Draž glazbenog kazališta u Rijeci: Devin Juraj i Franka Batelić kao kultni nositelji mjuzikla

Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka: Priča sa Zapadne strane, red. i kor. Leo Mujić, dir. Valentin Egel

• 

  Za premijeru mjuzikla koji je ujedinio sve umjetničke ansamble riječkog HNK-a: Hrvatsku dramu, Talijansku dramu, Operu i Balet te Riječki simfonijski orkestar, 14. lipnja 2025. glavne su uloge dodijeljene odabranim vrsnim pjevačima iz različitih gradova, a kao glumci i plesači tolikom su se energijom i talentom dali u priču da su ostvarili zaraznu simbiozu koherentnim gibanjem govora, pokreta, glazbe koju je izvrsno upriličio orkestar uz energično vodstvo maestra Egela. Uz redatelja i koreografa Lea Mujića, u autorskom timu predstave su i dramaturg te asistent redatelja Bálint Rauscher te Stefano Katunar i Aleksandra Ana Buković kao scenografi, a kostimografkinja je Manuela Paladin Šabanović. Svjetla je oblikovao Aleksandar Čavlek. Istaknimo da je riječ o prvoj riječkoj produkciji ovog mjuzikla. Kako je započela ova riječka priča?

  U studenom 2024. Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca Rijeka otvorilo je audiciju za riječku izvedbu mjuzikla iz 1957. godine Priča sa Zapadne strane (West Side Story) autora  Arthura Laurentsa, Leonarda Bernsteina, Stephena Sondheima i Jeromea Robbinsa. Audicije za uloge Marije, Tonyja, Anite, Bernarda i Riffa održale su se u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, ali i u Zagrebu u Kazalištu Komedija. Dva grada, dva kazališta povezana su žanrom mjuzikla još od šezdesetih godina prošlog stoljeća.

  

  Ovaj osvrt nastaje nakon već mnogih napisanih osvrta o spomenutoj premijeri i bavit će se, osim uvidom u ostvaren jedinstveni glazbeni doživljaj, činjenicom da je Rijeka oduvijek bila, a evo i nastavlja biti, kolijevka mjuzikla kao žanra. Tijekom 2024. imala sam čast lektorirati biografiju nedavno preminuloga maestra Alfija Kabilja čije smo mjuzikle pratili na raznim scenama gradova Jugoslavije i koji je za biografski materijal, između ostalog, o mjuziklu na hrvatskoj sceni komentirao: „Malo je nedostajalo pa da mjuziklu u Hrvatskoj zauvijek ostanu zatvorena vrata. Ni dr. Gavella nije imao visoko mišljenje o tom žanru i njegovim interpretima, a direktor „Komedije“ u sezoni 1964./65. javno je izjavio kako će mjuzikle otpisati jer je to amerikanijada koja oponaša bečku operetu i kako to nikome ne treba. Krajem 60-ih godina pred kazalištem „Komedija“ Ferdo Pomykalo, šef glazbene produkcije tog kazališta i dirigent, nagovarao me uz redatelja Vladu Štefančića da napišem mjuzikl za njih. U potrazi za dobrim libretistom, javio sam se Milanu Grgiću. Tema za mjuzikl „Velika trka“ bila je Milanova ideja.“

  Zašto u kontekstu novog riječkog mjuzikla spominjemo mjuzikl Velika trka? U prosincu 1969. izvedena je premijera tog prvog hrvatskog mjuzikla u Zagrebu, ali već nekoliko mjeseci nakon toga i u Rijeci i to s riječkim ansamblom 28. svibnja 1970. god. Postala je  prvi domaći mjuzikl postavljen na riječkoj sceni. Dakle, Rijeka i mjuzikli se vole! Zanimanje riječke publike za hrvatski mjuzikl nije jenjavalo ni u narednim godinama, a bilježi se trag izvedaba na Festivalima mjuzikla koji se i danas održavaju. Između ostalog, i najpoznatiji mjuzikl Jalta Jalta maestra Kabilja ima tri riječke produkcije, a posljednja je iz 2010. adaptirana za komornu varijantu te je možemo pogledati i dandanas na riječkoj pozornici u izvedbi obitelji Surian.

  

  Mjuzikl Priča sa Zapadne strane donio nam je draž glazbenog kazališta. Orkestar i scenski suigrači ostvarili su povezanost ritmom koji je tijekom cijele izvedbe doslovno držao i publiku. Svaki je ritmički udar ovog mjuzikla uigran tako da u glumcu čujemo instrument, a u orkestru glasove. U glumačkom ritmu savršenstva u kontinuitetu međuigre, tempa, govora i vokalne izvedbe, u dinamičnoj i zanimljivoj, kontinuirajuće zaraznoj emociji i energiji predstavio nam se Devin Juraj u ulozi Riffa, karizmatičnoga energičnog mladića – vođe Jetsa (Amerikanci), tinejdžerske bande u sukobu sa Sharksima (Portorikanci) čiji je vođa Bernardo – premijerno ga je tumačio Ivan Čuić. Devin Juraj u svom nastupu ostvaruje ne samo vještinu izmjene brzine pokreta i govora nego i obrasce i tijek tih elemenata; pjevanjem, plesom, govorom i gestama pridonosi emocionalnom stanju lika i općem raspoloženju scene, a nevjerojatno snažno sve izvodi s lakoćom plijeneće jednostavnosti iza koje stoje dugogodišnji predani rad i talent. Upravo njegova kontinuirana glumačka sveprisutnost pridonosi onoj katarzičnoj tragičnoj završnici nepotrebnoga gubitka mladih života u završnici mjuzikla.

  Devin Juraj među Jetsima te Franka Batelić kao Anita na strani Sharksa dvoje su kultnih glumačkih nositelja ovoga mjuzikla i to stoga što su i glumačke role koje tumače u sasvim drukčijem tempu karaktera koje u tematskim glavnim ulogama nose Marija i Tony – na premijeri ih tumače Katarina Margaretić i Damir Kedžo. Njihovi su likovi karakterno  predviđeni za nježnosti. Marija (djevojka koja stasa u ženu) stopila se u glumi, liku i glazbi u osobnost koju joj je dala Katarina Margaretić a Tonyju je Damir Kedžo dao toliko mirnog duha i zanosa ljubavlju u svojim interpretacijskim glazbenim dionicama; glumačke su suzdržane, ali odgovaraju Tonyjevu karakteru koji se primirio i odustao od uličnih rivalstava. Anita, kao snažna Portorikanka, čiji opis u scenariju traži ženu jakog seksualnog duha, možda je baš u tom pitanju zaobišla glumicu, ali je zato Franka Batelić Aniti dala snagu karakterne odlučnosti sa stanovitom dozom profinjenosti koja je stišala očekivanu grubost. Time je riječka izvedba zasvijetlila u jednoj mogućoj viziji Anitina lika.

  

  Bilo da se radi o zadirkivanju među prijateljima (u nastupima Dina Antolića, Denija Sankovića, Elene Brumini), prijateljicama (Lorene Krstić, Aurore Cimino), brzom kretanju borbenih scena ili mučnoj pauzi straha od i prije ulične borbe, ritam i tempo u kolektivnoj glumi i plesu čine zajedništvo s orkestralnom kemijom praćenja scenskih zbivanja i temeljni su energetski nositelji drame i pripovijedanja u priči gdje dvoje mladih ne ostvaruje snove o svojoj ljubavi. Ovaj vrtlog uspješnih četrdesetak članova ansambla na sceni stopio je u jedno i izvrsnu scenografiju koja je u tempu izmjena prostora poput provodne niti ušetavala u scenarij, nenametljivo donoseći prostore ulice, Docova dućana, krojačkog salona,  gradske četvrti, itd.

  Na kraju, istaknimo i kult jezika koji se u ovom mjuziklu izuzetno njegovao. U pomnom prijevodu scenarija za jezičnu čistoću i uzornu solidnost izgovorenih replika pobrinuo se glumac Denis Brižić, koji je ujedno i odigrao ulogu suosjećajnog i očinski zabrinutog Doca.

  Ako je američka Priča sa Zapadne strane izdržala test vremena i postoji 64 godine, želimo riječkoj produkciji u najmanju ruku još toliko skorih izvedbi kako bi i Riječani i Hrvatska mogli uživati u ostvarenom kazališnom snu.

  

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 26. lipnja 2025.

Piše: