Od zlorabljenog Euripida do razložnih predstava

Kazališna godina 2008. u Splitu

• Tijekom 2008. godine Drama splitskog Hrvatskog narodnog kazališta na velikoj pozornici premijerno je izvela tri djela (Velika magija, Skup i Seviljski brijač), na Sceni 55 premijerno je izveden Prazni grad, dok je Gostujuća pozornica u Gradskom kazalištu lutaka Split ugostila premijeru Boga masakra, a Časnički dom Lora Babinu guicu. U sklopu dramskog programa 54. Splitskog ljeta premijerno su izvedene dvije Bakhe i Na ljetovanju.
  
  PISAC IZMEĐU PIRANDELIZMA I NEOREALIZMA
  
  HNK u Splitu: Eduardo de Filippo, Velika magija, red. Goran Golovko, premijera 31. siječnja 2008.
  
  
  
  Budući da je poslijeratni desikovski nadrealizam dostupnošću Fiatovih sve jeftinijih automobila gubio svoju aktualnost, pisac Napuljskih miljunaša se po svojoj glumačkoj zadanosti potrebe osobnog sudjelovanja u trendovima vremena okrenuo od samog sebe i u međuprostoru poslijeratnog siromaštva i nadolazećeg bogatstva pokušao realističko svoje dramsko oblikovanje zbilje zamijeniti utjecanjem krajnjem solipsizmu, s osloncem na ponovno kritičko naglašavanje umjetničkih vrijednosti Pirandellove ostavštine (jer rado je i brzo zanemarena pripadnost poznatog dramatičara i nobelovca Musolinijevoj stranci). Tako je De Filippo zaronio u tvorbu sadržaja u kojemu mužu, nakon što mu je supruga pobjegla s ljubavnikom, a to izvela tako da mađioničarskim trikom jednostavno nestane, veliki opsjenar poslije mnogih peripetija na koncu sugerira da je ona zatvorena u maloj kutijici te da će se pojaviti ako on kutijicu otvori "s punom vjerom u njezin povratak". Opsjenar tako muža upućuje prema nekoj drugoj realnosti, u područje njegove svijesti i vjere.
  
  Pa iako je De Filippo preko lika iluzionista, opsjenara, uporno zbilju zamjenjivao istinom koju može vidjeti tek treće oko promatrača, ona je ipak ostala neponištena. Jer čitatelj i gledatelj u prvim su prizorima suočeni s time da je gospođa zaista pobjegla s ljubavnikom. I ta realnost je i dalje živjela ispod gomilanja opsjenarskih riječi. Zahtijevala je svoj istinski sukob i razrješenje. I na tom početku stvari De Filippov pirandelizam se urušava. Realist De Filippo pobijedio je uzlet u filozofiranje. Vratio se samome sebi. Za tu zamku koju je, možda i nesvjesno, sam sebi postavio zaista bismo mogli kazati da je bila njegova la grande magia za očuvanje sebe. Ali možda je sve skupa bilo i nešto drugo. Možda je izvorni realist De Filippo zametnuo tek jednu rafiniranu polemiku s pirandelizmom da bi rastvorio prostore njegove opsjene, a tek usput sebe odglumio drugačijega nego što jest. Na kraju krajeva, De Filippo je ipak bio glumac.
  
  Redatelj Goran Golovko bio je, naravno, u velikoj nevolji. No, vjerovao je da će je utjecanjem raznim redateljskim urednostima svladati. No, uza sva nastojanja u kojima su izdašno sudjelovali scenograf Tihomir Milovac i skladatelj Mirko Krstičević, pa i dobri glumci Ivica Vidović, Frane Perišin i karizmatična glumica Dijana Vidušin (kakva šteta što je otišla iz Splita!), ostalo je nejasno vjeruje li njegova predstava u treće oko kojim treba, prema uputama mađioničara, doživljavati svijet, vjeruje li da čovjek zaista može proći kroz zid ako u to vjeruje. S druge strane, predstava nije zametnula ni pretpostavljenu polemiku s pirandelizmom. Ukratko, razlog njezina pojavljivanja na repertoaru upućivao je na zbunjenost kazališnog trenutka.
  
  PRAZNO
  
  Scena 55 HNK u Splitu: Dejan Dubrovski, Prazni grad, red. Siniša Evtimov, premijera 9. svibnja 2008.
  
  Makedonski redatelj Siniša Evtimov uprizorio je na Sceni 55 Prazni grad makedonskog dramskog autora Dejana Dubrovskog. To je priča o dva brata (ali možda to i nisu, jer ne možemo vjerovati u ono što oni kažu) koji se nađu na suprotnim stranama pred konačnu katastrofu u praznom gradu. I sve što govori jedan, mogao bi govoriti i drugi. Nema, dakle, sukobljavanja nekakvih, ma kakvih-takvih, ideja. Sveopća praznina. Oko njih i u njima. I pričaju jedan drugome priče iz prošlosti, govore o poznatim osobama – da bi malo potom zaključili da tih osoba i događaja nije ni bilo, ili se barem dvoumili je li ih ili nije bilo. Jer sve je prazno oduvijek i svugdje. Povremeno se na sceni pojavljuje i vilinska Marija u obličju Jelene Bosančić, pa nam valja vjerovati da je nismo ni vidjeli, da nam se to samo pričinilo dok smo mislima bježali iz te praznine u kojoj nije bilo ničega doli težnje da se na tragu već apsolvirana apsurda kaže da je apsurd zaista apsurdan. I u tom nastojanju je predstava, onako prazna formom kao i djelo, zbilja uspjela. Jer ničega nema apsurdnijeg doli čitavu večer posvetiti (potrošiti u) teatru da bi gledali kako se dvoje glumaca, Nikola Ivošević i Robert Kurbaša, trse govoriti nešto što njihova pozornička (da ne kažem "dramska") lica ni sama ne znaju što govore. I onda dolazi do nečeg dobrog. Apsurd se vraća samom sebi i pušta nas da snatrimo o kazalištu koje nije prazno, čak ni onda kada prazninu prikazauje.
  
  SATIRIČNA I KOMEDIJSKA UPORABA JEZIKA
  
  HNK u Splitu (Časnički dom Lora): Tahir Mujčić, Babina guica, red. Ivica Boban, premijera 23 veljače 2008.
  
  Predstava Babina guica napravljena je u suradnji sa Šibenskim kazalištem, pa nam je s mislima i dobrim željama na oživljavanje kazališnog života u Šibeniku valja pozdraviti.
  
  Kroz zabavnost kabaretske forme Mujčić nastoji publiku suočiti s takvom semantikom jezika koja na komedijski i satirični način otkriva nastojanje njegovih likova da uporabom jezičnog idioma glavnoga grada u kojem žive zamaskiraju podrijetlo i zataje porive, no iznenada i proturječno nakalamljenu jeziku oglase se u regionalnom jezičnom idiomu kad se nađu u izazovnim situacijama bez mogućnosti kontrole.
  
  Ksenija Prohaska je uspjela jednu autorovu paradigmu konkretizirati. Uspjela je zaći do samih izvorišta gluposti lika žene koju je igrala, inače asistentice na anglistici, a onda prepustiti gledatelju da tu bit uspoređuje s njezinom vanjskom kulturom kojom sebe maskira. Na tom tragu bile su i ostale sudionice predstave, Nives Ivanković i Arijana Čulina, sve tri raspoložene da iskazane zanose i razočaranja redovito brehtijanski racionaliziraju prigodnim songovima kabaretsko-zabavljačkog učinka.
  
  Redateljica Ivica Boban se od dvije mogućnosti pristupa uprizorenju teksta, kabaretskoj formi ili uvjetnom realitetu zbivanja, odlučila za drugu, pa je scenografkinja Vesna Režić koristila rotaciju koja je gledateljstvo bez zastoja uvodila u tri različita mjesta zbivanja.
  
  KRIVOTVORENI  EURIPID
  
  54. Splitsko ljeto: Euripid, Bakhe, red. Oliver Frljić, premijera 19. srpnja 2008. u dvorištu Osnovne škole Spinut
  
  Kad je vodstvo dramskog programa Splitskog ljeta – ravnatelj Milan Štrljić, ravnatelj dramaturg HNK Split Petar Selem, ravnatelj dramskog programa Splitskog ljeta Goran Golovko - stavilo na repertoar Ljeta Euripidove Bakhe, valja vjerovati da je prethodno razmotrena i sadržajna i estetska vrijednost djela te da je taj repertoarni čin, kao i svakog drugog repertoarnog djela, na razini svoje razložnosti bio autorski čin vodstva Ljeta. U konkretnom slučaju riječ je ne samo o iznimnim svojstvima Euripidova djela nego i o repertoarnoj poveznici sa začecima Splitskih ljetnih priredbi koje su, posebno prvih godina, dramski repertoar temeljile na velikim djelima grčke ostavštine i tako antičke arhetipske motive stavljale u kontekst našeg mediteranskog podneblja i zapitanosti svoga doba – vazda koristeći prirodni ambijent kao mjesto zbivanja i predstavnog izrastanja velikih tragedija.
  
  Imajući to na umu, nesumnjivo je da je svaki repertoarni čin autorski čin. Jer kada tako ne bi bilo, nijedan kazališni ravnatelj ne bi trebao biti stručna osoba, nego puki logističar koji tek administrira sredstvima za stvaranje predstave, pa bi repertoar bio složen isključivo prema pojedinačnom nagnuću određenog redatelja za stvaranje predstave ovog ili onog angažmana i njegove semantičke dojmljivosti. U takvom kazališnom ustroju stvaralačka sloboda redatelja, i inih sudionika predstave, ne bi izrastala iz autorskog smisla stručnog kazališnog organizma u kojem svaka pojedina predstava sudjeluje u promišljenosti semantičke i estetske repertoarne cjeline sezone, nego bi bila posve autonomna, ishodeća isključivo iz pojedinačnog kriterija redatelja i njegova angažmana. Pritom taj pojedinačni kriterij i sadržajni angažman, onako posve odvojen od smišljena (i estetskog i sociološkog) razloga stavljanja na repertoar nekog djela, nikako ne bi bio odgovoran ni svojstvima samog djela (njegovoj formi i semantici), nego bi u tom uzurpiranom prostoru posvemašnje slobode od samog djela mogao raditi i ono što ono nikako nije, a što svakako jest autor takve predstave.
  
  A upravo se to dogodilo s režijom Euripidovih Bakhi redatelja Olivera Frljića na 54. Splitskom ljetu. Spomenuti autorski čin ravnateljstva Splitskog ljeta, razlog stavljanja na repertoar tog Euripidova djela, očigledno, posve je ignoriran. Tako smo umjesto (polemičke) metafizičke zapitanosti o taštini i osvetljivosti boga Dionizija prema onima koji se distanciraju od njegova kulta (a što, dakako, može dosegnuti i alegorijske konotacije) dobili predstavu u kojoj se radikalnim selekcioniranjem teksta i uporabom znakova rekvizita (sirovo meso, odjeća šivena od krvavih odrezaka, mrtvačke vreće itd.) krvoločna pomahnitalost bakhantica i Pentejeve majke Agave (u odnosu na tinjajući žar apolonske razložnosti) prebacuje u posve druge semantičke signale: na sugestiju o općoj hrvatskoj ubilačkoj aktivnost tijekom minulog rata – a ubacuje se i govor (a to je već dokazivalo potpunu nemoć takvog cilja predstave) jednog aktualnog hrvatskog političkog lidera s namjerom njegove kompromitacije. Uz to i sve drugo što je beznačajno i spominjati, zahuktali kazalištaraci(!) demonstrativno su zapalili maketu HNK u Zagrebu (valjda zato jer taj teatar ipak ne proizvodi takve predstave).
  
  Euripid je, dakako, krivotvoren. Zlorabljen! No, redatelj i njegov ansambl ostali su u uvjerenju da je njihov proizvod znatno važniji od djela velikog pisca. Dvoumljenje autorâ zamišljenog repertoarnog smisla izvedbe Euripidovih Bakhi da li da dopuste predstavu koja je iznevjerila njihov autorski razlog stavljanja na repertoar toga djela, sretno je riješeno tako da je poradi trenutačno važnijih državnih razloga potisnuto svugdje u svijetu važeće pravilo prema kojem intendant teatra skida s repertoara predstavu koja ne svjedoči djelo koje je on, odnosno njegov tim, autorski stavio na repertoar. Posve je drugo pitanje u ovom splitskom slučaju to što kazališna uprava već na prvim probama nije došla do saznanja da tvorba predstave posve ignorira umjetničke razloge stavljanja na repertoar toga djela. Stoga je ravnatelj dramaturg HNK Split, osjećajući se časno odgovornim za taj previd, podnio ostavku. A predstava je prikazana. I sada znamo o čemu se zapravo radi.
  
  RAZLOŽNA PREDSTAVA
  
  54. Splitsko ljeto (u vrtu Ville Dalmacija): Maksim Gorki, Na ljetovanju, red. Janusz Kica, premijera 9. kolovoza 2008.
  
  Nakon što smo razmotrili važnost načela autorskog čina institucije Splitskog ljeta, misleći pritom na repertoarni odabir određenog djela, s te pozicije rado vjerujemo da je stavljanje na repertoar drame Maksima Gorkog Na ljetovanju bio takav autorski čin koji je računao na dvije obnoviteljske mogućnosti aktualnosti tog literarnog djela. Jer, govoreći općenito, prva je mogućnost sadržana u samom odabranom djelu – ako je ono umjetničko; druga je svojstvena samom kazalištu – ako mu je cilj izazivati takav umjetnički čin koji sadrži opća ljudska i vremenska svojstva, konkretno svojstva i onog vremena u kojem se prikazuje predstava određenog djela. No, da bi ovo drugo bilo uopće moguće, samo literarno djelo ne smije biti takvo da svojom pričom klizi po površini vanjskog događanja. Ona mora izbijati iz samih izvorišta i ključališta ljudske muke u njegovoj povijesnosti. I tada ona kroz pojedinačnog čovjeka u njegovu vremenu svjedoči i njegovo opće svojstvo i u drugom vremenu. Takvo djelo je samoobnavljajuće i u drugim vremenskim etapama. Misleno kazalište to prepoznaje. I rado djelom minula vremena svjedoči svoje vrijeme.
  
  U slučaju drame Na ljetovanju Maksima Gorkoga to se i dogodilo. U drami (napisanoj 1904) riječ je o ljudima koji mahom žive lažni život, formu moralnih načela, strasti bez pokrića dosljednošću i časnošću svoje osobnosti, ljubavi u nesuglasju sa zabranama, spremnost na kompromise u suprotnosti s mržnjom, pjesničke zanose iznjedrene iz diletantske preuzetnosti, minule i obećavajuće uspone nasuprot posustalosti, želju za definitivnim odlaskom zauzdanu nedostatkom snage za taj čin, itd.
  
  Tako je ono što je godine 1904. zasigurno bila kritika više srednje klase ruskog društva pred revoluciju 1905. (i izazivalo skandale pa i zabrane predstave), danas u novom vremenu, zahvaljujući vrijednosti djela i kazalištu koje koristi davnašnje zrcalo Maksima Gorkog u kojem je zazrcalio malograđanštinu svoga doba, postalo poticaj za osobno usredotočenje gledatelja prema traganju za istinom o sebi. I tu, kažimo opet, autorsku zamisao kazališta (jer ako nje nije bilo, sve je samo slučajnost koja nam se ne mili) u vrtu Ville Dalmacija ostvario je zaista dobro, a mjestimično i nadahnuto, dramski ansambl Ljeta, pod pouzdanim vodstvom redatelja i nadograditelja smisla djela Janusza Kice. Njegovi glumci su bili: Ante Čedo Martinić, Alma Prica, Bruna Bebić Tudor, Mijo Jurišić, Elvis Bošnjak, Marija Tadić, Nenad Srdelić, Snježana Sinovčić Šiškov, Dragan Jovičić, Trpimir Jurkić, Ksenija Prohaska, Danijela Vuković, Ivica Vidović, Rober Kurbaša i Andrea Mladinić.
  
  Valja nam spomenuti i dramaturšku zanimljivost: U odnosu na sva lica na ljetovanju, autor izdvaja Varvaru Mihailovu, suprugu odvjetnika Basova kojeg je vrlo dojmljivo igrao Ante Čedo Martinić. Varvara neprekidno s pozicija idealnih moralnih normi rasuđuje postupke svih likova. Često to čini s gnušanjem, moglo bi se kazati moralizatorski. Odmiče se od blagosti, zatvara prostor ljubavi prema grešnicima. I to je bilo razumljivo za ondašnjeg Gorkoga, za njegovu kritiku društva kojem se kao revolucionar suprotstavljao svojim djelom. Međutim danas, kada više ne vjerujemo u svrsishodnost revolucija i kad nam jedino preostaje nada u čovjekove očovječenje (kad se iživi Zlo, oživjet će Dobro), davnašnji angažirani moralizam Gorkoga, bez obzira na dobru i suvremenu glumu Alme Price, od strane samog autora djeluje kruto, izaziva pomisli na Alcesteovu kritizersku neumoljivost kojoj je Molière bio sklon podsmjehnuti se u svom Mizantropu.
  
  LETJELICA BEZ POGONSKOG GORIVA
  
  HNK u Splitu: Pierre-Augustin Caron de Beaumarchais, Seviljski brijač, red. Rene Maurin, premijera 29. studenoga 2008.
  
  Ponekad se misli najbolje, a onda ispadne kao da se i nije mislilo. Redatelj predstave Rene Maurin mislio je da će adaptacijom djela iz 1773. i njegovim prenošenjem u ovo doba ostvariti snažni kontakt s gledateljima. No, dogodilo se obrnuto. Scensko zbivanje izvučeno iz svoga vremena i sredine, ostalo je bez temeljnog uporišta, običaja, pravnog ustroja stoljeća prije onog juriša obespravljenih na Bastillu, kada se sa ženama i pastorkama moglo postupati kao sa stvarima, pa je predstava neko vrijeme glavinjala kao letjelica s ugašenim motorom, a onda se – ostavši bez ikakva potiska, samo strovalila.
  
  
  NASILNICI I ŽRTVE
  
  Gostujuća scena HNK u Splitu, Gradsko kazalište lutaka Split: Yasmina Reza, Bog masakra, red. Nenni Delmestre, premijera 18. studenog 2008.
  
  
  
  Komad Bog masakra Yasmine Reza, francuske spisateljice mađarsko-iranskog židovskog podrijetla, drama je destrukcije. Roditelji pretučenog dječaka razgovaraju s roditeljima dječaka koji je ozlijedio njihova sina. Kao civilizirani ljudi jedni i drugi nastoje doći do diplomatskog zaključka, pa i priopćenja, s kojim bi obje strane bile zadovoljne. No, iza biranih riječi koje zamagljuju istinu stoji potreba prvih da se ustanovi kako je pretučeni dječak žrtva agresivnog postupka napadača, dok drugi žele da se ustanovi podjednaka obostrana krivnja, pa čak i to da je napadač bio nedolično izazvan. I to su dvije nepomirljive istine koje neprekidno pulsiraju ispod vanjske civilizacijske obzirnosti, a onda uz pripomoć oslobađajućeg učinka alkohola eskaliraju do očiglednih sukoba koji rastvaraju ne samo nepomirljivost jedne i druge strane nego i nepremostivi jaz među samim supružnicima. Klimaks spora lišava nas svake nade da bi dotični ljudi problem mogli riješiti. Likovi su zatrovani sebičnošću. Svakog zanima samo pobjeda, pa će tek ona biti stavljena u funkciju istine. I to je već beznadno. Uljuđeni oblik ponašanja tek je dekoracija kojom čovjek maskira svoju pravu narav.
  
  Može se kazati da se Elvis Bošnjak u ovoj ritmički dobro razrađenoj predstavi Nenni Delmestre dovinuo do svoje najbolje uloge, da je Nives Ivanković plijenila slabostima i nekontroliranim ispadima svoje gospođe Annete, da Trpimir Jurkić nije poput Bošnjaka nadišao ranije uzlete te da je Snježana Sinovčić Šiškov kao gospođa Veroniqeu u svom tom ironičnom i mračnom događanju s vremena na vrijeme dolazila do samog ruba počinjenja agresivnog čina i tako zbivanje privodila do naslućivanja krajnje dramskih posljedica.
  
  Izbor glazbenih brojeva Line Vengoecheae bio je vrlo profinjen, dok je u vizualnom oblikovanju scene odveć ustrajavala na kiču pa je tako unaprijed otkrivala ono što je na razini svojstava osoba samo zbivanje trebalo postupno razotkrivati.
  
  Situiranje predstave u Gradskom kazalištu lutaka, sceni vrlo prikladnoj za izvođenje komada manjih tehničkih zahtjeva, čini se da je Elvisu Bošnjaku, Nenni Delmestre, Lini Vengoechei i Nini Mitrović prilikom rada na ovom komadu destrukcije otvorilo ideju korištenja tog prostora za predstave kazališta PlayDrama - za čije su se otvaranje i institualiziranje upravo založili. No, to je problem koji zahtjeva temeljitu i sveobuhvatnu analizu splitskog glumišnog prostora i njegovih potreba.
  
  © Vlatko Perković, KULISA.eu, 18. siječnja 2009.

Piše: