U potrazi za najboljim od svih svjetova

Gostovanje: Jugoslavensko dramsko pozorište, Beograd, Francois-Marie Arouet Voltaire, Kandid ili Optimizam (Candide), red. Aleksandar Popovski (u GDK Gavella, Zagreb)

• Nakon dojmljivog Sna ivanjske noći kojeg je postavio na scenu Gavelle, Aleksandar Popovski istoj se publici predstavio komadom slične poetike, u izvođenju Jugoslovenskog dramskog pozorišta iz Beograda. Nakon Shakespearea, Popovski u kazališno pismo pretače razigranu prozu Voltaireovog romana Candide ili Optimizam, nimalo slučajno odabravši upravo to kanonsko djelo francuskog prosvjetiteljstva. Voltaire je naime sa svojom satiričnom potragom za najboljim od svih svjetova idealna popudbina srčanim teatarskim revitalizacijama emocije i iluzije Popovskog, a na mladost njegovog beogradskog Candidea, iz kojeg optimizam polako silom izbijaju udarci sudbine, bešavno se nadovezuje bezgranično iskustvo zagrebačkog Pucka iz spomenutog Sna. Puck Pere Kvrgića i Candide Nikole Đurička tako čine moćan dvojac superheroja u borbi za teatarsku iluziju, u kojoj se stvarnost ne prikazuje bolja no što jest, ali se u njoj grozničavo traže i najmanji proplamsjaji ljudskog duha.
  
  Aleksandar Popovski u nekoliko zadnjih režija umnogome je sličan Voltaireovom naslovnom junaku, jer poput njega tvrdoglavo juriša na uvriježene teatarske vjetrenjače zatomljenih osjećaja i crnih slutnji. Popovski režira vedrinom koja istovremeno izgleda beznadežno zastarjelo i zapanjujuće aktualno, a u takvom radu od glumaca zahtijeva bespogovornu predanost krajnjem cilju. Ansambl JDP-a na sreću izražava zanimanje i naklonost takvom konceptu, pa je pikarska struktura Candidea ispunjena mahom dojmljivim epizodama namjernika koje protagonist susreće u putešestvijama. Zaokruženosti cjeline pomaže i uspjela scenografija Svena Jonkea koja se doima poput metafore raspadajućeg svijeta koji se pred našim očima razglobljava, izvedena u Jonkeovoj karakterističnoj kombinaciji minimalizma i dojmljive vizualnosti. Lana Cvijanović i Kiril Džajkovski stvorili su stilski hibridno i neodređeno okružje kostima i glazbe, što Popovski rado koristi kako bi dodatno zameo tragove pojednostavljenim shvaćanjima pojedinih scenskih riješenja.
  
  Nikola Đuričko kao Candide propustio je priliku napraviti istinski veliku rolu, ali je bez obzira na to bio iskren i uvjerljiv kao dječje nevin i dobronamjeran, pristojno odgojen dečko kojem se nakon idile rajskog vrta događaju ljudi. Đuričko Candideovu odiseju oslikava dojmljivim, gotovo filmskim glumačkim stilom, kojem pridodaje svoj dječački šarm, ali u iznimno teškom zadatku gotovo neprekidnog bivanja na sceni nije smogao snage dati liku dozu uvjerljivijeg očaja u trenucima kada voda stvarno dolazi do grla. Nataša Tapušković zaigrana je i maštovita kao Kunigunda, a Gordana Đurđević posebno se istaknula dojmljivom monodramskom dionicom u sceni na brodu. Bogdan Diklić vrlo je duhovito meandrirao između duhovnih stremljenja i tjelesnih potreba u liku doktora Panglosa, a Goran Šušljik i Srđan Timarov nesebično su podmetnuli leđa Đuričku kao suputnici Martin i Kakambo. Od ostalih glumaca istaknuli su se i Mihailo Janketić, koji je svojim svilenkastim glasom otvorio Candideov svijet iluzija, preslatki Vlasta Velisavljević kao jebežljivi svećenik i Dragan Jovanović u znalački odmjerenoj epizodi liječnika koji glavni izvor zala vidi u kroničnoj opstipaciji.
  
  Candide ili Optimizam Aleksandra Popovskog zrelo je djelo redatelja iz izgubljene generacije, koja je tridesete provela ratujući teatrom protiv ludila i rata, a danas grozničavo traži nove načine izražavanja u vremenu u kojem puške miruju, ali gorčina ne jenjava. Popovski je izabrao put povratka u kazališnu iluziju, u razbarušenoj glumačkoj igri tražeći najbolji od svih svjetova. Čini se da je na pravom putu.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 6. veljače 2009.

Piše: