Pamtim samo sretne dane...

Jedan od mogućih popisa predstava koje su obilježile 2008. godinu

• Opće top liste najboljih umjetničkih ostvarenja koje zatrpavaju medijski prostor krajem svakog prosinca promašene su u svojoj biti i prije no što krenu nervirati čitatelje - neistomišljenike. Sportskim diskursom dijeliti medalje potpuno raznorodnim umjetničkim djelima besmisleno je koliko i procijenjivanje umjetničkog dojma dizača utega na Olimpijskim igrama, pa takvi popisi u pravilu govore više o svome sastavljaču nego o vlastitom predmetu istraživanja. Lista koja slijedi potpuno je subjektivan prikaz najupečatljivijih kazališnih predstava koje je potpisnik ovih redova vidio u Hrvatskoj u proteklih tristo šezdeset i pet dana, te kao takva nimalo ne pretendira biti apsolutnim mjerilom kvalitete teatarske 2008. godine.
  
  Listu otvara talijanski čudak Pippo Delbono, koji je u svibnju s Teatrom Emilia Romagna iz Modene gostovao na ovogodišnjem Festivalu malih scena u Rijeci. Njegova predstava Ova divlja tama nastala je po motivima istoimene knjige američkog književnika Harolda Brodkeya, u kojoj opisuje svoju unaprijed izgubljenu bitku s AIDS-om. Delbono, veteran istih ratova, osmislio je fragmentarnu ilustraciju središnjeg krika knjige: «Gledajte me, nestajem!» u kojoj se glas pripovjedača sudara sa zastrašujućim prizorima između krajnjih stadija bolesti i neizbježne smrti. Visoko stilizirana izvedba snažno povezane grupe izvođača ipak je ostala zasjenjena događajem na okruglom stolu nakon predstave, na kojem je Delbono s velikom ljubavlju pripovjedao o jednom od svojih najistaknutijih glumaca, sedamdesetogodišnjem gluhonijemom starčiću Bobou, koji je zadnjih četrdesetak godina proveo u instituciji za mentalno oboljele. Za to vrijeme, Bobo je iza kulisa valjda naslutio da je vrijeme da i on kaže koju, i polako se uputio prema govornicima. Došao je do iznenađenog Delbona, uzeo mu mikrofon i zatim se poput mačića, neartikuliranim glasanjem obratio prisutnima. Rijeka je tako uz potresnu i mračnu Delbonovu kroniku odumiranja dobila i najuvjerljiviju moguću izvedbu Ionescova Govornika, sve u istom paketu.

  Argentina redateljice Renate Carole Gatice i dramaturginje Hane Veček, izvedena u Teatru &td, zaslužuje biti spomenuta zbog svoje duhovite demistifikacije konkretnih društvenih problema i neodoljive lakoće glumačke izvedbe. U priči o latentnoj homoseksualnosti i ne tako latentnoj homofobiji u domaćim sportskim krugovima, mlada glumačka postava na čelu sa sjanim Damianom Cortesom Albertijem ispričala je pitku ali gorku priču čije utišane odjeke gledamo svake nedjelje u maratonskom sportskom televizijskom programu. Hrvatski debi mlade redateljice za koju će se sigurno još čuti.

  Na osmom mjestu, sa samo 20.7 bodova prednosti nad Argentinom, smjestio se autorski projekt Olivera Frljića nazvan Turbo-folk, izveden na sceni Hrvatskog narodnog kazališta Ivan pl. Zajc u Rijeci. Najspominjaniji mladi hrvatski redatelj 2008. godine u Rijeci je postavio komad koji propituje stupanj potonuća u opći medijski šund na koji smo osuđeni (ili smo se sami osudili), pritom vrlo uvjerljivo ocrtavajući širi psihogram društva u kojem vladaju agresija i otuđenje. Turbo-folk je dramaturški razbarušen i opterećen autorovim egotripovima, ali je na fascinantan uspio animirati pomalo usnuli riječki ansambl koji predstavu izvodi u furioznom tempu i s maksimalnim zalaganjem. Riječ je o jakoj predstavi koja je svojim aktivizmom i mladenačkom energijom toliko stršala u baroknom zdanju riječkog HNK-a, da se odnedavno izvodi u zamjenskom prostoru.

  Viliam Dočolomansky rado je viđen gost na kazališnim festivalima u regiji, s kojih u pravilu odlazi s glavnim nagradama. Nakon što je pred dvije godine na riječkom festivalu pobijedio s predstavom Sclavi – emigrantova pjesma, ovog proljeća oduševio je publiku Čekaonicom, fascinantnom plesnom studijom slovačkih deportacija Židova u praskozorje drugog svjetskog rata. Savršeno uklopljena u derutnu halu stare tvornice papira, „Čekaonica“ oslikava neuhvatljivi trenutak u kojem se iz idilične atmosfere slovačkog tanga prelazi u zvjersko stanje katastrofe, usitnjujući globalnu priču u gomilu pojedinačnih etida nasilja. Dočolomansky je ove godine s dvije različite predstave pobijedio na Festvalu malih scena u Rijeci i na sarajevskom Messu, dokazavši kako prvoklasan plesni izričaj može i mora naći svoje mjesto na prestižnim festivalima, često zasićenim staromodnom dramskom klasikom.

  Predstava Timbuktu skupine Montažstroj, to jest redatelja Boruta Šeparovića, omamljujuću je kazališnu iluziju u kojoj se zaštićeno kupa većina građanskog teatra pokušala demaskirati prodornim psećim lavežom, u doslovnom smislu. Šeparović je uz pomoć dramaturginje Jasne Žmak maštovito postavio na scenu slojevit roman Paula Austera, odlučujući se na zanimljiv izvedbeni izraz. Većinu vremena na pozornici provodi usamljen border koli Cap, koji iznimno poslušno izvršava jednostavne naredbe trenera iz prvog reda partera. Njegov koncentrirani pogled u publiku vidi i glumac Sven Medvešek, koji iz zadnjih redova gledališta „sinkronizira“ pseća razmišljanja i na taj način gradi (mono)dramsku strukturu u kojoj je istrenirani Cap sa svojim toplim očima očuđujući „životni“ vizualni subjekt, upotpunjen „glumljenom“ auditivnom potporom. Iako i Timbuktu, kao i Turbo-folk, pati od povremenih pretjeranih doslovnosti i neprecizno upućenih političkih žalaca, ne može mu se poreći kako je barem nakratko u uspavano novozagrebačko naselje Travno donio prvoklasno kazalište.

  Ovogodišnji zagrebački Festival svjetskog kazališta protekao je omeđen s dvije izvedbe Čehovljevog Ivanova. Iako je mnogo više prašine podigla cinična i pomalo histerična predstava Dimitra Gočeva koji je u berlinskom Volksbuhneu puno više pažnje posvetio redateljskoj koncepciji negoli radu s glumcima, mađarska izvedba Kazališta Joszef Katona iz Budimpešte upravo je zbog glumačke suigre zablistala na zatvaranju festivala.
  
  Predstava redatelja Tamasa Aschera tu gorko-smiješnu križaljku propalih sudbina smješta u živopisni milje socijalističke Mađarske šezdesetih godina, istovremeno uopće ne prilagođavajući izvorni tekst drame. Na taj se način gorka atmosfera bliske siromašne prošlosti koristi tek kao uvjerljivo poprište duhovne i materijalne degradacije likova na sceni, bez želje za konkretnom lokalizacijom u politički kontekst vremena radnje. Budimpeštanski Ivanov punokrvna je glumačka predstava samozatajne ali filigranski precizne režije koja na izuzeno iskren i dojmljiv način pokazuje mogućnosti igranja Čehova u dvadeset i prvom stoljeću.

  San ivanjske noći Dramskog kazališta Gavella u režiji Aleksandra Popovskog premijeru je imala u prosincu 2007., a na ovu listu ušla je prvenstveno zbog toga što je tijekom 2008. godine dodatnim glumačkim uigravanjem postala znatno boljom no što je bila na premijernoj izvedbi. Popovski postavlja San miljama daleko od površne percepcije tog komada kao bukolike ljubavne komedije zabuna, pa u njegovim rukama Shakespearova pitanja o iluziji, žudnji i snu kao odrazu života iskaču u prvi plan i stvaraju scensko djelo koje se ne libi postaviti neugodnu ali točnu dijagnozu suvremenih „besanih noći“. Redatelj i dramaturg Dubravko Mihanović pritom majstorski sažimlju komad na filmskih dva sata, stvarajući scensko djelo koje bez praznog hoda plijeni svojom ironičnom vizurom na ljubavne jade mladih protagonista. Sveprisutna ironija kojom se želi plastično dočarati umor suvremenog društva koji je zaboravio maštati prelijeva se i na heterogeni stil glumačke igre, a majstorska minimalistička scenografija skupine Numen idealan je poligon za kazališni čin koji u potpunosti ovisi isključivo o glumačkoj imaginaciji. San ivanjske noći apsolutni je vrhunac ovogodišnjeg zagrebačkog i hrvatskog mainstreama.

  Na trećem mjestu našla se još jedna predstava s riječkog Festivala malih scena, riječ je o Medeji bečkog Burgtheatra, u režiji Grzegorza Jarzyne, uz Warlikovskog najzaposlenijeg i najnagrađivanijeg poljskog redatelje mlađe generacije. Istodobno visoko stilizirana i bolno životna, Jarzynina Medeja oslobođena je naslaga stoljeća, pa je naslovna junakinja gruzijska aristokratkinja koju njen muž, uspješni menadžer, dovodi u Beč, gdje sam vrlo brzo počinje strasnu vezu s dadiljom njihove djece. Prozračna i šparna scenografija Magdalene Macijewske te atmosferična glazba Jaceka Grudziena i Piotra Dominskog, okvir su za nevjerojatno uvjerljiv emocionalni i psihološki luk glavnog lika kojeg meastralno tumači Sylivie Rohrer, od početne sreće do gubitka kontrole uzrokovanog samoćom. Pri tome Jarzyna majstorski koristi činjenicu da je Medeja strankinja koja se odbija do kraja asimilirati u njoj nepoznat prostor Jazonove domovine, pa se postavljanjem radnje u suvremeni Beč vidljivih socijalnih razlika, dodatno osvjetljava aktualnost i suvremenost antičkog mita i Euripidovog izvornika.

  Gostovanje Ostermeirova Hamleta prouzrokovalo je disonantne tonove u hrvatskom tisku, prvenstveno zbog činjenice da u hrvatskom kazalištu takvu predstavu nemamo često priliku vidjeti. Istovremeno besprijekorno vizualno stilizirana i životna, obilježena snažnom redateljskom vizijom i glumački snažna, berlinska predstava Shakespeareovog kraljevića smješta u trusno područje suvremene borbe za moć, u prvi plan donoseći krucijalno pitanje: imamo li u općoj atmosferi političke pasivnosti uopće prava nadati se važnim promjenama? Hamlet u Ostermeirovoj viziji pokušava zatomiti vlastiti strah i razotkriti mehanizme (pre)uzimanja moći, koji se u Elsinoru manifestiraju kroz političke, seksualne i emocionalne igre mišolovki. Cijena koju plaća jest gubitak vlastitog zdravog razuma, shvaćajući svoje poniranje u ludilo kao jedino moguće „oružje“ protiv izvrnutih vrijednosti države u kojoj živi. Ostermeierov Hamlet nije Ivanov kojem bi tabla antidepresiva izbrisala cijelu dramu, on je neodlučna poštenjačina čije dileme i sami svakodnevno bolno osjećamo. U briljantno osmišljenoj i izvedenoj predstavi prednjači nevjerojatno maštovit glumac Lars Eidinger u razigranoj i složenoj studiji rastrzanog danskog kraljevića, od hinjenog ludila do potpunog gubitka kontrole, bez imalo patetike i paučine klasičnog hamletovanja s lubanjom i bijelom košuljom.
  
  
  Premijera u Teatru Exit autorskog projekta Saše Anočića pod imenom Kauboji stvarno jest kazališni događaj godine, što je ove godine na opće čuđenje potvrđeno i glavnim Nagradama hrvatskog glumišta. Kauboji su najbolja hrvatska predstava 2008. godine prvenstveno zato što ni u jednoj drugoj nije prisutna takva čarobna simbioza redateljske imaginacije, ali i glumačke kreativnosti i zalaganja. Matko Raguž u privatnom Teatru Exit odlučio je riskirati i pružiti Anočićevoj ekipi nevjerojatnih šest mjeseci vremena za pripremu projekta, planirajući predstavu od čak osam glumaca, što je vjerojatno najbrojnija i financijski najzahtjevnija produkcija tog sjajnog kazališta koji u zadnjih par godina, valja i to priznati, nije imao veliku hit predstavu. Anočić je imao slobodne ruke, kako u odabiru teme, tako i u odabiru suradnika, pa su se sjajnom trojcu iz Smisla života gospodina Lojtrice, Rakanu Rushaidatu, Radovanu Ruždjaku i Živku Anočiću, pridružili Hrvoje Barišić i Krunoslav Klabučar, te perspektivna mlada pjevačica Ivana Starčević i multiinstrumentalist Matija Antolić, dvojac koji je ozbljno osnažio glazbeni dio predstave. Kauboji su zamišljeni kao razbarušeni mjuzikl koji je u prepoznatljivom Anočićevom stilu premijerno izveden s pokojim praznim hodom, što se znatno popravilo tijekom brojnih rasprodanih izvedbi. Monty phytonovska ingenioznost u stvranju predloška, virtuoznost glumačke izvedbe i općenito ogromna predanost i ljubav uložena u nastanak predstave rezultirali su teatarskim činom koji je mjesecima rasprodan i ovjenčan najvećim državnim nagradama. Veliko priznanje autsajderima koji izvan dometa televizijskih kamera, na Trešnjevci i Peščenici, godinama rade stvari vrijedne divljenja.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 31. prosinca 2008.

Piše: