Zrcala i perle

Kazališta Hotel Bulić, Zagreb: Raul Damonte Copi, Evita, red. Senka Bulić

• Farsa Evita Raula Damontea Copija problematizira mračnu stranu kulta ličnosti kroz priču o posljednjim danima Evite Peron koja se bori  s rakom i osobama iz najbliže okoline. Goropadna gospođa Peron i u tim trenucima radi na kanonizaciji svog lika i djela, a u kuli satkanoj od biserja, laži i mržnje, sukobljava se s majkom i okolinom, kojom manipulira bankovnim računima, te prikazuje svu površnost odnosa s voljenim Peronom. Na kraju, neočekivano, Evita će iznevjeriti i vlastitu smrt.
  
  Redateljica Senka Bulić stvara vizualno dojmljiv totalni teatar u koji uklapa pjevne i plesne dijelove na tragu kabareta. Često se koriste paralelne radnje koje stalnim ponavljanjem mijenjaju i troše vlastito sadržajno značenje, a gledatelja se iznenađuje tjelesnim i slušnim izrazom naglašene ekspresije.
  
  Korištenje metafora vrlo je efektno, poput scene u kojoj Evita prikazuje oholost proždrljivim jedenjem kolača, ili scene simultanog otvaranja usta, kao komentara ispraznosti govora pred odrom veličina. Također, u početnoj plesnoj sceni dojmljivo je simultanim plesom prikazana samoća likova, od kojih je svaki zatvoren u vlastitom glumačkom i plesnom izričaju.
  
  Nina Violić u ulozi naslovne protagonistice nosi predstavu, a oblikujući Evitu koristi tijelo kao medij za dočaravanje lika s kojim se ne poistovjećuje nego radi emocionalni odmak. Taj odmak odlično je predstavljen brzim izmjenama emocija, glasa i glumačkog izraza. Evita Nine Violić vulgarna je žena duboka glasa i muških manira, što je na tragu prethodnih uprizorenja u kojima su Evitu u pravilu igrali muškarci.
  
  Darko Japelj odličan je u ulozi Perona, posebice u scenskom pokretu. Kad miruje na sceni, što čini dobar dio predstave, naglašava minornost Peronove uloge u Evitinom životu i kao da prikuplja energiju koja će eruptirati u scenskoj akciji. Čini to bez naglašenih emocija, koja se i inače utišava i briše u izvedbenom sloju, jer su protivne poetici predstave. Jelena Miholjević u ulozi Evitine majke ne pronalazi pravi izraz, oblikujući je na tragu Evite, ali ne s njenom dosljednošću i isključivošću. Krtistijan Beluhan u ulozi Evitinog pomoćnika naglašeno je ekspresivan u fizičkom izrazu, čime dobro dočarava kaos u kojemu se nalazi razapet između Evite i njene majke, no ta ekspresija u govornom izričaju priječi razumljivost. Miro Manojlović ne izvlači sve mogućnosti iz lika bolničarke i ne oblikuje je s karakternom jasnoćom, povremeno glasovno izlazeći iz lika.
  
  Scenograf Tomislav Ćurković u sredinu scene postavlja odar obložen zrcalima i posut biserjem, koji simbolički naglašava glavne teme kojih se dotiče predstava: smrt, samoljublje, pravljenje životnog rezimea suočavanjem sa sjećanjima te pohlepu za bogatstvom. Glazba Aleksandra Antića i Luke Barbića, od turobnog tanga do filmskih hitova i šansona, srasta i sukobljava se s radnjom te komentira događaje na sceni.
  
  Slojevitim scenskim izrazom, dobro odmjerenim ritmom, odličnom režijom i sjajnom kreacijom Nine Violić, Evita suvremenim teatarskim jezikom crnohumorne note progovara o posljednjim trenucima osobe koja je za života stvorila kult svoje ličnosti.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 27. svibnja 2009.

Piše: