Pakovićev kazališni rekvijem: Smrt novinara kao društvena katarza

HNK Split: Građanin Matijanić, redatelj i autor Zlatko Paković

• 

  Dugoočekivanu predstavu Građanin Matijanić, autorski projekt Zlatka Pakovića, na otvorenoj sceni Plinare praizvela je Drama Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu 21. lipnja 2025.

  Zlatko Paković jedan je od najprovokativnijih kazališnih redatelja na južnoslavenskom kulturnom prostoru, koji je kontroverzu prihvatio kao jedno od temeljnih načela u svome radu – dosta su prašine, naime, podigle njegove autorske predstave Srebrenica, Kad mi ubijeni ustanemo i Ubiti Zorana Đinđića. Unatoč tome prepoznat je i višestruko nagrađivan kao vrstan redatelj, dramski pisac i teoretičar kazališta, a cjelovitosti njegova autorskog rada svakako pridonosi i njegov književni i publicistički rad: Paković je objavio dva romana, knjigu kolumni i zbirku pjesama. Filozofska misao (studirao je filozofiju) nerijetko je nit vodilja u svim njegovim predstavama, a antički grčki teatar kao umjetnost polisa temeljna je odskočna daska za Pakovićev suvremeni teatar koji u središte dovodi istaknuta pojedinca izložena utjecajima modernih demokracija, perzistirajućih režimskih sustava i prikrivenih jednopartijskih vladavina.

  Ako uzmemo u obzir da je Pakovićeva profesionalna maksima negdje na tragu minimuma kompromisa i maksimuma kontroverznosti, očekivano ju je prihvatiti i kao poetičku konstantu kojom je pristupio temi života i nesretne smrti Vladimira Matijanića, istraživačkoga novinara lijevog usmjerenja koji je svoj poziv brusio u Slobodnoj Dalmaciji, Feral Tribuneu, a u zadnjim godinama života bio vodećim novinarom portala Index.hr. Matijaniću je, valja se prisjetiti, posthumno (2023.) dodijeljena Nagrada Otokar Keršovani za životno djelo.

  Građanin Matijanić pred splitskom je publikom izveden u tri čina iz različitih perspektiva: ljubljenoga kućnog ljubimca, gavrana Kupida, osobne fantazmagorije i metaideologijskih centara moći u trećem činu. Dramsko vrijeme obuhvaća kronologiju nesretnih okolnosti koje su dovele do Matijanićeve smrti, ali i ono unutarnje, psihološko vrijeme njegove posvećenosti novinarstvu kao odgovornome daru. Prvi dio intertekstualno komunicira s čuvenom mističnom poemom Gavran Edgara Allana Poea, prožetom dubokom boli zbog gubitka voljene osobe s provodnim refrenom Nikad više, zlogukim glasom nesretna usuda.

  Glumice Katarina Romac i Andrea Mladinić autentično su na jednostavnoj pozornici (koja neodoljivo podsjeća na onaj antički politični skene) prenijele emociju tjeskobe, uznemirenosti i lošeg predosjećaja: u efektnim crnim kostimima s naglašenim animalnim obilježjima inteligentnoga ljubimca, koji nikad ne izlazi iz malog podstanarskog stana u Kukuljevićevoj, ekspresivnom naracijom izlažu hodogram postupanja Hitne pomoći, Arijadnin bezuspješni vapaj za hospitalizacijom i kobni trenutak smrti (u 15 sati i 20 minuta) nakon pet doza adrenalina, zbog komplikacija uzrokovanih koronavirusom.

  Prvostavačni uvod u Matijanićevu smrt ujedno je komunikativno i najprihvaćeniji dio predstave, ali je nepotrebno interferiran istodobnim obilježavanjem Dana domovinske zahvalnosti, Dana pobjede i Dana branitelja (5. kolovoza), kao okvirom iz kojeg se razvija uzročno-posljedični slijed zbivanja u vezi s njegovom smrću. Prozivanjem lica s političke scene dokinuta je mogućnost suptilnije režije koja je trebala ići u smjeru omaža liku i djelu novinara Matijanića, a ne ispolitizirana buntovna obračuna s političkom elitom, dubokom državom i crkvenom hipokrizijom.

  Otkud toliko vehemencije i gorčine u redateljskoj palici? Pomnijem gledatelju nije moglo promaći Pakovićevo poistovjećivanje s Matanovićevom prezentnošću u medijskom prostoru u kojem su se počesto znali naći i oni s vrhuške kojima nije pasao njegov nerv za istjerivanjem pravde. Jednako proganjan od predstavnika vlasti u Srbiji i Crnoj Gori, Paković je nesvjesno prvi čin obojio i vlastitim autobiografskim iskustvom. Uz prodornu i dramatičnu glazbu Damira Avdića i uzvišen ton deklamirana teksta prvi se čin ustoličio kao apartna idealizacija dvaju subjekata: mi, (materijalno) bijedni i časni, i oni (s pozicija moći) u nepomirljivu odnosu. Dakako, i ovakav pristup u režiji više je nego legitiman jer je izraz autorove umjetničke slobode i samoga stila.

  

  Trenutak Matijanićeve smrti evociran je i mitski: moirama koje predu nit života, određuju njezinu duljinu i presijecaju je škarama u određenom trenutku. Taj nemilosrdni prijelaz u onostranost izražen je grčevitim kidanjem niti na crnim čarapama i Kupidovim graktanjem.

  U redateljevu sustavu vrijednosti Vladimir Matijanić  neosporno je junak, čovjek uhvaćen u klopki vremena – stradalnik zbog slobode govora u okrutnoj zbilji. Takva je inscenacija početka drugoga čina u kojemu lik Vladimira Matijanića utjelovljuje sjajni Luka Čerjan. Predočavajući sugestivnim govorom tijela (svezanim rukama i crnim povezom stavljenim preko oko očiju) mučeništvo predsmrtnoga časa, umirućem Matijaniću sviješću prolazi čitav život pred očima, koji su obilježili obiteljska i bračna ljubav, ali i stalna neizvjesnost i nemogućnost uvida u nepredvidivu moć autoimune bolesti s kojom se borio.

  Luka Čerjan stopio se prirodno s blagom naravi Vlade Matijanića i njegovim osjećajem nemoći pred strukturama moći o koje se tijekom svoga novinarskoga najamništva beskompromisno morao i okrznuti. Tim segmentom drugoga čina predstava još uvijek transparentno i s velikom moći anagnorisisa djeluje na publiku, no pojavom fantazmagorije s izmišljenim bićima (Mravke sa zečjom šapom) i crvenoga tepiha kojim se šeće Žena s hidžabom boje nara koja se u trenutku preobražava u Našu Gospu od Sniga, započinje zamršeno i košmarno reproduciranje Matijanićeve svijesti u kojoj se u bljeskovima pojavljuju sekvence njegovih posljednjih misli, sumnja i podsvjesnih izbijanja: njegovu veličinu Paković podcrtava empatijom za druge koji također prolaze agoniju kakva mučeništva (izraženu korskom pjesmom Ljubav ima lažni sjaj).

  

  Na crvenome tepihu stoga Ministrant i tuži svojom jarčevom pjesmom (aluzija na pedofiliju u svećeničkim krugovima), dok se pogledima publike izlažu crkveni moćnici s tijarama. Prava je šteta što Luka Čerjan u ulozi Vlade Matijanića kao glavna aktera nije angažiran i više u ovom dijelu predstave. Prelaskom sa zbiljnoga svijeta na introspektivni i irealni, pomalo se izgubila glavna dramska nit i preobrazila u redateljev obračun s hipokrizijskim univerzalijama kao društvenim konstantama, vječnima i teško iskorjenjivima. No to je ujedno i trenutak približavanja antičkoga teatra i njegovih izvorišta suvremenoj teatralizaciji odnosa pojedinca i vlasti.

  Provlači se kroz tu dramsku pjesmu štošta: isuviše smiono i otvoreno ruganje sa suvremenom religioznošću i predstavnicima civilne vlasti, groteskno raskrinkavanje materijalizma na svim razinama, danoga u zlatnoj boji. Glumački je ovdje, i kostimografski, zasjala u simboličkoj inscenaciji redateljevih promišljanja Tajana Jovanović.

  Treći je čin ubojita satira i spekulativan govor o Matijanićevoj smrti viđen kroz suvremene centre moći oblikovanja stvarnosti, naime medije. Scenom se vijori hrvatski stijeg u dualnom monokromatskom izdanju, s očitim aluzijama na podijeljeno društvo. Matijanićevo novinarstvo stavljeno je u kontrapunkt s popularnim trpanjem vijesti koje ide za klikovima i manipulativnom prodajom. Dramu njegova životnog poziva na scenu donosi Zdeslav Čotić, potpuno uronivši u iritantan deklamatorski diskurs svojstven političarima i poltronskom mentalitetu.

  

  Vrhunac životne drame Vladimira Matijanića, stavljene u kontekst njegova novinarska pregalaštva za istinom (koje je neminovno u njegov život donosilo i ogromnu količinu stresa), redateljski je omeđen ozračjem liberalne demokracije kao društvenoga balona zasnovana na natjecanju u kojem pamet pobjeđuje samo ako je ujedno i lukava.

  U trećem činu kao da Vlade Matijanića kao protagonista više niti nema; čuje se samo nemilosrdna halabuka onih koji  njegovo umiranje tretiraju svjesnim pervertiranjem u radni zadatak. Svatko je kovač svoje sreće, ali i subjekt vlastite smrti, ironično se provlači suvremenim korom što pronosi različite glase: nove, najnovije i one iz tame. Taj preglasni i košmarni krešendo ispresijecan je krhkim i potresno nemoćnim glasom umirućeg Matijanića u posljednjim trenutcima života: „Oprostite što smetam, molim vas malu pomoć... ne mogu disati.“

  Građanin Matijanić Zlatka Pakovića mučna je, teška i nadasve provokativna predstava o drami pojedinca u kontekstu suvremenih globalnih procesa s liberalnom demokracijom kao dominantnom metaideologijom koja često onemogućuje individuu u nastojanju da se pozicionira izvan ustaljenih društvenih protokola. U tome smislu lik Vladimira Matijanića nosi stijeg moralnoga pobjednika u egzistencijalnoj drami građanina čija smrt nosi pečat i osobne nesreće i trajna društvena nemira, dramskim pjesništvom ovjekovječenih prilagodbom teksta slavna Poeova Gavrana: „Zrak tad posta gust i taman, kao da nevidljiv tamjan / poskakujuć meko podom serafini poškropiše. / Gle, anđeo Božji vitak, očajniče, u tvoj bitak / lije sada taj napitak da znak na Vladu zbriše! / 'Pij, o pij taj napitak da se znak na Vladu zbriše!' / Vladimira – nikad više“. Ispijanje kaleža jedne sudbine, po Pakovićevoj teatrološkoj zamisli pak, nužno mora dovesti i do društvene katarze i boljega društva, nakon obitelji – prve zaklonice čovjeka od svih pogibelji duha i tijela.

  

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 24. lipnja 2025.

  Autor i redatelj: Zlatko Paković
  Scenografija i kostimografija: Tina Vukasović Đaković
  Glazba: Damir Avdić
  Plesni pokret: Anja Ostojić
  Dizajner svjetla: Srđan Barbarić
  Oblikovatelj zvuka: Tomislav Luetić

  Igraju: Katarina Romac, Andrea Mladinić, Luka Čerjan, Tajana Jovanović, Zdeslav Čotić, Marija Šegvić

Piše: