Poticajni glumački izraz

19. Marulićevi dani – 6. dan: Kamerni teatar 55, Sarajevo; Dubravko Mihanović, Žaba, red. Elmir Jukić

• Petog dana, prije Žabe, prikazana je predstava Glumačke družine Histrioni, drame Amira Bukvića Djeca sa CNN-a u režiji Aide Bukvić. No kako je o toj predstavi već pisano prilikom njezine zagrebačke izvedbe, a široj publici je poznata i kao potresno radiodramsko bilježenje srebreničkog zločina, čini mi se boljim da prostor iskoristim za prikaz predstave Kamernog teatra 55 iz Sarajeva, koji je izveo dramu Dubravka Mihanovića Žaba u režiji Elmira Jukića s Emirom Hadžihafizbegovićem u glavnoj ulozi. Tim više što je splitska publika, koja je imala prilike vidjeti vrlo dobru zagrebačku predstavu, posve ispunila gledalište i tako posvjedočila interes prema uprizorenju istog djela koja dolazi iz drugog okružja.
  
  Žaba ima čvrstu dramaturšku strukturu, postupne i gradirajuće motivacije konačne nakane glavnog lica Zeke da iskorači iz života punog muke sjećanja na ratna zbivanja devedesetih, izgubljeno zajedništvo obitelji i posve izneređeni život svoje okoline u kojoj su ljudi oko njega izgubili važna uporišta i osjećaj samopoštovanja. Zeko je zaokupljen potrebom da ih suoči s njihovom iščašenošću i tako privede do odgovornog ponašanja. Zeko, kao da je čitao Sartrea, nastoji tom unutarnjom revolucijom u pojedincu djelovati na ozdravljenje cjeline i pridonijeti uspostavi poretka razložnosti. I to je dakako plemenito i socijalno nastojanje. No njegov pokretač je moćno kovitlanje u njegovoj utrobi, težnja za vlastitim redom, pokušaj da kroz nametanje normi drugome sam iskorakne iz zbrke svog posttraumatskog stanja. U tom nastojanju postaje nasilan, griješi i upada u još veću tamu.
  
  Autor Mihanović, prethodno motiviravši završni susret s prodavačem knjiga, otvara prostor ublažavanju, a možda i izlječenju Zekine muke. Mladi profesor književnosti upućuje mu ljudske riječi razumijevanja i skrbi za podnošenje patnje. Čovjek pomaže čovjeku. Kao da ga je u dane Bajrama (jer radnja Mihanovićeva komada je obzirno i kvalitetno lokalizirana, smještena u sarajevsku sredinu), po dramaturški vješto napravljenom i stoga gotovo neprepoznatljivom obrascu deus ex machina, poslao sam Bog da očuva jedno svoje ljudsko biće.
  
  Režija je predstavu smjestila u prostor omeđen sa sve četiri strane publikom. To je ring u kojem se čovjek bori sam sa sobom do iznemoglosti, izbacujući do očaja svoje vapaje za redom u sebi i oko sebe. Usudio bih se ustvrditi da su ovu nesumnjivo dobru dramu sarajevski glumci Mirsad Tuka, Aleksandar Seksan, Moamer Kasumović, u režiji Emira Jukića, a na čelu, što je za vrijednost predstave svakako bilo presudno, s Emirom Hadžihafizbegovićem, izveli tako doživljeno, s tolio očiglednim unutarnjim motivacijama svega izrečenog i učinjenog, da je njezina literarno-kazališna vrijednost ne samo posvjedočena nego i nadograđena. Budući da smo bili u ne baš tako čestoj prigodi svjedočiti uistinu umjetničkom glumačkom dosegu, nužno je izraziti divljenje glumi Emira Hadžihafizbegovića u ulozi Zeke:
  
  Hadžihafizbegović zapravo ništa ne glumi, ništa ne pokazuje, nego od početka ispod potpune vanjske mirnoće sabija vrenje u sebi, potiskuje ga. Pa kako, osobito prije negoli se vanjski sukob rasplamsa, nikakvim vanjskim znakovima ne pokazuje što se u njemu zbiva, valja nam kazati da je unutarnje vrenje njegova liko toliko snažno da ono, ma koliko ga Zeko uspijevao prikriti, iz njega izbija i potiče gledateljevo zanimanje prema iščekivanju drame. A onda kada iz te glumčeve motivacije slijed začetih nesuglasja krene prema usponu, Hadžihafizbegović (kao sam uzorak slojevitog suvremenog glumačkog izraza) ne izgovara autorov tekst. On ga stvara iz sebe. Pritom mu vazda prethodi unutarnje pulsiranje i nadmetanje ove ili one mogućnosti njegova ovakvog ili onakvog artikuliranja, istine ili njezina zametanja – ili vlastitog suočenja s nemogućnošću pretvaranja u izričaj onog što u njemu radi, pa ga onda, uza sav napor da ostane zatajen, tijelo izdaje sitnim pulsacijama, malim nekontroliranim pokretima ruke, ili tek pokojeg prsta, od kojih jedna proturječi drugoj i uvlači ga u još brže poniranje u dubinu njegove traumatske zamke.
  
  Bio je to umjetnički izraz na kojem bi valjalo graditi školu glumačkog izraza.
  
  © Vlatko Perković, KULISA.eu, 28. travnja 2009.

Piše: