Teatar kao kolektiv

Božidar Violić, Isprika. Ogledi i pamćenja, Naklada Ljevak, Zagreb, 2008.

• Označivši Ispriku podnaslovom Ogledi i pamćenja, Violić je na samom početku uputio na njezinu raznorodnost, što i potvrđuje građa sastavljena od nekoliko tekstova koji su, izuzevši jedan, već objavljivani u periodici, a pisani su s različitim nakanama i u različita doba. Ipak, heterogenost će se na neki način pokazati tek vanjskom oznakom. Naime, u ovoj ćemo knjizi doista naići na različite teme i tekstove, no nakon što završimo s čitanjem, ostaje jedinstven dojam, onaj koji nadilazi sve spomenute razlike, a to je dojam susreta s rijetko iskrenom i otvorenom knjigom, u kojoj se kroz pogled na kazališni svijet susrećemo s temeljitim preispitivanjem vlastite umjetničke egzistencije, na način koji uobičajene (često nimalo neutemeljene!) predrasude o umjetničkoj taštini – posve poništava. Vrednovanje i zaokruživanje dosadašnjeg vlastitog kazališnog rada tako, umjesto da rezultira zaključavanjem onog proteklog, svrstavanjem pod točne nazivnike i u precizno označene ladice, kod Violića otvara niz starih/novih pitanja, kojima se redatelj uvijek nanovo vraća. Na formalnoj razini, to je vidljivo u tome što Violićevi tekstovi, iako smo ih već imali prilike čitati, nude i nešto novo - jer ne prolaze bez nadopuna kojima se, svjestan protoka vremena u kojemu se mijenjaju stavovi a situacije se mogu gledati iz novog kuta, tematika o kojoj govori ponovno kritički preispituje, nadopunjava te po potrebi korigira. Na onoj dubljoj, ne možemo ostati nedotaknuti spoznajom da netko tko je već svrstan pod nazivnik redateljske veličine ne pristaje olako na tu oznaku ma koliko ispravna bila, već nakon svega, u dobi kada bi bez grižnje savjesti mogao s ostalima zauzeti mjesto na tronu zanemarivši eventualna posrtanja i nedoumice na koje je na putu, koji se broji desetljećima, nailazio – ili ih barem zadržavati za sebe kako ne bi pokvario opću sliku, on s nama dijeli svoje strahove, svijest o greškama i propustima, preispitujući ih i kada na njih nema konačan odgovor. I takvim (pr)istupom, baš suprotno, ne umanjuje svoju veličinu, nego je još više podcrtava.
  
  Pored mnogih tema koje otvara ova knjiga, držim da su u njoj ključna dva teksta, Isprika s početka, te Pismo Dinu Radojeviću s kraja knjige, jer se kroz njih reflektira sve ono što knjiga jest. Ta se dva teksta susreću u jednom bitnom pitanju – onom o zajedništvu kao najvažnijoj pokretačkoj snazi kazališne umjetnosti. Dok ga u Isprici tretira kao jedno od temeljnih, gotovo filozofskih pitanja o kazališnom stvaralaštvu, u Pismu Dinu Radojeviću o njemu će progovarati najprije kroz primjere iz vlastite kazališne prakse, kao svjedok događanja u hrvatskome glumištu.
  
  Spretno iskoristivši prikaz zamornog sastanka umjetničkog kolektiva kao mjesta gdje ponajprije progovaraju osobne taštine – te tom situacijom oprečnom svemu što bi istinsko zajedništvo i stvaralačka suigra trebali biti, Violić otvara zanimljiva razmatranja o teatru kao kolektivu. Određujući teatar kao prostor čiste igre u koji se ulazi prelaskom granice privatnog, Violić govori o trošenju privatnosti u pojavi društvenosti kazališta, onoj izazovnoj strani kazališne prakse koja tendira ka priznanju, a koje dovodi do lakoumnog odvraćanja kazališnih ljudi od njihova unutarnjeg bića. Ukazujući na paradoks nastao iz društvenog priznavanja kazališta (naspram prošlosti u kojoj je glumac bio posvećeni izopćenik), Violić se ne protivi vezi kazališta i društva, ali ukazuje na kriva srastanja proizašla iz želje pojedinaca za postizanjem cijene u društvu, koja prečesto utječe na zaboravljanje da je "ulaz za one koji rade kazalište na suprotnoj strani od glavnoga, reprezentativnoga", te da je zadatak kazališta prikazati "naopaku sliku" i suprotstaviti se ritualima društvenoga života. Kriveći želju za publicitetom za gubitak "zrcalne razmjene intimnosti s publikom, pri kojoj se društvena maska skida i oslobađa zajednički anonimni identitet", Violić upozorava na bitnu razliku pojmova zajedništva – kao biti kazališnog poziva i kolektivnosti kao tek neizbježne posljedice toga zajedništva. Uvidjevši brkanje tih značenja koje je izvor mnogih nesporazuma, a na koji ga svojom "diletantskom drekom" podsjeća sjednica, Violić, osim što pred nas iznosi osobne razloge koji su doveli do otkaza i odlaska, upućuje na bolest kazališta, koja je danas, godinama nakon nastanka toga teksta, sveprisutna, razarajući ga iznutra.
  
  Možda najkompleksniji tekst knjige upravo je onaj prvi put ovdje objavljen, a riječ je o dugačkom pismu Dinu Radojeviću, u kojem se Violić ne oprašta samo od dragoga profesora i suradnika, ispisujući osobna sjećanja na vrijeme provedeno s Radojevićem, nego na neki način zaokružuje i svoju karijeru, ali i stavlja točku na jednu kazališnu epohu, onu u kojoj su glavnu riječ uz Radojevića vodili redatelji poput Gavelle ili Spaića. Tekst u tečnim prijelazima, koje ne narušava ni povremeno vraćanje na određenu temu, secira brojne promjene u kazališnom životu nakon Radojevićeve smrti.
  
  Osim što, kao i brojni drugi dijelovi knjige, funkcionira kao vrijedan teatrološki dokument jer je svjedočenje jednog od aktera mnogih zbivanja o kojima piše, pa time i rasvjetljava raznolike teme poput, primjerice, detalja o prostornim preuređenjima DK Gavelle, radu Zagrebačkog kazališta mladih ili HNK-a, on je s druge strane i Violićev osobni komentar na zbivanja i promjene u kazališnom životu, koji bi se površno mogao iščitati kao žal za starim vremenima – kada bi se radilo o autoru koji nije spreman analizirati svoj rad i prepoznavati vlastite pogreške. No kako se Violić, što je razvidno u svim tekstovima, nigdje ne postavlja kao arbitar, negokao analitični promatrač itekako spreman na ponovna preispitivanja i ispravke netočnih navoda, tako pitanja o kojima govori upućuju na vrlo precizno detektiranje problematičnih stanja u našem teatru.
  
  Tako će se dotaći teme poput, kako je naziva, pauperizacije teatra, odnosno sveprisutne tržišne razmjene u kojoj istodobni rad na nekoliko projekata glumce nužno dovodi u stanje nemogućnosti davanja maksimuma sebe u određeni projekt, a što se u cjelini odražava na estetsku razinu našega glumišta. Pisat će i o kazališnom zakonu, pojavi sapunica ili uspoređivati strane gostujuće predstave s domaćima, a govoreći detaljnije o nekim našim kazalištima i promjenama strukturnih, organizacijskih i inih naravi, ponovo će se kroz sva spomenuta pitanja vratiti temi nestanka zajedništva u ansamblima, gubitka posvećenosti kakvu je imao prilike doživjeti u ranijim godinama svoga rada. Obuhvaćajući tekstom i vlastitu karijeru i režije predstava, upravo će na tome mjestu ispisati najdojmljivije stranice, posebice u dijelovima gdje govori o svojim motivima ili pak nedovoljnoj motiviranosti za pojedina kazališna iskušenja, strahovanjima te osjećaju zaostalosti, zastarjelosti u idejama pred dolaskom novih generacija redatelja – što je hrabar iskaz, za kakav ne postoji mnogo ljudi u našem teatru koji bi ga bili voljni tako javno obznaniti.
  
  Između ta dva paradigmatska teksta nalazit će se raznolike teme, od kojih svakako treba spomenuti kvalitetne analize poput one o Krležinoj drami U logoru, gdje Violić razmatra njezino mjesto unutar Krležina opusa, tradicionalno podijeljenog na tri faze. Govoreći o Dubrovačkim ljetnim igrama, problematizirat će pitanje ambijentalnog teatra, ujedno svojim tekstom pružajući teatrološki dokument o predstavama festivala, a jednako će tako biti zanimljivo čitati njegova vrlo realno postavljena promišljanja o vlastitim režijama predstava poput Anđela Babilona ili Marinkovićeve Glorije. Poseban segment, koji će se provlačiti kroz nekoliko tekstova svjedočeći o trajnosti te Violićeve preokupacije, bit će zapažanja o Akademiji dramske umjetnosti, na kojoj je godinama i sam predavao, i gdje uz iznošenje sjećanja te vlastitih ideja o radu (i njihovoj ponekad uspješnoj, ponekad neuspješnoj realizaciji), vrlo točno identificira problematična mjesta u načinu njezina rada – ona koja većim dijelom postoje i danas u toj ustanovi.
  
  Osobnost, koja se nazire u gotovo svakom tekstu ove knjige, ali se uglavnom zadržava na profesionalnim pitanjima, na kraju će, u tekstu koji se kazališta tek ovlaš dotiče i može se interpretirati i kao svojevrsni epilog svemu napisanome, posve prijeći u privatnost. Dirljiv, no nipošto patetičan, oproštaj s majkom čija je smrt redatelja zatekla prilikom generalne probe ukletoga komada, na gotovo će simboličan način sažeti pitanje o kraju, ono koje se nazire i u prethodnome tekstu, pismu Radojeviću. Tu nas redatelj, koji za sebe kaže da nikada nije dao cijelog sebe kazalištu, nego je uvijek zadržao dio života određenoga za uživanje, s pozornice dovodi do mjesta prelaska rampe – kako one iz kazališta u život, tako i one iz života u – vječni život. Prikazujući majku prilikom posljednjega posjeta staračkome domu, osobu koja nikada nije gledala sinovljeve predstave jer to "za njihov odnos nije ni bitno", podastire nam njezino osobno kazalište uspomena, sugerirajući na igru koja leži u srži svakoga od nas, a scenom gdje sin i nemoćna majka u činu hranjenja jabukom obrću svoje uloge podsjetit će nas na, na početku knjige spomenutu, naopakost slike svijeta kroz koju, jednako kao i u kazališnom zrcaljenju, skidamo društvene maske i sebe svodimo na ono iskonsko, dotičući vlastitu bit. Krug se time zatvara. Kazalište upućuje na život, a život na kazalište. O njihovoj neraskidivoj sponi svjedoči i ova knjiga.
  
  © Ljubica Anđelković, KULISA.eu, 3. prosinca 2008.

Piše: