Feydeau koji je malo popio

33. dani satire, Zagreb: Slovensko narodno gledališče Maribor: Joe Orton, Pornoskop ili što je vidio sobar, red. Mateja Koležnik

• Najteže je u kazalištu izdržati nepotrebne predstave. One strašno loše nisu toliki problem, nađe se uvijek nešto mazohističkog uživanja u glumačkoj šmiri, režijskim nemuštostima ili dubioznim političkim implikacijama. Ali nepotrebna predstava, ona u kojoj je sve posloženo korektno, ali nikako nije vidljiv razlog njenog postavljanja na scenu, čini stolac u mraku partera puno tvrđim no inače. Pornoskop ili što je vidio sobar SNG-a iz Maribora u režiji Mateje Koležnik školski je primjer takve predstave.
  
  Velik dio tereta akutne nepotrebnosti mariborske predstave leži u odabiru teksta. Što je vidio sobar zadnja je crna komedija u kratkom životu dramatičara Joea Ortona, enfant terriblea engleske dramatike šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Riječ je o piscu koji je skandalizirao tadašnju britansku javnost razuzdanim dramama prepunim seksualnih aluzija, ali i burnom vezom s ljubavnikom i suradnikom Kennethom Halliwellom, koji ga je naposljetku i usmrtio u trideset i četvrtoj godini. Komedija Što je vidio sobar luckasta je drama potjere u kojoj se radnja zapliće pokušajem psihijatra Prenticea da obljubi kandidatkinju za mjesto svoje tajnice, u trenutku kada u ordinaciju ulazi njegova žena. Dalje je sve po pravilima žanra: ženi dolazi liftboj koji traži novac za njene pornografske slike, psihijatru dolazi interna kontrola, a tu je i policajac i tip koji se pojavljuje niotkud i nešto pjeva. Vodviljska opčinjenost seksom kod Ortona se pojačava do apsurda, pa se u kovitlacu nimfomanije, travestije i nagovještaja seksualnih perverzija radnja okončava jednim otkinutim penisom, i to ne bilo kojim, nego penisom kipa Winstona Churchilla koji je nekim čudom završio u utrobi majke jednog od likova. Ortonov komad vješto je skrojen vodvilj koji šarmantno provocira građanski moral u drugoj polovici prošlog stoljeća, ali danas, nakon svih opscenosti i šokova nove europske drame u međuvremenu, izgleda poput Feydeaua koji je malo popio. Staromodno, benigno i, u nedostatku boljeg opisa, malo nepotrebno.
  
  Ipak, sve to ne bi bio toliki problem da je redateljica Mateja Koležnik našla načina Ortonovu razbarušenu vodviljsku strukturu uvjerljivo razigrati u prostoru. Takva vrst dramskog pisma traži redateljsku virtuoznost u bergsonovskom ukrštavanju nizova, koja će glupave situacije učiniti scenski potentnima, a praznine u samom tekstu nadomjestiti maštovitim glumačkim kreacijama. Umjesto toga, redateljica se zadovoljava sporom i pomalo umornom mizanscenskom postavkom u kojoj svakom liku pridaje tek po jedan (brojkom: 1) distinktivni element koji bi trebao biti duhovit, pa tako Doktor Rance ima smiješnu pozu s rukom na kauču, Doktor Prentice ironični pogled ispod obrva, a liftboj obučen kao žena iskarikiran hod glupe plavuše. I tu nažalost svaki redateljski angažman prestaje, pa je gledatelj osuđen na uvijek ista fejdoovska umnožena vrata, neuvjerljive gegove i urnebesno smiješnu situaciju u kojoj se muški lik pojavi obučen kao žena! Pa se kasnije drugi muški lik pojavi obučen kao ista ta žena i smiješno hoda! Kažem, zbilja urnebesno...
  
  Glumački ansambl mariborskog SNG-a više-manje korektno oživotvorio je mahom šablonizirane likove. Matjaž Tribušon kulerski i bez nepotrebnog utroška energije daje ne osobito živahan ritam predstavi u ulozi Doktora Prenticea, a uvjerljivo mu parira Vlado Novak kao doktor Rance, podjednako opušten ali i usporen. Milada Kalezić nije se mogla odmaći od stereotipa oštrokondže u ulozi Prenticeove žene, a Ksenija Mišič zlostavljanu gospođicu Barclay igra pretjerano iskarikirano, s patničkim izrazom lica koji nakon nekog vremena počne iritirati. Kristijan Ostanek kao liftboj, Bojan Maroševič kao policajac i Ivo Mojzer kao Deus ex machina solidno su obavili zadaću.
  
  Pornoskop ili što je vidio sobar mariborskog SNG-a jedna je od onih predstava koje unatoč solidnim glumcima, ljupkoj scenografiji i povremeno zabavnim replikama namjerno zaboravite čim nakon rutiniranog aplauza zamaknete za prvi ugao.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 11. lipnja 2008.

Piše: