Oaza prijateljstva, povjerenja i životne snage

FAKin Teatar, Scena Ribnjak – Centra mladih Ribnjak, Zagreb: Robert Harling, Čelične magnolije, red. Barbara Rocco

• 

  Prema kultnome Rječniku simbola: „Kosa je jedno od glavnih ženskih oružja; otkrivena ili skrivena, spletena ili raspletena, često je znak ženine raspoloživosti, predaje ili suzdržanosti“.

  U Čeličnim magnolijama Barbare Rocco, poznate i priznate dramske umjetnice, glumice, u ovome projektu redateljice predstave nastale prema tekstu američkoga književnika i redatelja Roberta Harlinga, ujedno scenarista filmske melodrame iz 1989., „kosa se smatra sjedištem duše ili jedne od duša, a Poimanje životne snage povlači za sobom i poimanje duše i sudbine“.

  Glumice izabravši prema posebnim kvalitetama, specifičnostima i iznimnim osobnostima, precizno, duhovito i nježno pročitavši tekstovni predložak, Barbara Rocco donosi na Scenu Ribnjak pravi frizerski salon kao mogućnost o(d)gledavanja aktualne (nam) svakodnevice, makar smještene u mali američki grad. Na sceni su frizerske stolice, haube, uz koje vezujemo djetinje slike mame i njezinih prijateljica koje su se uređivale često i predano, ispod hauba čitajući knjige, novine, časopise, listajući modne revije, s mrežicama na frizurama i zaštitama za uši različitih boja, pa smo mogli komunicirati samo ako bismo se malo podvukli ispod hauba, a dame su tih lijepih vremena samo naznačivale kad im je prevruće i onda se u haubama smanjivala temperatura dok nisu ispod njih izišle spremne za premijere, poslove, druženja, kave i danje izlaske. Uz vizualne i auditivne su nas i olfaktivne senzacije, miris lakova, sprejeva i šampona također vraćale u lijepa pristojna vremena još prije početka ove iznimne predstave, uz poklone za njegu koji su nas čekali na stolicama.

  

  U takvoj su komornoj frizersko-kazališnoj atmosferi glumice najčešće postavljene tako da im je publika veliko zrcalo u koje se i o koje se ogledaju i u skladu s kojim mijenjaju izglede. Vrlo dobro kostimirane (kostimografija: Glumice), gledaju najčešće izravno sebe u zrcalu u točki iznad publike, iznimno koncentrirane, nijednom ne izlazeći iz uloge i zadanoga fokusa. Lijevo su izlazno-ulazna vrata u salon, u dubini još jedna prostorija, priručni stolići s cijelim frizerskim rekvizitarijem, vješalica, a negdje izvan je cijeloga vrlo dobro osmišljenoga prostora život sa svim svojim problemima: muž koji viče, djeca koja odlaze i dolaze, nesiguran smještaj, bolest…, što se sve anulira dolaskom u ovu oazu zaborava, empatije i prijateljstva, a poveznica je svjetova vjenčanje oko kojega se svi angažiraju.

  „Češljati nečiju kosu znak je pažnje, dobrodošlice.“ Vrlo uvjerljivo i profesionalno vlasnica salona, izvrsna, vedra i opuštena Sara Stanić Blažević, koja je osmislila i scenografiju, i novopridošla mlada frizerka, vrlo dobra Irena Tereza Prpić, koja se polako uklapa u žensko društvo izvrsnim transformacijama traženja sebe, peru kosu kao posebnu vrijednost, tapiraju, češljaju, formiraju raznovrsne frizure. „Frizure su način da se svlada, pokori ili iskoristi životna snaga koja je sadržana u kosi. (….) Frizura može postati znak za razaznavanje zanimanja, kaste, položaja, životne dobi, pa čak i samog ideala ili nesvjesnih težnji (….) U arhajsko doba Grci su u znak žalosti rezali kosu, a Rimljani su je naprotiv puštali da raste. (….) Klement Aleksandrijski i Tertulijan nisu dopuštali ženama da boje kosu ili nose vlasulje. Te su zabrane proizlazile iz duha pokajništva, koji je branio vještine zavođenja.“ (Rječnik simbola)

  

  Uvijek izvrsna u emociji, glumačkome nervu, pogledu, Sunčana Zelenika Konjević, koju, što je velika šteta, zagrebačka publika rijetko može vidjeti na daskama koje život znače, kao i Barbaru Rocco, jer su iznimnu karijeru napravile u Varaždinu, majka je u predstavi Katarine Arbanas, koja se lijepo pozicionirala u ulozi trudne djevojke koja bez obzira na zdravstvene probleme želi postati majka, uvjerljiva je i snažna. Nada Rocco, izvrsna glumica koju dugo nismo gledali u kazalištu, pokazala je svu svoju zrelost na sceni, kao i glumačku strast, a potpuno je predana ulozi Gordana Slivka koja ni u jednome trenutku ne podilazi publici, ne koketira, dosta je osorna i prema svojim frizerskim prijateljicama, a donosi višedimenzionalnu ulogu tuge i nesreće, ali i ustrajanja u životu unatoč svemu.

  Predstava u (o) ovoj oazi prijateljstva i povjerenja počinje razigrano, opušteno, lagano i raste prema kraju i tragičnome događaju koji nekako sve skupa uspiju prevladati. Glumački je kvintet donio niz različitih karaktera iza kojih potpuno glumački stoje u predstavi koja ima svoj dobar tajming, dinamiku, fluidnost i pravu mjeru u svemu.

  Kao i u kazalištu, ni u frizerskome se salonu ništa problematično ne može dogoditi, kao da sve ostaje u velikoj haubi i ispod nje; postoji samo ta stvarnost koja metonimički podsjeća na vanjski svijet, ali se njome može kazališno manipulirati i na nju utjecati, voditi je, kao što to radi vrsna redateljica Barbara Rocco, dok stvarni svijet ostaje izvan prostora začudnosti, u koji se voajerski uvlači publika. Ništa se loše ne može dogoditi u svijetu zaštite frizerskoga salona (kao) kazališta. U prostoru je takvih posebnih vakuumskih svjetova čovjek iluzijom zaštićen, siguran, sve su brige negdje daleko, a izlazi se iz ovoga kazališno-frizerskoga salona oplemenjeno i pročišćeno, katarzično i osnaženo i ulazi ponovno u paralelni mimetički svijet.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 26. lipnja 2025.

  Režija: Barbara Rocco
  Prijevod: Ivan Matković
  Dramaturgija: Kristina Kegljen
  Scenografija: Sara Stanić Blažević
  Kostimografija: Glumice
  Fotografija: Bruno Lovrenčić
  Produkcija: FAKin Teatar
  Koprodukcija: Scena Ribnjak – Centar mladih Ribnjak

  Igraju: Sunčana Zelenika Konjević, Irena Tereza Prpić, Katarina Arbanas, Nada Rocco, Gordana Slivka, Sara Stanić Blažević

Piše: