Kad je život strašniji od mašte

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Conor McPherson, Brana, red. Mateja Koležnik

• Conor McPherson i Martin McDonagh najvažniji su mladi irski dramatičari, vršnjaci čije dramsko pismo buja neopterećeno pritiskom globaliziranih strujanja i sveprisutnih trendova. I dok je McDonagh svojim jezovitim ruralnim ispovjedima relativno poznat i izvođen na pozornicama u regiji, McPherson se u ovim krajevima uglavnom spominje tek po izvrsnom prvijencu naslovljenom Brana (The Weir), koji je 2001. izveden u SNG-u u Ljubljani, 2004. u beogradskom Ateljeu 212, a dvije godine kasnije i u splitskom HNK-u. Ove sezone Dramsko kazalište Gavella odlučuje igrati na sigurno, pa umjesto recentnijih naslova poput Dublinske kolede (Dublin Carol) ili Moreplovca (The Seafarer), na scenu ponovo donosi Branu, u režiji Mateje Koležnik, slovenske redateljice, česte gošće hrvatskih kazališta.
  
  Brana je briljantno napisana studija o usamljenosti u provinciji, koja se od većine tako zamišljenih komada razlikuje po iskrenoj i dirljivoj vjeri u ljudsko suosjećanje, a njezin gotovo terapeutski učinak na gledatelje ponajviše ovisi o filigranskoj mreži suodnosa koje redatelj mora uspostaviti među likovima. McPherson piše čehovljanski, s dugim pauzama, gotovo bez ikakve radnje, pa izvan glumačke suigre u komadu zapravo ne postoji ništa. Atmosferična priča o trojici seoskih momaka čiju ispraznu idilu poremeti dolazak lokalnog bogataša i, puno važnije, nove stanovnice njihovog uspavanog mjesta, svoj će vrhunac dostići u zamjeni uloga, kada nakon jezovitih storija mještana kojima žele impresionirati gošću ona njima ispriča svoju priču, istinitu i puno potresniju. McPherson pritom uspijeva zadržati oštrinu diskursa i ne prelazi u patetiku, pa njegova Brana puca pod naletom istinske ljudske solidarnosti i suosjećajnosti, ali bez melodramatskih tonova. Petoro ljudi u drami razgovorom i obilnim pićem krati vrijeme, a nakon fajrunta sve ostaje kako je i bilo.
  
  Mateja Koležnik odmiče se od općeg mjesta postavljanja Brane u klaustrofobični prostor šanka tipičnog irskoga puba, pa scenski prostor uz scenografa Ivu Knezovića osmišlja kao vizualno dopadljiv, hiperrealistički prostor kamp-kućice koja s pripadajućom terasom glumi ugostiteljski objekt, u najboljoj tradiciji jugo-turizma iz osamdesetih. Nema jeftinih trikova s irskim folkom, tamnom hrastovinom, plakatima s natpisom "Lovely day for a Guinness" i ostalom ikonografijom s tipične dublinske razglednice. Na taj način redateljica usmjerava radnju s nepotrebnih ukrasa miljea na ogoljelu, potpuno univerzalnu priču, ali istodobnoi gubi nešto od opore, skučene atmosfere zadimljenog bara u kojem se krhka gošća osjeća pomalo nezaštićeno. Ipak, redateljica je napravila sjajan posao s pomno izabranom glumačkom ekipom, pa je scenografski okvir u konačnici samo dobrodošlo osvježenje zbog kojeg se komad može gledati iz drugačije vizure.
  
  Dražen Kühn je nakon svojevrsne kreativne pauze u Gavelli ponovo zablistao ulogom Jacka, sredovječnog mehaničara koji svoju samoću neuvjerljivo opravdava potrebom za slobodom. Kühn igra Jacka s majstorskim osjećajem za postupni upliv emocija, isprva pomalo grubo i nezainteresirano, no s razvojem situacije uvjerljivo demonstrirajući svu nemoć čovjeka koji je nepovratno izgubio ono malo što mu je u životu pruženo. Osim Kühna, scenom dominira i Ozren Grabarić, koji iz uloge u ulogu pokazuje kako je riječ o najtalentiranijem mladom glumcu Kazališta Gavella. Grabarić je u ulozi pomalo mentalno zaostalog Jima izradio impresivnu studiju dobričine preplašene životom, s toplim pogledom, pogrbljenom staturom, unošenjem u lice prilkom razgovora i nervoznim prepipavanjem čaša iz kojih nemilosrdno loče alkohol kao sredstvo za smirenje. Grabarićev Jim ima snage biti potresan u privatnim mukama i suosjećati s nevoljama žene koju prvi puta vidi i taj amalgam egzistencijalnog očaja stvara ulogu vrijednu pamćenja.
  
  Ostatak glumačke ekipe ne zaostaje mnogo za Kühnom i Grabarićem, pa tako Sven Šestak dobroćudnog barmena Brendana uvjerljivo gradi kao tihog slušača tuđih priča, a Sven Medvešek lokalnog tajkuna Finbara duhovito glumi kao nekog tko sasvim neuvjerljivo pokušava biti bolji od ostalih. Posebno je duhovito i životno osmišljena podbadajuća suigra Jacka i Finbara, gdje Medvešek i Kühn izuzetno uspješno pariraju jedan drugome. Gošću iz velika grada tumači Ksenija Pajić, koju redateljica mudro mizanscenski drži izvan fokusa veći dio predstave, da bi učinkovito iskočila u završnici. Ksenija Pajić Valerie glumi s uvjerljivim reakcijama na pažnju muškaraca, istovremeno zadržavajući potrebnu distancu i bivajući otvorenom i prisnom.
  
  Branu u Gavelli Mateja Koležnik izmiješta iz uvijek istog scenografskog općeg mjesta, postavljajući je pomalo staromodno, oslanjajući se prvenstveno na suigru glumaca koji je u tome nisu iznevjerili. Bilo bi dobro kada bi ova zagrebačka Brana napokon otvorila put i ostatku McPhersonova opusa ka hrvatskim kazalištima.
  
  © Matko Botić, KULISA.eu, 24. prosinca 2008.

Piše: