Dvojako propitivanje konvencija

Zagrebačko kazalište mladih i La Comédie de Saint-Étienne: Grilles Granouillet, Polet, red. Jean-Claude Berutti, (koprodukcija Zagrebačko kazalište mladih, La Comédie de Saint-Étienne i Théâtre de la Place-Liége)

• Dubravka Vrgoč, ravnateljica Zagrebačkog kazališta mladih, od početka mandata veliku važnost pridaje razmjeni međunarodnih iskustava. Dovodeći strana kazališta u ZKM, omogućuje gledateljima i svom ansamblu upoznavanje i uspoređivanje s različitim redateljskim i glumačkim poetikama i smjerovima kojima kroče druga kazališna okruženja. U zajedničkom projektu ZKM-a i francuskog kazališta La Comédie de Saint-Étienne, zajedno s francuskim kolegom Jean-Claudeom Beruttijem napravila je važan korak naprijed na tom području. Ideja suradnje bila je postaviti dramu Polet Gillesa Granouilleta s istom režijom, scenografijom, kostimografijom, ali različitim glumačkim postavama, te ih značenjski i kvalitativno suočiti.
  
  Zamisao je uspjela, te smo u razdoblju od nekoliko dana imali priliku vidjeti dvije bitno različite predstave, a opet tako nalik jednu drugoj. U predstavi francuskog kazališta, premijerno izvedenoj 21. listopada u Saint-Etienneu, i zagrebačkog s premijerom 6. prosinca u ZKM-u, susrela su se dva pristupa glumi i dva vrlo različita pogleda na istu dramu.
  
  U izuzetno zaigranoj slatko-gorkoj drami prepunoj iznenađujućih metafora i poredbi (odličan prijevod Ivice Buljana) autor tematizira mržnju i ovisnost brata i sestre, Augustina i Justin, koji se nakon godina razdvojenosti susreću na poticaj njihove sestre, mentalno zakinute Luize.
  
  Redatelj Jean-Claude Berutti dramu je postavio otvoreno, prepustivši glumcima mogućnost potrage za vlastitim putovima. Tako je i scenu, uz pomoć scenografa i kostimografa Rudyja Sabounghija, ostavio otvorenom za igru, bez sputavajućih scenskih elementa, stvorivši tek brdovitu strukturu scene i posve je otvorivši igri. Vrlo zanimljivo poigrao se elementom prostora. Kako se drama djelomično odvija u pokretu te na raznim mjestima, redatelj je prostor definirao simbolično i sugestivno s tek pokojim rekvizitom, lokalizaciju prepustivši samim glumcima koji najavljuju prostore u kojima se nalaze. Da bi predstavu dodatno uronio u prostor nerealnosti i razigranosti, Sabounghi je odabrao kostime prepune boja i šarenila, kojima je Cecile Kretschmar pridodala gotovo groteskne maske likova. Time su predstave dobile dimenziju zaigranosti, parodičnosti, farsičnosti, pomalo i groteske.
  
  Takav okvir predstave redatelj je ponudio dvjema glumačkim postavama koje su različitim iščitavanjima pridonijele značenjskom bogaćenju teksta. S jedne strane francuska se postava, vođena odličnim Valérie Bauchau i Françoisom Fontom u ulogama Justine i Augustina, većim dijelom zadržala u području realistične glume, naglasak stavivši na nestrpljivost i ironiju (Valérie Bauchau) te izgubljenost i zbunjenost, kojima je François Fontom stvorio svoj lik u ritmički odlično odigranoj ulozi, s pravim trenucima podizanja i utišavanja razine glume.
  
  S druge strane, zagrebačka postava s vrlo zaigranom Ksenijom Marinković i nešto slabijim Sretenom Mokrovićem, koji cijelu predstavu igra povišena intenziteta, propuštajući trenutke u kojima bi trebao utišati i primiriti svoju pojavnost, više je uronila u karikaturalnost glume, posebice u interpretaciji odlične Ksenije Marinković, koja se poigravala preispitujući osnovne komunikacijske postulate – dijalog i monolog, obraćajući se publici, okrećući joj leđa, izgovarajući monološke sekvence nalik jednoličnom čitanju. Ta osnovna razlika u glumačkom pristupu znatno je utjecala na predstave koje, svaka iz svog kuta, preispituju pitanje konvencija poput morala i incesta.
  
  Tragom glavnih glumaca krenuli su i ostali glumci. Tako su djecu Juniora i Emu Benoit Brégeault i Delphine Goossens odigrali slojevito, postavivši ih u odnos prepun napetosti i nesigurnosti. S druge strane, Jasmin Telalović i Barbara Prpić-Biffel svoj su odnos ograničili na opreke gađenje-strast. Tek u ulozi Augustinove supruge Augustine čini se kao da se Jacqueline Bollen prepustila zagrebačkom čitanju predstave uronivši, poput vrlo dobre Urše Raukar, u parodičnost i samoironiju, pazivši pritom da ne prijeđe u preglumljavanje. Marica Vidušić povezuje obje predstave ulogom nijeme Luize. U njenom nastupu jasno se iščitava kako se puno bolje osjeća u francuskoj postavi, koja joj nudi više prostora. U ulozi druge kćerke Honorine i Jadranka Đokić i Jeanne Vimal bile su pretjerane u izričaju. Diega, Justininog usvojenog sina, Petar Leventić i Richard Pinto odigrali su dobro, naglašavajući animalnost i seksualnost lika. U ulogama Oca, Luciena/mesara i majke, francuski glumci Jean-Pierre Laurent, Louis Bonnet i Dominique Constanza stvorili su znatno bolje i bogatije epizodne likove od hladnog Mara Martinovića, prilično nerazumljivog Kristijana Ugrine i tek solidne Doris Šarić-Kukuljica.
  
  U realističnijoj francuskoj izvedbi predstava je izrekla jasnu kritiku suvremenog društva, iznijevši odnose vrlo slojevito i stvorivši slatko-gorku priču o propadanju jednog društvenog sloja, dok se zagrebačka postava više zadržala na igranju i poigravanju, bijegom u karikaturalnost likova i odnosa, stvorivši ludički svijet naših suvremenih pomaknutosti. Oba pristupa opravdana su društvenom angažiranošću teksta i zaigranošću predloška. Tek zagrebački djeluje poput trenutnog vatrometa boja, dok francuski plam diskretnije gori, ali dulje traje.
  
  Ukupno gledajući, francuska postava djelovala je organiziranije, kompaktnije i cjelovitije, što se posebice dobro vidjelo u zanimljivo osmišljenom kretanju scenom (scenski pokret Daren Ross) te je stvaralo dodatne igre i napetosti. Razlozi boljoj uigranosti ansambla leže u činjenici da je od njihove premijere prošlo dva mjeseca. Obje su predstave pravo osvježenje zagrebačkih pozornica. Tek se čini da našoj postavi nedostaje još malo igranja da bi zasjala u svoj svojoj šarenoj razigranosti.
  
  © Igor Tretinjak, KULISA.eu, 16. prosinca 2008.

Piše: