozbiljan život, i preuranjenih kriza srednjih godina mladih poslovnjaka koji su jureći za novcem izgubili smisao. No, početna premisa velegradske usamljenosti i autentičnog zapisa sadašnjeg vremena nije se razvila u punokrvnu dramsku formu, nego sve ostaje na razini predvidljivog i pravocrtnog dramoleta, isječka iz života koji plošnošću ne dopušta likovima da se od tipskih figura u kojima se djelomično prepoznajemo odmaknu u doista potresna dramska lica. Priča s glavnim ženskim likom u ljubavnom trokutu s mužem svoje prijateljice naznačena je samo kao skica, pa se često uvjerljive i životne izolirane ispovjedi likova ne zaokružuju u pamtljivu cjelinu, usporedivu s najuspjelijim radovima Tene Štivičić. U vremenu u kojem je takvo dramsko pismo krenulo prema ozbiljnom manirizmu, pa u kazališnim uprizorenjima žena na rubu nervnog sloma često više ne možemo raspoznati je li to napisala Tena Štivičić, Biljana Srbljanović ili možda Nina Mitrović, potrebno je vraški vješto i nadahnuto puhnuti u jedra generacijske priče o otuđenju.
  
  Scenski postav Sedam dana u Zagrebu na Glavnom željezničkom kolodvoru u režiji Tijane Zinajić nije bitno pomogao uspjehu produkcije. Glumci su smješteni u klaustrofobičnu utrobu vagona s otvorenim četvrtim zidom, bez jasnog scenskog opravdanja za takvu ambijentalnost, pa je kolodvorska graja više ometala koncentraciju gledatelja nego pridonosila atmosferi. Redateljica Tijana Zijanić, gošća iz Slovenije, zadržala se na korektnoj, realističnoj fakturi, koju je tek povremeno prekidala pokoja ironična glumačka upadica upućena publici ili neobično pretapanje dva odvojena scenska prizora. Već se u postavci Krijesnica iste dramatičarke u Zekaemu u režiji Janusza Kice primijetilo kako takvo dramsko pismo nije dovoljno samo zanatski uredno postaviti u prostor, pa je prava šteta što se ovaj put teksta Tene Štivičić nije prihvatio netko s malo ambicioznijim pristupom.
  
  Glumačke zadatke Zekaemovi su glumci obavili zanatski besprijekorno i opušteno, pokušavajući izvući maksimum iz vlastitih likova. Nina Violić sjajna je kao Nataša, igrajući je sa svojim prepoznatljivim ironičnim stavom koji je u ovom slučaju prvenstveno obrambeni mehanizam protiv usamljenosti, ne libeći se skinuti ciničnu masku u trenucima u kojima priznaje vlastite životne propuste. Jadranka Đokić jednako je uvjerljiva kao Tanja i iznimno duhovito gradi lik žene koju jedino trudnoća sprječava da se prepusti egzistencijalnom očaju. Ksenija Marinković šarmantno i toplo igra Anu koja psima pokušava nadoknaditi ono što joj ljudi nisi pružili, a Frano Mašković ne pretjerano nadahnuto ali korektno tumači prijetvornog yuppieja Danijela. Sreten Mokrović nije uspio ponoviti kvalitativnu razinu dvije briljantne prethodne kreacije u Zekaemu, pa je njegov Mustafa samo na trenutke imao onu luđačku iskru susjeda sa zadatkom, kakav je prvotno zamišljen.
  
  Sedam dana u Zagrebu solidno je osmišljena i izvedena predstava, s pojedinim odličnim glumačkim kreacijama, koja nakon izvrsnih Poleta i Zagrebačkog pentagrama ipak predstavlja mali ali primjetan korak unatrag na visoko postavljenoj letvici kvalitete Zagrebačkog kazališta mladih. Hrvatski dio paneuropske kazališne priče na jesen će tako u skučenom Polancu bez kolodvorske buke pokušati zainteresirati zagrebačku publiku, a u nastavku teatarske karavane prema Stuttgartu, željeznicu guta već daljina.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 16. lipnja 2008.

Piše: