Autonomni iskorak iz sustava

19. Marulićevi dani – 1. dan: Zagrebačko kazalište mladih, Rene Medvešek, Najbolja juha! Najbolja Juha!, red. Rene Medvešek

• 
  Devetnaesti Marulićevi dani, Festival hrvatske drame i autorskog kazališta je otvoren predstavom čiju nam pripadnost – bez obzira na to što su njena govorna uporišta izvučena iz objavljenih razgovora povjesničarke umjetnosti Ane Marije Habjan s Vladom Kristlom, umjetnikom animiranog filma sklonom eksperimentalnim istraživanjima u otklonu od umjetničkih standarda – prema dramaturškoj organizaciji materijala valja pojmiti kao čin autorskog kazališta. Upravo stoga je kao autor događaja i imenovan redatelj predstave Rene Medvešek. I to je zasigurno točna informacija jer je semantička emisija predstave u mnogome ovisila o vizualnoj razini zbivanja, o govoru tijela glumaca, o smislu rasporednih situacija i ostalih znakovnih sustava osvijetljenog pozorničkog prostora. Govor je prema tome u njoj bio tek paralelno semantičko sredstvo s ostalim znakovnim sustavima, a s vremena na vrijeme i samo puka nadopuna sredstava emisije glumaca i svojstava umjetnosti glume (zbivanje je, naime, već na samom početku označeno kao kazališni, a ne iluzionistički čin).
  
  Ono što autora (a upravo je rečeno da je to u ovom slučaju redatelj) zanima, istraživanje je mogućnosti izlaska iz općeg sistema/sustava. On taj sistem osjeća kao općost u kojoj se svaka pojedinačnost – bilo da se radi o društvenim ideološkim pojavnostima ili normama umjetnosti – očituje kao mehanizam koji djeluje u zamci svoje neslobode, kao ponašanje i funkcioniranje a priorne zadanosti koju imenuje fašizmom. A u tu nemilu oznaku se uključuje čak i ideja demokracije, i to poradi mehaničnosti svake iz sistema ishodeće pojavnosti. I ono što njemu, vrsnom stvaraocu posebnog svijeta, kazališne predstave, a dakako i njegovim, i Njime, nadahnutim glumcima – Rajku Bundalu, Milivoju Beaderu, Edvinu Livariću, Nađi Perišić-Nola, Barbari Prpić-Biffel, Filipu Noli, Krešimiru Mikiću, Urši Raukar i Marici Vidušić – jedino preostaje da bi osporili vrijednost sistema i na trenutak izišli iz njega, jest izazov takvog kazališnog čina koji je izvan konvencija sistema, koji mu se samom svojom formom suprotstavlja, koji ga sobom osporava, pa samim time stvaraocima takve predstave omogućava barem kratko vrijeme autonomnog življenja. Stoga se i sam autor Rene Medvešek kao glumac uključuje u predstavu. I s lica skida masku medvjeda odbijajući plesati onako kako drugi svira.
  
  No predstava je tada već gotova. Svjetla se uskoro gase. Trenutak slobode i autonomnog življenja je prošao. Aplauz i odobravanje oduševljenog gledališta samo je potvrda da su opet, zajedno s publikom, u sistemu. I to je tužno saznanje, osobito za publiku koja je tek preko glumaca mogla zavirivati u tu izvansistemsku stvarnost kazališnog čina, ali ne i fizički boraviti u njoj produžujući iz scene u scenu njegovo trajanje, kao što je to uspijevalo sretnim glumcima sve do nužnog i nemilog im povratka u stvarnu stvarnost.
  
  Bio je to umjetnički čin koji je sobom, svojom umjetničkom formom, otjelotvorio filozofsku rezignaciju izazvanu suočenjem s mehanikom cjelokupnog sustava/sistema u kojoj čovjek jest.
  
  Dakako da je moguće pretpostaviti mogućnost i drugog i drugačijeg filozofskog poimanja pojavnosti. No, u tom slučaju bi za njegovo estetsko otjelotvorenja bilo nužno pronaći još jednog Renea Medvešeka, odnosno njega samog u trenutku kad ga umjetnički nemir sili da iskorači iz sustava svoje vrijedne predstave.
  
  © Vlatko Perković, KULISA.eu, 22. travnja 2009.

Piše: