Bolna potraga za utjehom

Kazalište Planet Art, Zagreb: David Lindsay Abaire, Zečja rupa, red. Marko Torjanac

• Kazalište Planet Art repertoar temelji na izvedbama američkih dramskih hitova, uglavnom tekstovima nagrađenima nekom od velikih nagrada. Tako su ove sezone nakon Sumnje Johna Patricka Shanleya postavili dramu Zečja rupa, za koju je David Lindsay Abaire 2007. dobio Pulitzerovu nagradu.
  
  Zečja rupa govori o boli nakon smrti sina. S iznenadnim gubitkom djeteta suočavaju se otac i majka te njihova bliža okolina. Kao posljedice individualnih patnji i sebičnih čuvanja vlastitih boli stvaraju se stalni sukobi koji su prepreka povratku u normalan život.
  
  Dramu originalno smještenu u Sjedinjene Države prevoditelj, redatelj i scenograf predstave Marko Torjanac ne lokalizira, čime se ističe univerzalnost priče, ali neki pojmovi zvuče neprirodno na sceni.
  
  Kao i u Sumnji, i ovdje je režija diskretna, osim zanimljivog otvorenog početka te zgodnog rješenja čitanja pisma u izdvojenom dijelu scene. No, ponekad se čini da redatelj gubi kontrolu nad predstavom jer se pojedine promjene emocionalnih stanja likova dešavaju iznenadno i dramaturški neopravdano. Također, čini se kako je tekst trebalo skratiti, čime bi se dobilo na dinamici. Poneki dijalozi predugo kruže oko cilja razgovora, čime se želi postići dodatna napetost, a rezultat je upravo suprotan.
  
  Ritam se stvara isključivo napetošću između protagnista na sceni. Torjanac patnje likova iznosi snažnim verbalnim sukobima koji se zaustavljaju na korak od konačne erupcije u fizički sukob. Problem je što na trenutke odlična Zrinka Cvitešić, koja igra Beccu, majku pokojnog Dannyja, nema partnera u izmjeni gorčine i bijesa, budući da Filip Juričić u ulozi supruga Howiea nerijetko djeluje izgubljeno. Nerazumljiv je u govoru, nesiguran u tekstu, a koleba se i u načinu glume. Također, rečeničnu intonaciju stavlja na prvi slog posljednje riječi, oblikuje na trenutke nepotrebno pjevan govor, a mjestimice ne govori u duhu hrvatskoga jezika.
  
  Zrinka Cvitešić u prvom je dijelu predstave odlična te gotovo opipljivim frustracijama i nervozama u potpunosti nosi taj dio predstave. Problem je u drugom dijelu predstave, gdje dolazi do emocionalnih promjena u liku Becce. U sceni s Jasonom, kojeg igra Filip Križan, u Becci se događa ključna promjena. Ona pronalazi mogućeg krivca za smrt svoga djeteta i time pruža samoj sebi odriješenje od samokrivnje. Međutim, Zrinka Cvitešić scenu glumi neodlučno, plešući od ljutnje do lažnog smiraja i time propušta priliku poentiranja.
  
  Slavica Knežević u ulozi Beccine majke Nat u predstavu uspješno unosi komične elemente, ali pada u intimnim scenama u kojima ne uspijeva uvjerljivo unijeti osjećaje u svoju glumu. Maja Posavec u ulozi Beccine sestre Izzy nedostatak emocija u govoru pokušava nadoknaditi prenaglašenom mimikom tijela, čime ih dodatno prikriva. Filip Križan tugu i strah lika kojeg igra prenosi na govor, oblikujući ga prečestim zamuckivanjem koje ubija ritam dijaloga te nelagodu pretvara u monotoniju.
  
  Scenografija koja predstavlja interijer stana funkcionalna je i otvorena za igru. Glazba Milorada Stranića prvenstveno je u funkciji dinamiziranja zatamnjenih prelazaka iz scene u scenu. Kostimi Đurđe Janeš suvremeni su i funkcionalni.
  
  Redatelj predstave Zečja rupa Marko Torjanac opet je propustio priliku stvoriti veliku predstavu, zastavši na pola puta. Njegova je predstava korektna, ali ništa više od toga. Najviše zamjerki ide na račun neinventivne režije i dobrim dijelom neprimjerene glume, dok su najveća vrijednost predstave sam dramski tekst i trenuci u kojima Zrinka Cvitešić progovara gotovo opipljivu bol, jad i izgubljenost. 
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 4. ožujka 2009.

Piše: