Komunikativno o bitnom
Sanja Nikčević, Što je nama hrvatska drama danas?, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.
-
Knjigu Sanje Nikčević lako je čitati. Premda bi ovakva tvrdnja na početku prikaza jednog teoretskog djela vjerojatno uvrijedila mnoge autore, nekako mi se čini da s autoricom knjige Što je nama hrvatska drama danas? to ne može biti slučaj. Doista, lakoća kojom iznosi svoja teoretska promišljanja obilježje je koje je prvo uočimo u njezinu pisanju i po kojem se njezin pristup teoriji kazališta izdvaja iz većine. Stoga mi se čini važnim prije samog sadržaja knjige obratiti pozornost na taj aspekt. Pritom je jasno da lako ovdje posve valja očistiti od negativnih konotacija i odvojiti od moguće asocijacije na pojam površnosti, jer pitkost ovih tekstova proizlazi iz njihove sistematičnosti te leži na temeljima dugogodišnjih analiza i promišljanja o teatru.
Baš kao što se u sadržajnom smislu uglavnom odlučuje za proučavanje srednje struje kazališta, one za čije predstave često kažemo da su lako gledljive – te u njima traži umjetničke vrijednosti, tako i teorijski pristup istima uspijeva iščistiti od suviška, usredotočiti se na bitno i učiniti svoje tekstove izrazito komunikativnima, pri čemu je uočljivo nekoliko obilježja njezina iskaza. Ponajprije, karakterizira ga za teorijska djela ne tako uobičajena neposrednost, koju osigurava prisutnost autoričine osobnosti u mnogim tekstovima, ali i, da posudim naziv iz kazališne terminologije, in-your-face pristup u kojem je bez puno okolišanja čitatelj suočen s glavnom tezom teksta, nakon koje slijede potvrde iste.
Premda je često suprotstavljena glavnoj teoretskoj ili kritičarskoj struji, a autorica sama neke tekstove naziva polemičkima, ovu teoriju ipak odlikuje pomirljiv (mogli bismo reći i afirmativan) ton – u smislu da dopušta i ne negira različita mišljenja, ali vlastita brani jasno navedenim argumentima. Također, sam izbor tema na neki način nastoji pomiriti kazališne svjetove i dopustiti mogućnost da svi stilovi imaju jednako pravo na potvrdu umjetničke kvalitete. Na kraju, to dovodi i do karakteristike hrabrosti, koja je osim u izboru bavljenja prezrenim kazalištem, odnosno temama koje drugi negiraju ili zanemaruju, prisutna i u autoričinoj jasno iskazanoj težnji da se suprotstavi negativnoj pojavi prešućivanja onoga što se izgovara samo u kuloarima. Pritom je njezina oštrica oštra ali benigna, jer, premda govori o konkretnome, nije usmjerena na osobe već na načela, a taktika napada zamijenjena je onom izgovaranja naglas – što u sredini sklonoj hrvatskoj kazališnoj šutnji može imati i snažniji učinak.
Sve to, dakako, uključuje i spremnost na posljedice zbog biranja drugačijeg puta. No, ipak, te posljedice ne mogu biti kobne. Iz vrlo jednostavnog razloga – autoričine dramske analize (a knjiga se pretežno sastoji od istih) utemeljene su u njezinoj stručnosti. Bez obzira na mogućnosti čitateljevih drugačijih kazališnih afiniteta ili pak neslaganja s izrečenim stavovima, ova knjiga nudi mu najprije kvalitetne, primjerne teatrološke obrade pojedinih dramskih tekstova, predstava ili dijelova dramatičarskih opusa. Uz već spomenutu sistematičnost te organiziranost, koje predmet razmatranja stavljaju u jasno određene okvire, detaljno promišljanje teme unutar zadanih parametara od svakog teksta stvara domišljen sustav u kojem su iscrpljene sve mogućnosti.
Pritom su u analize većim dijelom uključena ona djela koja, ako gledamo odnos kazališne teorije i prakse – imaju jedan prilično paradoksalan položaj: u praksi, to je mainstream, predstave koje imaju veću gledanost i brojniju publiku i time se nalaze u središtu, ali su u teoriji na margini, gotovo posve zanemarene zbog ideje o njihovoj nedovoljnoj umjetničkoj kvaliteti.
U manjem će se pak opsegu autorica baviti djelima koja ne pripadaju srednjoj struji, ali ih smatra nepravedno zapostavljenima u teorijskoj i kritičarskoj recepciji. No, u oba slučaja postoji zajednička preokupacija kao potka svih tih tekstova, a to je bavljenje fenomenima kazališta onako kako se oni ostvaruju i odražavaju u društvenoj stvarnosti, pri čemu će za mnoge analize teorijsku osnovu autorica nalaziti u Anatomiji kritike Northropa Fryea. Društveni aspekt dramskih tekstova i/ili predstava – od motiva nastanka drame ili režije do njezine recepcije, temeljni je okvir kroz koji se ovdje propituje hrvatski teatar.
Raznorodni tekstovi za ovo su izdanje formirani u četiri tematska bloka, također kao i u samom naslovu knjige određenih pitanjem. U prvom će se dijelu autorica baviti političkom dramom i načinima njezina ostvarivanja i recepcije u suvremenom hrvatskom glumištu. Tako će razmatrati domaće povijesne drame pitajući se zašto u njima nema za suvremenost uobičajenog ironijskog odmaka već one odgovaraju modusu romanse, zaključujući kako je takva forma posljedica pokušaja popunjavanja praznine iz povijesti u kojoj Hrvatska zbog političkih prilika, odnosno života pod tuđinskom vlašću, nikada do kraja nije formirala nacionalni identitet. Sličnu će funkciju, onu ojačavanja zajednice kroz zajedničke istine, imati i predstave religiozne tematike čija su se učestala uprizorenja, logično, javila ratnih devedesetih, a autorica s istima uspoređuje i prikazanja iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća, razlikujući subverzivne i afirmativne aspekte ovih pojava.
Pišući o žanru političke drame, autorica će iznijeti tezu kako od raspada Jugoslavije do pojave drame Mire Gavrana Kako ubiti predsjednika u nas nije napisana prava politička drama te će razmatrati razne oblike dramskih odgovora na političku stvarnost – od ratne drame do komediografskih pokušaja, no tek u analizi Gavranove drame nalazi obilježja koja je punopravno određuju kao političku. Ovaj dio knjige donosi i ponovno čitanje Reformatora Nedjeljka Fabrija, tražeći razloge preživljavanja te drame i u drugom vremenu i nalazeći ih u vještini neuobičajene dramske strukture i unutarnjih napetosti te prodoru realnog u kazališno.Drugi će se dio knjige baviti popularnim kazališnim ostvarenjima, odnosno, riječima autorice – afirmacijom prezrenoga žanra, u ovome slučaju komedije. No, pojam prezrenog, barem u prva dva teksta, automatski se umanjuje izborom dramskih pisaca o kojima govori – s jedne strane Mire Gavrana čija je kvaliteta potvrđena i u svjetskim okvirima, a s druge Borisa Senkera, uvaženog hrvatskog teatrologa i sveučilišnog profesora. Analize će stoga biti usmjerene na istraživanje onih obilježja u njihovim komedijama koja osiguravaju odličan prolaz kod publike, ali i nepobitnu umjetničku kvalitetu, pa će tako u Gavranovim dramama to, uz ostalo, biti osobine dobro skrojene komedije, dok će u prikazu Senkerovih drama, pored uspjelog kreiranja posve nove kazališne forme – literarnog kabareta, kvaliteta ponajprije ležati u vještom korištenju intertekstualnosti koja je prihvatljiva najrazličitijim slojevima recipijenata. Tematski blok o stvaralaštvu Borisa Senkera donosi i za knjigu pomalo neuobičajen prilog, a riječ je o intervjuu s tim autorom, koji osim rasvjetljavanja pojedinih aspekata njegove spisateljske karijere i ne donosi osobite novosti u odnosu na autoričinu iscrpnu analizu njegovih komedija.
Jedan od značajnijih tekstova knjige cjelovita je analiza drame Čaruga Ivana Kušana, u kojoj se, kako pokazuje Sanja Nikčević, kriju četiri važna sloja – komediografski, kronotopski koji donosi autentičan prikaz onodobne Slavonije, intertekstualni (od temelja u engleskom predlošku do poigravanja s citatima iz hrvatske literature) te subverzivni, kojim se pokazuje kako ovo djelo, koje je u izvedbama uglavnom bilo percipirano kao komedija, u sebi sadrži mnoge elemente satire.
Trećim dijelom autorica će obuhvatiti suvremene dramske pisce kojima kao poveznicu u njihovim dramama nalazi tematiziranje stvarnosti ili specifičan odnos spram nje. Tu će govoriti o dramama Helene Peričić i Borivoja Radakovića, koje su čvrsto vezane uz realnost vremena u kojima nastaju, u tekstovima Tanje Radović autorica prati načine realiziranja pomaknute stvarnosti, a analizom Plastičnih kamelija Darka Lukića pokušava se doći do odgovora zašto je za izvedbu u kazalištu ona označena sapunicom, nalazeći u tom ironijskom postupku jedini danas mogući modus za bavljenje emocijama. Dok će tretiranje zbilje u djelima Borisa Vujčića vidjeti kao konkretnu provokaciju tog vremena, posljednji tekst prikaz je rada autorske grupe Gong, prema autorici idealne zajednice koja je uspijevala funkcionirati kao skupina individualaca, a čije su drame odražavale ideju pukotine u kojoj se miješaju irealni i realni svijet.
Posljednji, neznanstveni dio donosi tri kratka polemička teksta kojima se nastoji potaći na razmišljanje ili, kako je već rečeno, izgovoriti prešućeno, pa će autorica tu dirnuti u nedodirljivost Slobodana Šnajdera, protiviti se ideji o neigrivosti Brešanova Hamleta van komunističkog sistema, a u skladu sa svojim teorijskim, ali i etičkim promišljanjima, u posljednjem će se tekstu, otvorenom pismu Mati Matišiću, autorica pitati kada će doći vrijeme da se kroz hrvatsku dramu afirmiraju vrijednosti iz rata, ponajprije slika branitelja koja u domaćim dramama s ovom tematikom nije nimalo pozitivna.
Možda se baš u ovome posljednjemu zazivu za očišćenje kroz kazalište, koje je za autoricu mjesto sučeljavanja sa stvarnošću, ali bi trebalo bi biti i mjesto afirmiranja društvenih vrijednosti, krije jedan od odgovora na pitanje iz naslova knjige – što je nama hrvatska drama danas. Točnije, to je odgovor na ono što bi drama – trebala biti. Na kraju, još ostaje samo pitati se – što je nama knjiga Sanje Nikčević danas? Osim vrijednih i korisnih analiza koje nerijetko spašavaju pojedina djela iz teatrološkog zaborava, tekstovi čiji se vremenski raspon nastanka proteže na dvadesetak godina ujedno daju uvid u autoričin znanstveni razvoj, retrogradno pokazujući i potvrđujući put kojim se godinama kretala u istraživanjima i koji je rezultirao objavljivanjem njezinih drugih teorijskih knjiga, koje prethode ovome izdanju. Otvaranjem drugačijih pitanja i namjernim odabirom smjera protiv struje Sanja Nikčević daje primjer teoretičarskog hoda po rubu, ali još važnije – pokazuje način kako nakon toliko godina uspjeti u tome održati balans i – opstati.
© Ljubica Anđelković, KULISA.eu, 7. siječnja 2009.
Piše:
Anđelković