Zabavni visoki artizam

19. Marulićevi dani – 5. dan: Teatar EXIT, Zagreb; Saša Anočić, Kauboji, red. Saša Anočić

• 
  Kauboji su bez sumnje autonomno autorsko djelo redatelja Saše Anočića i njegovih suradnika, glumaca Živka Anočića, Matije Antolića, Hrvoja Barišića, Krunoslava Klobučara, Rakana Rushaidata, Radovana Rudžjaka i Ivane Starčević, od kojih su neki, već prema svojoj kompetentnosti, bili i instruktori kolegama u raznoraznim vještinama, stepu, pokretu, pantomimi, pjevanju ili skladanju.
  
  Predstava se ne oslanja na neki objavljeni scenaristički predložak, a niti teži za emisijom čvrste fabule kojom se zalaže za određene misaone izvode. Njezin je cilj posve drugi. Ona teži za izrazom. Teži za takvom formom koja je u stanju i najbanalniju epizodu uzdići do takve estetske razine koja umjetnički prasak, suprotno od konvencionalnog teatra koji stvara iluziju o vjerodostojnosti zbivanja, postiže činom pretvorbe glumca, čovjeka, u ono što on zaista nije, primjerice: u pticu, konja, škorpiona. Ili, pak, teži za glumčevim stvaranjem nečega čega zaista nema, primjerice stvari oko njega, namještaja interijera, šanka u salunu američkog divljeg Zapada...
  
  Pa dok je u statičnom teatru ono što vidimo uvijek samo ono što vidimo i što se umjetnički očituje tek po sebi u dramaturškom kontekstu i u ovisnosti o njemu, u ovom krajnje dinamičkom stvaralačkom procesu ono što jest, primjerice čovjek na pozornici, postaje umjetnička činjenica onda kad sobom stvara nešto drugo, nešto što zaista nije on, pa to drugo zaista prepoznajemo i vidimo osjetilnim primanjem njegovih vizualnih i tonskih osobina. Pritom, dakako, sam glumac, dakle čovjek, ostaje i dalje to što jest, što znači da umjetnički signali izbijaju iz razlike stvaraoca i onoga što je njegovim znakovima stvoreno. 
  
  U toj razlici se nalazi obilje komičnih sastojaka jer primarno i neponišteno svojstvo čovjeka upozorava na mehanizam stvorenog (životinjâ) ili iznenadnu pojavu, izazvanu samo glumačkim znakovima, i neživotnih stvari, primjerice šanka u salunu, pa je odnos stvaraoca prema stvorenom kao nečem stvarnom signal koji u gledatelju izaziva prasak oslobađajućeg smijeha i zbog njegove vjere da je ono što nije ono što jest. A iz toga se na razini recepcije razvija saznanje da je stvaralačko-umjetničkim činom na razini kazališne činjenice stvoreno umjetničko djelo čiji je sadržaj sam izraz. A to je nesumnjivo vrhunski estetski i artistički doseg.
  
  © Vlatko Perković, KULISA.eu, 26. travnja 2009.

Piše: