Bespoštedan glumački beskrajni dan

Centar za dramsku umjetnost (u koprodukciji sa Zagrebačkim kazalištem mladih): August Strindberg, Gospođica Julija, autori: Anica Tomić, Oliver Frljić, Jelena Kovačić, Marin Blažević, Nataša Dangubić, Mislav Čavajda, Ivana Roščić

• 
  
  Oliver Frljić i Anica Tomić, najzanimljivija redateljska imena pristigla sa zagrebačke akademije u zadnjih nekoliko godina, u prostoru Dvorane Miško Polanec ZKM-a priredili su nesvakidašnji kazališni čin. U suradnji sa stalnim suradnicima, dramaturzima Jelenom Kovačić i Marinom Blaževićem te glumcima Mislavom Čavajdom, Natašom Dangubić i Ivanom Roščić postavili su Strindbergovu Gospođicu Juliju, koju su izvođači trebali izvoditi što više puta za redom bez gotovo ikakve stanke, sve dok za to imaju duševne i tjelesne snage. Inverzni je to odjek prijašnjeg projekta spomenutih redatelja, u kojem je Frljić u isto vrijeme s istim glumcima postavio dvije tematski i stilski raznorodne predstave (Purcellovu operu Didona i Eneja te dramatizaciju Mannove Smrti u Veneciji), s Camusovom Kugom koju je Anica Tomić režirala tako da je glumci izvode dok kreću od Purcella ka Mannu ili obrnuto.
  
  Tako je nakon teorijsko/praktičnog eksperimenta dramaturške ovisnosti triju odvojenih cjelina u istom vremenu uslijedio dijametralno suprotan postupak. Glumci će snažan i zahtjevan naturalistički komad izvoditi nekoliko puta zaredom, neprestano akumulirajući umor i emocionalnu popudbinu koju im nameću složeni i konfliktni likovi koje tumače, istražujući pritom, citiram iz popratnog pisanog materijala, „uvjete održivosti i proces dezintegriranja glumačkog subjekta unutar i preko metode, stila i samog koncepta psihološkog realizma“. Valja spomenuti kako su izvedene predstave tek prva faza projekta, koji bi u sljedećim nastavcima trebao uključivati i daljnju razradu koncepta, u vidu stvaranja nove cjeline temeljem afektivnog pamćenja izvođača iz prve predstave, te naposlijetku, suočavanja svih rezultata i sagledavanja dramaturško/redateljsko/izvedbenih problema koje će ti rezultati iznijeti na svjetlo dana.
  
  Eksperiment je već i prije početka uzbudio duhove, pa su stalnim repertoarnim drijemežom uljuljkani kazalištarci pred ulazom u dvoranu zainteresirano šaputali o neobičnoj Juliji. Treba li ostati do kraja, hoće li se predstave razlikovati međusobno, koliko će ih biti i, možda i najvažnije, koliko sve to skupa traje? Budući da su redatelji lukavom odlukom da izvođači sami procjene kada je kraj predstavi zapravo obvezali glumce da igraju do kraja svojih mogućnosti, procijenio sam da je napametnije gledati neparne izvedbe. Za gledanje kompletne šestosatne kazališne nemani ipak mi je, kao i velikoj većini publike, nedostajalo strindbergovskog Julijinog mazohizma, pa sam tako odgledao prvu, treću i posljednju izvedbu, za koju sam mislio da je peta, ali je zapravo bila ponovo započeta četvrta.
  
  Prva je izvedba sama za sebe dobro odglumljen i vješto režiran ogledni primjer kvalitetnog ispita na nekoj kazališnoj akademiji. Naravno, stari čangrizavi ženomrzac Strindberg tu i nije postavljen na scenu zbog umjetničkog dojma i aktualne poruke, već je razrađeni emocionalni luk svakog od triju karaktera Gospođice Julije idealan materijal za zahtjevne glumačke kreacije malog izvedbenog kolektiva. S minimalnom scenografijom, gotovo bez rekvizita, tek s krletkom Julijina kanarinca i cipelama koje lete po sceni kao i u prethodnoj, riječkoj suradnji Tomić – Kovačić, Gospođica Julija u početnoj je verziji vješto komprimirana naturalistička skica usmjerena isključivo na odnose među likovima.
  
  Mislav Čavajda izvrstan je kao Jean, stalno übespannt, s glumačkim izrazom koji povremeno podsjeća na ono vrijeme kad su kao gospon Doktor klali barunicu u Rijeci prije dvije sezone. Nataša Dangubić Juliju ne glumi kao hirovitu djevojku koja pada u zagrljaj starijeg ljubavnika, nego kao zrelu ženu koju bacanje u naručje mlađem slugi dodatno ponizuje u vlastitim očima. Najuvjerljivija kada potpuno prirodno ismijava vlastite slabosti, manje je uspješna u scenama povišenog glasovnog izričaja. Ivana Roščić imala je nezahvalnu ulogu trpne figure Jeanove zaručnice Kristine, koju je u prvoj izvedbi odigrala kruto i nerazrađeno, sa stalnim izrazom gađenja koji je, posebice u drugom dijelu, izgledao isforsiran.
  
  Treća izvedba počela je vrlo slično prvoj, s time što su Jeanove tjelesne manifestacije unutarnjeg nemira postale sve uočljivije. Mislav Čavajda nevjerojatnom je koncentracijom pojačavao vlastiti tjelesni izraz, sve do scene u kojoj Julija traži da joj plati za to što ju je oskvrnuo,, u kojoj nakupljene emocije iz Jeana provaljuju eruptivnom snagom. U nemogućnosti da na sceni ukroti emotivnu akcelaraciju uslijed trostrukog ponavljanja zahtjevnih duševnih stanja, Čavajda u drugoj trećini treće izvedbe izlazi sa scene i nekontoliranom agresijom neplanirano iskaljuje Jeanov potisnuti bijes. Za to vrijeme glumice na sceni, čuvši lupu i potisnute vriskove iz pozadine, ne mogu kontrolirati privatni smijeh i potpuno probijaju drhturavi četvrti zid, omogućavajući i publici humorni predah i sudjelovanje u glumačkom trudu. U tom trenutku odvija se najdirljiviji trenutak izvedbe: s lijeve strane izlazi Jean, glumice i dalje polovično kontroliraju situaciju, a Čavajda gotovo nadljudskim naporom, u zastrašujuće discipliniranoj koncentraciji nastavlja s predstavom. U trećoj izvedbi Ivana Roščić ohrabrila se i scenskim pokretom uvjerljivo zaokružila vlastiti lik, a Julija Nataše Dangubić bila je precizna i u histeričnim replikama upućenim Jeanu. Usprkos velikom trudu, neizbježno se počeo primjećivati i umor, pa je emocija često prestizala artikulaciju, primjetniji su bili privatni naglasci glumaca, a tenzije u nekim scenama gubile su na uvjerljivosti nauštrb improvizacije.
  
  Koliko god je treća izvedba na fascinantan način provirila u bezdan glumačkih transformacija i ekvilibriranja emocijama, četvrti je put Gospođica Julija izvedena pod prisilom koncepta, koji se najviše zrcalio u igri Nataše Dangubić koja Juliju više jednostavno nije mogla izdržati. Završni dio ponovljene četvrte izvedbe izgledao je kao sparing meč između suho izgovorenih ravnih replika Nataše Dangubić i Čavajde koji je gonjen nekom životinjskom energijom izgledao kao da bi mogao glumiti do jutra, ako ga u tome, kojim slučajem, ne prekine srčani udar. Završetak nipočemu nije bio euforičan, a logično je da iscrpljeni glumci nisu ni izašli na poklon.
  
  Čini se kako je glumački tour de force Gospođice Julije u prvoj fazi najviše značio samim glumcima, koji su na grub i neposredan način provjerili granice vlastite izdržljivosti i podnošenja nagomilanih emotivnih slojeva uloge koja se neprestano ponavlja. To ponavljanje publici je s druge strane izoštrilo lemanovsku pozornost za sitne razlike i pružilo priliku da voajerski zaviri u mučni hod po staklu glumačkog rada na psihičkom intenzitetu uloge. U svakom slučaju, cijela je autorska ekipa posvećenošću i zanimljivim teorijskim zaleđem uspjela načiniti netipičan i nažalost izolirani kazališni eksperiment, kojem se nestrpljivo čeka sljedeća faza razrade koncepta.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 18. travnja 2009.

Piše: