Švejkovski smijeh kao lijek

Zagrebačko gradsko kazalište Komedija: Jaroslav Hašek, Dobri vojak Švejk, red. Damir Lončar

• Hašekov vojak Švejk, junak ograničenih mentalnih sposobnosti i neograničena optimizma, na Komedijinim daskama zaživio je u dramaturškoj obradi Dagmar Ruljančić i Damira Lončara, koji je predstavu i režirao. Češki junak u svojim pikarskim avanturama neoštećen prolazi kroz vihore ratom porušenih moralnih i društvenih vrijednosti te naivnošću ukazuje na njih, zadržavši etičku neokaljanost. Univerzalna je to priča o malom čovjeku nasilno ubačenom u velika vremena i naglašeno komična kritika pada moralnih i etičkih vrijednosti društva u kojem živimo.
  
  Lončar i Dagmar Ruljančić u dramaturgiji se zadržavaju na dijelu romana do Švejkova dolaska na bojište i nizom anegdota, povezanih tankim nitima u dramsku strukturu, dočaravaju ratnu zbilju iz različitih kutova: od krčme, bolnice, crkve i zatvora, do sudnica, vlakova i, završno, bojišta.
  
  Damir Lončar komad postavlja jednostavno, nižući scene zatvorene strukture, bez većih redateljskih uplitanja. Scene dodatno zatvara odjeljujući ih zatamnjenjima. Stalni osmijeh gledatelja tijekom predstave u dvije će se scene, vrlo dobro i nenametljivo umetnute, pretočiti u žal i tugu zbog ratnih strahota. U predstavu je uveden i lik Djevojčice s verglom (Hana Ruszkowski) koji, kao metafora slobode i dječje nevinosti, tek djelomično uspijeva razbiti scensku stvarnost. Pred kraj, zbog ponekih dramaturških suvišaka, ritam pada te duhovitost ustupa mjesto zamoru.
  
  Predstavu nosi odlični Vid Balog u ulozi Švejka, izgledom vrlo uspješno pogodivši priprostog junaka. Kako upravo taj lik predstavu drži na okupu, nužno je potrebna dosljednost u njegovu oblikovanju, što Balog postiže prepoznatljivim elementima tuposti, naivnosti, neiscrpnog optimizma i dosljedne životne radosti te kajkavskim govorom, koji pjevnošću i mekoćom odlično pogađa melodičnost češkog jezika. Ipak, Balogov Švejk nije statičan lik, nego se unutar njegove naivnosti razvija zaigrana, pomalo dječačka zloća, čime vješto izbjegava opasnost od ponavljanja izraza.
  
  Od ostalih glumaca, Igor Mešin od početka lik natporučnika Jindřicha Lukaša oblikuje nedovoljno čvrsto te ne uspijeva dočarati njegovo stupnjevano ogorčenje. Dražen Čuček oblikuje iznimno duhovitu epizodu Doktora Grűnsteina, jezično i gestovno ga dovevši do ruba apsurda. Vrlo duhovit je i Saša Buneta, posebice kao žandarmerijski stražmeštar Flanderka, te Jasna Palić Picukarić u ulogama gospođe Palivecove i dvorkinje kod Kakonyevih, odnosno Nina Kaić u liku Babe, pogurnuvši komične izraze do karikaturalnosti. Također, nekoliko scena izuzetno je duhovito oblikovano, na rubu groteske, poput one s tri liječnika u kojoj igraju Željko Duvnjak, Goran Malus i Davor Svedružić.
  
  Kružna scena Ive Knezovića omogućuje brzu i učinkovitu izmjenu scenskih prostora od krčme, zatvora i bolnice do bojišnice. Vrlo plesna i ritmična glazba Dinka Appelta nedovoljno je iskorištena i javlja se tek za promjene scena. Kostimografska raskoš Mirjane Zagorec odlično pogađa vrijeme Prvog svjetskog rata.
  
  Dobri vojak Švejk ne pokušava dati nova i originalna čitanja Hašekovog romana, nego se, klasično postavljen i diskretno režiran, velikim dijelom oslanja na sjajnog Vida Baloga, što uz više duhovitih epizoda jamči uspjeh u gledatelja.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 17. svibnja 2009.

Piše: