Nimalo obična ludila

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Petr Zelenka, Slučajevi običnog ludila, red. Dora Ruždjak Podolski

• Slučajevi običnog ludila drama je češkog scenarista i redatelja Petra Zelenke, koja je prije kazališnih dasaka vrlo uspješno oživljena na filmskom platnu. Crnohumorna je to priča, prepuna groteske i ironije, o spletu ludosti povezanih u borbi sa samoćom, nerazumijevanjem i očajem. Oko glavnog lika Petra, kao centralne dramaturške točke, okuplja se galerija luđaka, od roditelja i prijatelja do bivše djevojke i šefa, koji se razračunavaju s vlastitim svakodnevnim problemima poput ljubavnih patnji i potrage za pažnjom. Te ludosti prikazuju zdravstveni karton današnjega društva.
  
  Redateljica Dora Ruždjak Podolski predstavu je podijelila na dva poetski vrlo različita dijela. Prvi dio odvija se unutar dvije prostorije-kocke, postavljene jedna na drugu u dubini scene, i prepun je duhovitih prizora koji se nižu brzo i dinamično poput filmskih kadrova. U drugom dijelu čvrsta struktura se raspada, prostor igre širi se na cijelu scenu, a ritam predstave pada. Crnohumorna se nota ublažava te drugi dio u cjelini djeluje kao (pre)dugi epilog i hvatanje u prvom dijelu predstave razigranih rukavaca radnje. Rasap radnje, iako je sadržajno opravdan te ukazuje na raspad začudnog imaginarnog svijeta, ipak označava kvalitativni pad.
  
  Na mikroplanu, predstava obiluje zgodnim redateljskim rješenjima. Tako je u svijetu otuđenosti i samoće telefon jedini element koji otvara prostor emociji i intimi, što dodatno pojačava osamljenost protagonista. Telefon ujedno efektno povezuje dva scenska prostora i radnju. Prijelazi između scena vrlo su brzi i dinamični, razigrani i praćeni odličnom glazbom.
  
  Cijelu predstavu na okupu drži vrlo dobri Enes Vejzović koji oblikuje lik Petra oko emocija žudnje i patnje uz stalnu prisutnost osamljenosti, bivajući čas opijen, čas nemoćan, a čas buntovan i grub. Ivica Vidović prepoznatljivo je duhovit u ulozi Oca, s posebnim naglaskom na sugestivne geste. Također, komiku u trenu pretače u tužan osmijeh ironije. Biserka Ipša kao Majka igra prenaglašenih emocija, koje, nažalost utišavaju grotesknost lika. Pred kraj predstave prelazi u samoironijsku ravnodušnost, kojom znatno bolje pogađa lik. Bojana Gregorić Vejzović ne uspijeva prepoznatljivo oblikovati lik Jane ni dočarati u potpunosti njezina premišljanja i kolebanja te skrivenu osobnost nimfomanke koja se razotkriva u predstavi. Ranko Zidarić duhovit je u ulozi poluidiota Aleša, ali ne izvlači maksimum iz lika te mu nedostaje dosljednosti u glumi. Nenadu Cvetku nedostaje čvrstoće u oblikovanju vrlo duhovitog lika Muhe, a Ivana Bolanča je u ukočenim i minimaliziranim pokretima vrlo uvjerljiva Lutka Eva. Od ostalih likova, Zoran Gogić oblikuje vrlo duhovitu minijaturu Šefa koji voli male dečke, dramaturški nepotreban lik čija je funkcija isključivo pojačati grotesknost drame te je dodatno razigrati.
  
  Scena Slavice Radović uspješno pojačava zatvorenost i emocionalnu sputanost likova, a kostimi Marite Ćopo raznolikošću ukazuju na posebnost svakog pojedinačnog ludila.
  
  Slučajevi običnog ludila duhovito dočaravaju ludilo društva kroz ludilo pojedinaca, no groteskna galerija likova tek je dijelom uspješno prenesena na kazališne daske Gavelle.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 9. svibnja 2009.

Piše: