Skečevi za pučku zabavu

Kazalište Smjehotići, Zagreb: Matko Elezović, Vesele žene hrvatske, red. Frana Marija Vranković

• Kazališna radionica Smjehotići Matka Elezovića izvodi lake komedije koje ismijavaju ljudske slabosti na način blizak običnom čovjeku te ne bježe od pokoje psovke i vulgarnosti. Predstave su to namjenjene gledateljima koji se žele nasmijati i zabaviti prepoznajući na sceni sebe i događaje iz svoje okoline.
  
  Najnovija komedija Vesele žene hrvatske parafrazira naslov Shakespeareovih Veselih žena Windsorskih, no nažalost sličnost ostaje samo na toj razini. Predstava se sastoji od pet scena nalik skečevima, povezanih zajedničkom temom – hrvatska žena. Predstavljajući žene iz različitih dijelova Hrvatske, od Zagorja preko Dalmatinske Zagore do Dubrovnika, autor usmjerava pozornost na njihove karakterne posebnosti i jednakosti. Pritom se dotiče različitih osobina, od malograđanštine, primitivizma i snobizma preko muško-ženskih odnosa do životne mudrosti i spretnosti hrvatske žene.
  
  Osnovni problem predstave je u samom Elezovićevom tekstu. Skečevi međusobno nisu povezani, što ukida dramsku strukturu predstave. Unutar skečeva također uglavnom nema dramskog luka a ako je i prisutan, kao u prizoru sa ženama iz Dalmatinske Zagore, slabašan je i loše proveden. Ostali skečevi sastoje se od nizanja duhovitih dijaloga unutar radnje koja se ne razvija. Ponekad se ti dijalozi čine poput pričanja viceva koji su sami sebi svrhom. Kroz viceve progovara se o seksualnim temama i aktualnoj političkoj situaciji, no kako je vic glasnog i kratkoga daha, takva je i predstava. Kad vic stane, nestaje humora, a predstava, čija je jedina funkcija nasmijati, pada u monotoniju.
  
  Redateljica Frana Marija Vranković ne trudi se odveć u scenskoj realizaciji skečeva te ih postavlja statično, bez primjetnih redateljskih rješenja, temeljeći ritam predstave na komici i šarmu glumica. Prijelaze između scena rješava zatamljenjima te popularnim (i) narodnim pjesmama koja najavljuju mjesto radnje sljedećeg prizora. Neke su pauze dosta duge zbog čega gledatelj u potpunosti izlazi iz svijeta igre.
  
  Sve likove igraju Jadranka Elezović i Matija Prskalo. Jadranka Elezović ujednačenija je u interpretaciji i duhovitija u igri te jezično uvjerljivija u šetnji regionalnim govorima, posebice glumeći dubrovačku gosparku i ostarjelu zagrebačku damu koja od bora bježi plastičnim kirurzima. Jadranka Elezović posjeduje glumački šarm kojim lako preuzima scensku inicijativu od partnerice. Matija Prskalo je vrlo duhovito razradila lik Romkinje, no u nekim scenama njezina interpretacija gubi na intenzitetu (posebice verbalno).
  
  Predstava završava plesom u kojemu likovi odbacuju odijela i maske, oslobađaju se okova sredine i godina te postaju samo žene. Taj je završetak poveznica cijele predstave, mjesto na kojemu se svi likovi stapaju u ženu, ogoljenu od socijalnog i regionalnog identiteta. Nažalost, taj završni ples obje glumice igraju s vidljivom nelagodom čime propuštaju cjelini predstave pridati makar tanak dramaturški smisao.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 21. veljače 2009.

Piše: