Život je san, kuiš?

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: FIlip Šovagović, Ilijada 2001., red. Filip Šovagović

• Filip Šovagović jedinstvena je pojava u hrvatskom kazalištu. Glumac koji sve uspješnije izbjegava glumu u zadnjih nekoliko godina pretvorio se u vrlo zanimljivog dramatičara, čiji su rasuti teret suvremenog apsurdističkog pisma na sceni uglavnom blistavo upropaštavali. I dok je Magelli sa splitskom Ciglom i Ptičicama nagovjestio mogućnosti insceniranja Šovagovićevih prosto proširenih rečenica ni o čemu, Prohić u Gavelli (Ptičice) i Buljan (Jazz) u riječkom HNK-u njegovim su dramama podarili redateljsku medvjeđu uslugu, prvi s neprikladnim realističkim okvirom, a potonji s neadekvatnom formom histerično koreografiranog anti-mjuzikla. Ima li nakon svega logičnijeg rješenja od onog da sam autor pokuša razigrati vlastite rečenice u prostoru, pa kud puklo da puklo?
  
  
  Ilijada 2001. se svojim specifičnim humorom i karakterističnim likovima nadograđuje na Šovagovićeve ranije radove. Tematski sklop ostaje donekle isti, pa se suvremene neuroze ljudi srednjih godina s iritantnom djecom i još iritantnijim kamatarima prelijevaju iz skiciranih dramskih krokija koje igraju mahom raspoloženi glumci. Iz Ilijade 2001. možemo naučiti kako u Zagrebu i New Yorku vrijeme prebrzo leti u svim smjerovima, dok u Duvnu primjerice, uglavnom stoji. Nadalje, doznat ćemo kako autoru prilično na živce ide stanoviti postdramski redatelj iz susjedne državice, a svjedočit ćemo i internim šalama na račun pojedinih Šovagovićevih kolega iz matičnog im kazališta.
  
  No, sve to prečesto ne prelazi okvire internih podbadanja iz glumačkog bifea, a i intenzitet događaja splašnjava kako predstava odmiče, pa umjesto razigrane razrade tema Šovagovićeve monodramske uspješnice Stanje nacije prečesto iz gledališta pratimo slabo povezanu dramsku skicu koja ne komunicira s publikom koliko bi trebala. Čitajući izvadke iz Ilijade 2001. u programskoj knjižici, ne mogu se oteti dojmu kako takvo zanimljivo, iskreno i duhovito dramsko pismo i nakon ove predstave još uvijek čeka redatelja koji bi ga s punim uspjehom postavio na kazališnu scenu.
  
  Treba pohvaliti vizualni segement predstave, budući da scenografski elementi i crteži Veronike Radman i video projekcije/animacije Josipa Viskovića na maštovit i uvjerljiv način prate zbivanja na sceni. Što jest jest, Šovagoviću predstava stvarno izgleda jednako lijepo kao onom postdramskom redatelju iz susjedne državice, koji je poznat baš po tome da mu predstave izgledaju lijepo. Andrej Jakuš, Saša Miočić i Filip Šovagović skladali su pogođenu lounge jazz zvučnu kulisu, koja je svojom rastresitom formom dobro parirala dramskoj fakturi samog komada. Iz nepoznatog razloga, umjesto cijelog benda uživo na sceni sakriven iza kulisa svira samo poslovično virtuozni Boris Leiner, na (loše ozvučenim) bubnjevima. Marita Ćopo korektno je obukla glumce, s posebno duhovitim citatom raskošne bijele bunde kćeri, koja neodoljivo podsjeća na pretencioznog Gočevljevog Ivanova i njegovu Zinaidu Zavišnu s prošlogodišnjeg Festivala svjetskog kazališta.
  
  Glavnu ulogu zaduženog (ali ne i zaslužnog) umjetnika Arterija Fraza Vraza Filipovića tumači Janko Rakoš, koncentrirano i prirodno, bez prenaglašene geste, ponekad i previše neprimjetno. Od ostatka glumačke ekipe izdvaja se Nataša Janjić u ulozi kćeri Maje, s potpuno pogođenim omjerom dječje zlobe i iskrene zaigranosti. Ranko Zidarić prilično je zabavan kao Leopoldije Sv. Munivrana, s replikama na kvazi-slovenskom i izrazom lica kao da pije prepečena žestoka pića od deset ujutro. Zidarić je smislio i vjerojatno najmanje smiješan vic u povijesti viceva, koji se u predstavi interpretira dvojezično. Enes Vejzović također uspijeva izraditi uvjerljiv i povremeno duhovit lik producenta Mrkve, a Franji je Dijaku krajnje vrijeme da se se odmakne od tjelesne manire koju je u Ilijadu gotovo nepromijenjenu uvezao iz Četvrte sestre i Sna Ivanjske noći. Ostatak glumačke ekipe uglavnom uspješno izvršava redateljeve naputke i izgleda kao da se više-manje dobro zabavlja, što je u ovako zamišljenoj predstavi vrlo bitno. Unatoč teaseru u knjižici, Roberta Prosinečkog mogli smo nažalost samo nakratko čuti, ali ne i vidjeti.
  
  Sve u svemu, autorski projekt Filipa Šovagovića u Gavelli predstava je koja će zasigurno razveseliti poklonike autorovog osebujnog smisla za humor, ali zbog nedovoljno čvrste dramske strukture i kratkog dometa (pre)internih štoseva nažalost mora računati i na prilično mlaku reakciju pretežno sredovječne Gavelline publike, kakva se mogla osjetiti već na drugoj izvedbi.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 31. siječnja 2009.

Piše: