Prava glazbena komedija

GK Komedija, Zagreb: M. Držić - M. Fotez - S. Stražičić - Đ. Jusić, Dundo Maroje 008

  • Mjuzikl Dundo Maroje dobrodošla je obnova domaćeg stvaralaštva (većina Komedijinih mjuzikala djela su stranih autora) i kao posveta Marinu Držiću. Riječ je o mjuziklu koji se gleda lako, poput prave komedije u koju se, unatoč ponekom scenskom propustu, slatko uživjeti

    ZGK Komedija, Zagreb; Marin Držić - Marko Fotez - Stijepo Stražičić - Đelo Jusić, DUNDO MAROJE 008, red. Vlado Štefančić: Ronald Žlabur (Pomet), Richard Simonelli (Dundo Maroje) i Ivica Zadro (Bokčilo)Petstota obljetnica rođenja Marina Držića (Držić je vjerojatno rođen 1508. godine) potaknula je kazališne kuće na oživljavanje njegovoga djela, naročito najpoznatije komedije erudite Dundo Maroje. Nakon postavljanja  izvornog Dunda Maroja u Hrvatskom narodnom kazalištu, i Zagrebačko je gradsko kazalište Komedija odlučilo dati obol velikoj obljetnici (9. svibnja, na koji se ovaj tekst odnosi, održana je premijera, a 10. svibnja svečana premijera obnovljenog djela). Oživljavajući mjuzikl Đele Jusića, Stijepa Stražičića, Marka Foteza i, naravno, Marina Držića, Komedija se prisjetila dobrih starih vremena (početak sedamdesetih) kada je domaći mjuzikl obećavao da će se razviti u nešto veće i pompoznije. Nažalost, to se nije dogodilo, ali ostali su znakoviti mjuzikli domaćih autora koji se i danas izvode i gledaju s uživanjem. Upravo iz 1972. godine potječe Kabiljeva slavna Jalta, Jatla (premijera je održana u prosincu 1971, na siječanj 1972.), a Jusićev Dundo Maroje premijerno je izveden nešto kasnije u istoj godini.

    ZGK Komedija, Zagreb; Marin Držić - Marko Fotez - Stijepo Stražičić - Đelo Jusić, DUNDO MAROJE 008, red. Vlado Štefančić: Ronald Žlabur (Pomet)Vlado Štefančić, koji je nekada glumio samog Pometa, sada preuzima redateljsku palicu. Štefančićev je Dundo, kako je najavljivano, trebao biti osuvremenjen - međutim, malo se promijenilo od sedamdesetih. Ondašnji glavni glumac Richard Simonelli (danas u ulozi Dunda Maroja) mnogo je bolje savladao dubrovački naglasak te daleko sigurnije i uvjerljivije vodio kroz predstavu od suvremenog Pometa, Ronalda Žlabura. Žlabur se radije prepuštao komičnim monolozima, izazivajući salve smijeha, naročito od drugog čina i njegovog susreta s plemićem Ondardom kojega glumi Adalbert Turner Juci, vješto parodirajući operne solo-pjevače.

    ZGK Komedija, Zagreb; Marin Držić - Marko Fotez - Stijepo Stražičić - Đelo Jusić, DUNDO MAROJE 008, red. Vlado Štefančić: Ronald Žlabur (Pomet) i Sandra Bagarić (Petrunjela)Žlaburova partnerica, Petrunjela, na premijeri je bila Sandra Bagarić koja se pokazala puno boljom glumicom od pjevačice – njezin dubrovački naglasak (barem se meni, Zagrepčanki, tako čini) vrlo je uvjerljiv, a brzi govor lako stvara dojam brbljanja dubrovačkih žena. No prijelazi u pjesmu (srećom, uloga je uglavnom govorna) bili su trpki i jasno se čulo da Bagarić teško prilagođava govorni glas (solo) pjevačkoj lagi koja je viša (možda bi bilo bolje da se odlučila na prirodnu, a ne pjevačku impostaciju glasa). Zato ni najljepši ljubavni dvopjev Život je lijep nije dodirnuo osjećajnu umjetničku točku, nego ostao samo uredno odrađen.

    Za razliku od navedenog, Dario Štulić u sporednoj ulozi pjevača serenade otpjevao je Jusićevu La Musica di notte s toliko senzibiliteta (i virtuoziteta), da ga je bio pravi užitak slušati. Ta je točka – koliko god se činila umetnutom, podsjetila na nekadašnji odnos trubadura i žonglera: trubaduri su bili plemići koji su skladali ali nisu izvodili svoje pjesme – to su prepuštali drugima, običnim smrtnicima čije su glasovne mogućnosti ponekad bile daleko veće od aristokratskih. Tako je Štulić s lakoćom nadmašio svog trubadura, njemačkog plemića Uga Tudešaka, Pometova gazdu, nesretno zaljubljenog u signoru Lauru.

    ZGK Komedija, Zagreb; Marin Držić - Marko Fotez - Stijepo Stražičić - Đelo Jusić, DUNDO MAROJE 008, red. Vlado Štefančić: Boris Pavlenić (Ugo Tudešak) i Zbor Kazališta KomedijaUga je utjelovio Boris Pavlenić. Za razliku od Martina Sagnera, koji je nekoć sjajno frfljao njemački, već iz samoga govora stvarajući komediju, Pavlenić se teško hrvao s jezikom koji mu je u predstavi trebao biti domaći. Zato se pomagao talijanskim i engleskim umecima, koji su mu išli mnogo bolje, ali koji nisu zamišljeni kao dio njegovoga lika (premda se u predstavi često upotrebljava talijanski jezik). Pavlenićeva nespretnost najbolje je funkcionirala u ionako karikiranim pjesmama: u Signori Lauri možda nije toliko dobro jodlao poput Sagnera, ali je s lakoćom stvorio komičnu situaciju lošeg pjevanja (u čemu se, čini se, nije morao previše pretvarati).

    ZGK Komedija, Zagreb; Marin Držić - Marko Fotez - Stijepo Stražičić - Đelo Jusić, DUNDO MAROJE 008, red. Vlado Štefančić: Đani Stipaničev (Mario) i Saša Buneta (Popiva)Richard Simonelli, svjestan da je njegov lik daleko od glavnog (naslov mjuzikla može zavarati), vješto je balansirao između ozbiljnosti i komike, blago karikirajući lik dubrovačkog plemića koji je u Rim došao u potrazi za sinom razmetnim Marom. Mara Marojevog glumio je i pjevao Đani Stipaničev. Kao i uvijek, njegovom je pjevanju teško bilo što prigovoriti: s lakoćom je iznosio Jusićeve melodijske linije te se doista pretvarao kada je Ružicu rumenu trebalo otpjevati pijano falš. Dapače, Stipaničev je doradio i svoju glumu, tako da je u Dundu Maroju ona sjela prilično uvjerljivo.

    ZGK Komedija, Zagreb; Marin Držić - Marko Fotez - Stijepo Stražičić - Đelo Jusić, DUNDO MAROJE 008, red. Vlado Štefančić: Vid Balog (Sadi) i Ronald Žlabur (Pomet)Posebno se istaknuo i Vid Balog u ulozi lihvara Sadija. Balog jest prototip komičnog sporednog glumca, pa mu je uloga odlično pristajala: od pjevanja Cinkete, cankete, preko lihvarenja, do pokušaja da digne nogu u zrak poput baletana koji se vrtio oko njega. U svakome slučaju, Balog je jedan od stupova na koji se Komedija uvijek može osloniti.

    ZGK Komedija, Zagreb; Marin Držić - Marko Fotez - Stijepo Stražičić - Đelo Jusić, DUNDO MAROJE 008, red. Vlado Štefančić: Nina Kaić (Pera), Mirela Brekalo (Baba), Danijela Pintarić (Laura) i Boris Pavlenić (Ugo Tudešak)Među manjim komičnim ulogama jest i uloga Dundovog sluge Bokčila koju je Ivica Zadro odglumio sasvim solidno, te Marove vjerenice Pere koju je, također solidno, glumila i pjevala Nina Kaić. Urnebesna manja uloga pripala je Mireli Brekalo, koja je glumila babu u stilu hiper-bake (s Perom i Petrunjelom pjeva feminističku pjesmu Konop za vrat i smije se sama sebi, što kod publike uvijek djeluje).

    Kao što sam ranije napisala, predstava je postavljena uredno, ponekad iznimno komično (što je prvenstveno ovisilo o glumcima) a ponekad prilično zastarjelo. Primjerice, scenografija Ljerke Hribar nije pokazala nikakve veće promjene od one u sedamdesetima: dvodimenzionalnu kartonsku scenu koja je uglavnom služila za imaginaciju Laurine kuće (sa zidinama tipičnima za dvorac) teško bismo mogli nazvati minimalističkom, nego tek neinventivnom.

    ZGK Komedija, Zagreb; Marin Držić - Marko Fotez - Stijepo Stražičić - Đelo Jusić, DUNDO MAROJE 008, red. Vlado Štefančić: Baletni ansambl i Zbor Kazališta KomedijaJednako je neinventivna i koreografija Suzane Slive: njezine su plesačke ideje često prespore i prazne (s premalo elemenata) te zaustavljaju ponekad vrlo pokretljivu glazbu. Dobar je početak s asocijacijom na linđo, no Sliva ga nije znala razraditi (kao što je Jusić znalački razradio glazbu te iz linđa neprimjetno iskliznuo u glavne teme mjuzikla). Nije bila loša seksi-točka u drugom dijelu prvog čina, ali i ona je usporavala glazbu. Najviše je smetao pristup koji je previše nalikovao klasičnom baletu, što Dundu Maroju ni u kojoj kombinaciji (Držićeve izvorne komedije erudite ili njezine produžene ruke mjuzikla) ne odgovara.

    ZGK Komedija, Zagreb; Marin Držić - Marko Fotez - Stijepo Stražičić - Đelo Jusić, DUNDO MAROJE 008, red. Vlado Štefančić: Danijela Pintarić (Laura)U seksi-točki ključna je kostimografija Matije Vuice. Suvremeno odjeveni plesači donijeli su kombinaciju crveno (plesačice) – crno (plesači) sa crveno-crnim suncobranima. Međutim, Vuica je loše slagala boje. Danijela Pintarić, prekrasna Laura koja ni nema veću ulogu nego pokazivati se (njezina gluma na niskoj je razini neuvjerljivog vikanja sa zidina kuće), odjevena je u prekrasnu zelenu haljinu, a njezin ljubavnik Maro u prekrasno tamnocrveno odijelo iz toga vremena. Zasebno, odjeća im je savršena (kao što je odlična i Pometova odjeća u pastelnim tonovima), ali zajedno (a na pozornici su često bili zajedno) Marova i Laurina odjeća vrište u teškom sukobu komplementarnih boja. Također mi nije jasno zašto su zborašice bile odjevene kao žene starih Rimljana (samo što im je boja odjeće roza). Jer, istina je da se Dundo zbiva u Rimu, ali u Rimu 16. stoljeća a ne u Rimskom Carstvu. A trebalo je malo proučiti i tekst da bi se vidjelo kako Držić u tom Rimu stalno vidi Dubrovnik.

    Ipak, negativne strane nisu drastično pokvarile opći dojam predstave. Mjuzikl Dundo Maroje dobrodošao je kao obnova domaćeg stvaralaštva (većina Komedijinih najgledanijih glazbenih predstava djela su stranih autora) i kao posveta Marinu Držiću. Riječ je o mjuziklu koji se i danas gleda lako, poput prave komedije u koju se, unatoč ponekom scenskom propustu, slatko uživjeti.

     © Irena Paulus, KULISA.eu, 11. svibnja 2008. 

Piše:

Irena
Paulus