Plamen u kazalištu

Frakcija, časopis za izvedbene umjetnosti / Performing Arts Journal, urednik broja Marin Blažević, br. 49, zima 2009.

• Dok se u prethodnom broju časopis Frakcija bavio jednom od u nas trenutno gorućih tema – suvremenim plesom, sagledavajući ga kroz kategorije od najrazličitijih sredstava koreografije do strategija kulturne politike, na naslovnoj stranici novoga broja pak nešto doslovno gori – a to je maketa Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.
  
  Istodobno funkcionirajući kao simbol već znanog stava časopisa, koji je godinama oblikovan pomno odabranom tematikom i umjetnicima koji su prezentirani na njegovim stranicama ali i izborom suradnika, fotografija gorućeg nacionalnog kazališta (dio scenografije jedne od predstavljenih predstava) ujedno govori i o temi kojom se broj bavi, a riječ je o dijelu domaće kazališne scene koju sačinjavaju mlade i progresivne snage, one koje su kazališno odrasle ili odrastaju van struje, no opet ne ostajući na rubu nego svojim sve dorađenijim idejama bivaju integrirane u repertoar naših kazališta i festivala, stvarajući time paralelni kazališni prostor, onaj više mimo, a manje kontra mainstreama. Detektirajući svojevrsnu kritičnu masu mladih autora, koji su zapravo već zauzeli relativno čvrste pozicije u domaćoj kazališnoj produkciji, Frakcija ih ovim brojem okuplja na jednom mjestu, pružajući kvalitetan pregled ideja i problematike koje se nalaze u fokusu njihova stvaralaštva, što nudi mogućnost usporedbe i razlikovanja njihovih pojedinačnih umjetničkih nastojanja. Dakako, ovaj izbor jest i sugestija određenih vrijednosnih koordinata unutar hrvatskog kazališta, iza kojih stoji uredništvo časopisa.
  
  Prvi i najobimniji dio broja donosi tako analize većinom recentnijih kazališnih projekata i predstava te razgovore s umjetnicima. Tekst Jasne Žmak bavit će se projektom Montažstoja Kazalište vaše i naše mladosti kao predstavom koja sadrži određenu dozu mišljenog raspadanja, vidljivu u poništavanju prostora pozornice, igru s komunikacijom između publike i izvođača, dvostrukost pojavnosti redateljske uloge te pretapanje sfera marketinga i kazališta. Dva su priloga posvećena jednom od najzanimljivijih mladih redatelja, Oliveru Frljiću, pa će se tako Aleksandar Bender baviti njegovim tretiranjem teksta u predstavi Gospođice Rice, puno prije geopolitike bila je glazba, dok će sam redatelj o problematici koju propituje u svome radu govoriti u intervjuu koji ujedno pruža pregled njegovih najznačajnijih predstava.
  
  O svome će radu govoriti i ženski dvojac Anica Tomić i Jelena Kovačić, tandem koji je od početaka u skupini Theatre de Femmes evoluirao do današnjeg kreiranja zanimljivijih predstava (primjerice, Imitatori glasova) na domaćem repertoaru. U razgovoru s redateljicom i dramaturginjom čitamo o konceptima njihovih predstava, zajedničkom nadahnuću piscima poput Thomasa Bernharda, njihovom preispitivanju odnosa rata i nasilja spram intimnosti pojedinca – tematikom proizašlom iz pozicije generacije u čije su se ime vodile bitke na ovim prostorima a da ih se istodobno ništa nije pitalo, kao i o njihovim stavovima o stečenom formalnom (akademskom) obrazovanja ili kulturnom kontekstu u kojem djeluju.
  
  O skupini BADco. piše Bojana Cvejić, stavljajući naglasak na specifično tretiranje odabrane problematike u njihovim predstavama, u kojem koncepti i problemi nikad nisu doslovno reprezentirani, a postupci se ne pokazuju kao znanje svjesno sebe sama, nego kroz ukazivanje na veze, susrete i odnose kao prilike koje se nude gledateljima da sami povezuju stvari vlastitim angažmanom.
  
  U tom će se bloku naći i dva priloga kojima se s jedne strane nastoji pružiti pomak u sagledavanju Gavelline teorije glume, koju Tea Tupajić iščitava kao anatomiju, gramatiku glumčevog doživljavanja koja je uporište za iznalaženje novih izvedbenih modela – drugačijih od naslijeđene i nejasne ideje gavelijanske glume – te je preispituje kroz ideju promišljanja glumčeva glasa kroz sustav glazbe, dok će se u drugom tekstu Davor Mišković baviti pozicijom nezavisnih kazališnih profesionalaca koji su integrirani u postojeći konvencionalni kazališni svijet.
  
  Drugi blok ovoga broja prilog je, kako se navodi u uvodniku, Pojmovniku poetičkih termina koji nastaje u sklopu projekta What to afirm? What to perform?. Prvi će tekst Ane Vujanović pokušati revalorizirati tzv. znanje iz druge ruke specifično za sva podneblja koja se u zapadnom svijetu smatraju periferijom te ukazati na činjenicu da i u perifernim regijama nastaje znanje iz prve ruke, kao i na potrebu uvođenja istog u globalne tokove; a u drugom će prilogu Ana Peraica analizirati pojam i fenomen mačizma u elitnim i popularnim kulturama, dok će Miško Šuvaković govoriti o sekundarnim klasifikacijama u kritičkom i teoretičarskom diskursu koji sve teže zahvaća globaliziranu umjetnost koju odlikuje paralelizam pojava i tendencija, pa tako piše o kriteriju generacijskog prepoznavanja kao onom koji postaje dominantan u govoru o suvremenim umjetničkim praksama.
  
  Na kraju, kao uvod u tematiku kojom će se baviti naredni brojevi Frakcije, a riječ je o praćenju programa dviju konferencija Performance Studies koje su se odvijale 2007. i 2008. godine, nalaze se tekstovi Branislava Jakovljevića, Lade Čale Feldman, Johna Mullarkeya i Matthewa Goulisha u kojima se raspon tema kreće od prikaza posljednjeg Eurokaza u svjetlu prevrednovanja Titovog lika, problematične Barunice Castelli u izvedbi Severine Vučković do bavljenja filozofima Bergsonom i Deleuzeom kao misliocima koji su u svojim teorijama, ovdje nazvanim performativnim filozofijama, anticipirali težnje suvremene performativne umjetnosti.
  
  © Ljubica Anđelković, KULISA.eu, 15. travnja 2009.

Piše: