O psima i ljudima

Gradsko kazalište Trešnja, Zagreb: Dubravko Mihanović, Dinko Appelt, Svaki pas ima svoj dan, red. Dora Ruždjak Podolski

• Nakon trijumfa na prošlogodišnjim Nagradama hrvatskog glumišta s mjuziklom Ljepotica i zvijer, u Kazalištu Trešnja odlučili su ponoviti formulu koja pobjeđuje. Središnji glazbenoscenski projekt sezone ponovo režira Dora Ruždjak Podolski, a u glavnim ulogama nastupaju dobitnici glumačkih nagrada, Radovan Ruždjak i Aleksandra Naumov. No, ovoga puta u Trešnji odlaze i korak dalje, pa se umjesto ziheraškog uvoza neke od brodvejskih zašećerenih franšiza odlučuju za originalno scensko djelo, za čije osmišljanje i stvaranje zadužuju dramatičara Dubravka Mihanovića te skladatelja i stalnog suradnika Dore Ruždjak Podolski, Dinka Appelta.
  
  Dubravko Mihanović stvara dobro skrojen i maštovit dramski predložak, bez praznih hodova i suvišne patetike. Sigurno vođena priča temelji se na snu kućnog psa Štruce, čiji izmaštani događaji obuhvaćaju sve potrebne elemente zapleta, poput sukobljavanja s neprijateljskim psima, nesretnog zaljubljivanja u nježnu Loknu, te borbe protiv zlonamjernih pripadnika ljudskog roda, koji su naravno prikazani kao mnogo iskvarenija vrsta. Pritom Mihanović ne bježi u bezvremensku priču o dobru i zlu, nego kroz radnju suptilno provlači mnoge motive prispodobive vremenu u kojem živimo, poput konzumerističkog ludila, opsesije godišnjim odmorima i navike da se kućni ljubimci ostavljaju na cesti kada to zahtijeva nepromjenjiva situacija. Sama glazba, čvrsto ukotvljena u tradiciju zagrebačke škole mjuzikla, nije odveć pamtljiva i zvuči kao patchwork najpopularnijih soft-melodija iz Disneyjevih crtića. Velika je to šteta, jer Mihanovićev libreto naprosto vapi za malo nekonvencionalnijim pristupom u kompoziciji, a i sam naslov sugerira pomak prema, u mjuziklu neočekivanim glazbenim rješenjima.
  
  Svaki pas ima svoj dan režiran je znalački i sigurno, prema svim pravilima žanra. Nižući prizore u visokom ritmu i bez nepotrebnih viškova, Dora Ruždjak Podolski uspjela je osmisliti razigranu cjelinu koju će i manja djeca nesmetano pratiti unatoč dugu trajanju. Zasluge za brzu izmjenu prizora idu i vješto zamišljenom scenografskom rješenju Slavice Radović, čija se kocka na rundbini može u trenutku iz kuće pretvoriti u zatvor ili ulicu, zahvaljujući i zgodno izvedenim video-projekcijama Igora Pauške, ali i majstorskom svjetlu Zorana Mihanovića.
  
  Glavnu ulogu psa Štruce Radovan Ruždjak igra precizno i smireno, bez prvoloptaških oponašanja životinjskih kretnji, sa sigurno izvedenim pjevačkim dionicama. Marinko Leš izvrsno se snašao u pompoznoj i duhovitoj roli oca obitelji, da bi s podjednakim uspjehom u drugom dijelu ocrtao i zločestog oponenta Štruci – dobermana Šefa. Aleksandra Naumov uvjerljiva je u pjevačkim dijelovima, a malo previše utišana i neprimjetna u scenama kada je mogla i glumački ocrtati karakter zaljubljene Lokne. Ivana Bakarić sjajna je kao pomalo groteskno zamišljena majka i tiho-pateća čivava Sitna, a Ivana Starčević uspješno je glumački dozirala infantilnost vlastitog lika kćeri Mare. Tvrko Jurić kao baset Zumbul duhovit je u znalački osmišljenoj ukočenosti vlastitog lika, a Hrvoje Barišić svojim prepoznatljivim komičnim stilom urnebesan je kao poštar Jurkić i bobtail Haron. Krunoslav Klabučar dobro je odradio nezahvalan i stereotipiziran lik Kineza Cu-koa, Božidar Peričić istarskog je goniča duhovito zamislio oponašanjem fiumanskog izgovora Marija Batifiacce, a Vanda Vujanić-Šušnjar korektna je u ulozi Pije.
  
  Svaki pas ima svoj dan dobrodošao je novitet u zagrebačkoj glazbenoscenskoj ponudi, unatoč pomalo neprepoznatljivoj glazbenoj partituri. Mahom izvrsni glumci i znalačka režija jamstvo su još jednog hita dječjeg kazališta s najboljim ansamblom u državi.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 2. veljače 2009.

Piše: