Neobične večeri

2. međunarodni festival cabareta Gumbekovi dani, Zagreb

• Od 13. do 27. ožujka u Histrionskom domu u Zagrebu traje Festival cabareta Gumbekovi dani posvećen preminulom glumcu Mladenu Crnobrnji Gumbeku. Ovogodišnji, drugi Gumbekovi dani okupili su, prema financijskim mogućnostima i selektorskom ukusu Zlatka Viteza, predstave čiji duh više ili manje odgovara kabaretskom ozračju. Budući je u nedjelju 22. ožujka bila slobodna večer, odabrala sam taj prekid kao trenutak osvrta na izvedene predstave. Predstavom Arsenove teatralije otvoreni su ovogodišnji Gumbekovi dani. Ideja je bila predstaviti dio opusa Arsena Dedića posvećenog glumcima i kazalištu. Premda se vrlo brzo pročulo da je to Arsen bez Arsena, niti jednom riječju nije objašnjeno zašto nema najavljenog Arsenovog nastupa, čemu se glumci predvođeni Zlatkom Vitezom trse dočarati ono što jedino šarmer može, a nema ga. Razočaranje je bilo u zraku, kiseli osmijesi na licima, tračevi o svađi u kuloarima, a ja sam se otišla smiriti pivom (izvrsno sredstvo zbog B vitamina). Ako je već došlo do nesporazuma između Viteza i Dedića, trebalo se viteški ispričati publici: „Život je cabaret!“
  
  Pod naslovom Najbolje od… (u originalu Cafè Sconcerto) drugoga su dana nastupili talijanski glumci i izvrsni pjevači iz Mestrea, Monica Zuccon i Salvatore Esposito. Čak i oni manjkava znanja talijanskoga jezika mogli su uživati u njihovim jednostavnijim doskočicama i odličnim pjesmama, a znalci su nedvojbeno pokazivali oduševljenje. I kada su završili sa nastupom, otpjevali su još nekoliko pjesama i razbili iluziju – šteta. Teatar &TD uključio se u Gumbekove dane predstavom Rone Žulj i Mirana Kurspahića Carstvo radosti koja na zabavni način ismijava televizijske emisije koje se bave ozbiljnim temama. Kako je o predstavi već pisano nakon premijere u matičnom kazalištu, nastavljamo dalje.
  
  Carstvo radosti bilo je svojevrsni uvod u opis dviju lutkarsko-dječjih predstava Vrak mrak i seljo beljo Dječje i lutkarske scene varaždinskog HNK i Nakinđurena koka iz bugarskog mjesta Bostina. Vrak mrak i seljo beljo bavi se povijesnim požarom koji je poharao Varaždin temeljeći se na govoru i duhu starog Varaždina u režiji Dubravka Torjanca. Moram priznati da već dugo nisam s toliko nestrpljenja dočekala završetak neke predstave – dijalozi su se razvlačili, glumci zlopatili, a sveukupni je dojam bio žalostan. Izvedba Desisalve Minčeve u predstavi Nakinđurena koka bila je na granici nerazumljivosti i groteske, pa mora da sam bila u čudnom raspoloženju, jer ne mogu shvatiti da je pobrala brojne nagrade o kojima govore.
  
  I sada, ono što mi je bilo jako, jako… O Siniši Ružiću i njegovoj predstavi Glavom kroz zid već sam pisala sve najbolje – dobra izvedba (zabavna i pametna), odlični štosevi, suvislo prelaženje s teme na teme, uspješna izmjena razigranog i ozbiljnog, govora i glazbe…
  
  Željko Vukmirica i četvorica izvrsnih glazbenika (Željko Kovačević, Mario Igrec, Jura Vrandečić, Milo Stavros) u predstavi Petritza und Millitargrenzemusik poigrali su se Krležinim Baladama Petrice Kerempuha ali dodali i puno svojega. Tako je, recimo, vrlo duhovito nastajanje glazbenog hita uz pomoć publike (koja se svim srcem davala). Istinska zamjerka jest pretjerana Vukmiričina glasnoća – čovjek jakog glasa, pa još mikrofon, pa još viče!
  
  I, dok se pod proljetnim povjetarcem rastapaju kruti politički stavovi hrvatskih i srpskih političara, ljudi nikada nisu prestali razgovarati – ulaznica više tražila se za Običnu večer Milana Laneta Gutovića. Popularan još iz onih vremena, Gutović je pokazao da prave vrijednosti ne prolaze – duhovit, umjeren, zafrkant, političan, virtuoz scene i glumac koji zna mjeru. Kad se ruga, ruga se od srca. Bez zadnjih namjera.
  
  © Olga Vujović, KULISA.eu, 23. ožujka 2009.

Piše: