Distopija pod čekićem – svijet bez ljepote

30. SLUK – Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske, 2. – 6. lipnja 2025., Lutkarsko kazalište Mostar: Utopija, red. Vanja Jovanović

• 

  „Je li ispravno biti sretan u svijetu koji je slomljen?” To je pitanje Simone de Beauvoir uputila Albertu Camusu, vjerujući da usredotočenost na vlastitu sreću znači da se moramo odvojiti od stvarnosti oko sebe. Pitanje je to koje ima težinu i za današnje društvo i kazalište, ali i otvara prostor za promišljanje o autentičnosti, otporu i ulozi umjetnosti. Upravo su to ključne silnice predstave Utopija Kazališta lutaka Mostar, koja je bila dijelom popratnog programa 30. susreta lutkara i lutkarskih kazališta (SLUK), a u Osijeku je izvedena i na prošlogodišnjem OLJKIĆ-u.

  Naizgled predstava za djecu i mlade, zapravo se obraća svima koji žele vjerovati da nas kazalište može (i mora) probuditi, a ne uspavati, jer ono nije mjesto bijega nego prostor suočavanja, otpora i – sreće, ali ne one površne, eskapističke, nego autentične. Uz asistenticu dramaturgije Hanu Kunić, redatelj (i tekstopisac) Vanja Jovanović radnju smješta u Finsku, nekoć Kraljevinu Stolariju u kojoj su (skladno?!) živjeli Finjci umjetnici i Grubijci fizički radnici, a podijelila ga je pobuna protiv umjetnosti. Grubija je ideološki antipod bivšoj Kraljevini. Sjećanje na kraljevstvo još živi.

  Glazbeno precizna, likovno bogata, dramaturški slojevita – predstava (nas) pita: Što ostaje kad svijet lišimo umjetnosti? I odgovara: ništa što vrijedi.

  

  U distopijskoj zemlji Grubiji umjetnost i igra su protjerane, a rad, alat i utilitarnost pretvoreni u sveti gral svakodnevice. Scenografija (Mario Tomašević potpisuje vizualni identitet predstave) evocira prostor gdje sve mora imati svrhu, ljepota je sumnjiva, nježnost potisnuta, dominira opasnost, tvrdoća i represija. Čavli su posvuda i ne predstavljaju samo ukras, nego latentnu prijetnju, agresiju, zatvorenost prema svemu što je apstraktno. Zapravo svaki predmet poručuje: umjetnost ovdje nije dobrodošla. (I glazba je u tim trenutcima monotona, isprekidana i nelagodna, odiše atmosferom kontrole i emocionalne pustoši!)

  U tom svijetu bez ljepote živi peteročlana obitelj umjetnika – tri generacije slikara. Obitelj je krnja, ali se to ne izgovara – samo naslućuje, jer se prošlost brižno prešućuje. Blagovaonica oblikovana kao stolarska radionica precizno i duhovito spaja svakodnevicu s temom (prostor za obiteljsku intimu pretvoren je u industrijsku funkcionalnost), koreografirano objedovanje do apsurda, bez ijednoga slučajnoga/spontanoga pokreta – sve to ukazuje na svijet u kojem su i obiteljski trenutci podređeni funkcionalnosti, svaki objed je mehanički ritual. Kroz preciznu mizanscenu izgrađen je hladan, ali vrlo razumljiv sustav/svijet bez smisla, ali s puno reda. Otuđenje je norma.

  Najmlađa članica Marta (uvjerljiv, no ne mnogo više od toga, prikaz Marte Haubrich) odrasla je na laži o ocu i njegovoj odsutnosti. Kroz potragu za ocem zapravo traga za smislom, pripadanjem, obitelji, ljubavlju. I vraća umjetnost među one koji su je zaboravili.

  Od grubih i otuđenih Grubijaca koje susreće, glumački je najdojmljiviji Čekić, koji rimuje i repa (da, i alat ima osobnost i karakter) i kojega je u odličnoj ritmiziranoj verbalnoj igri maestralno utjelovio Ivan Nevjestić. (Nevjestić je bio odličan i izazvao je gromoglasan smijeh među djecom i kao razigrana Martina baka s bradom. Osim što je rušio rodne stereotipe i podsjećao da je u kazalištu sve moguće, suptilno je djeci slao poruku o prihvaćanju različitosti. Od svog lika nije načinio karikaturu, nego nas je tom sitnom, ali briljantnom scenskom obmanom podsjetio da je iskra mašte neuništiva.)

  

  Gledajući Jovanovićeve predstave (ne samo autorsko-redateljske), jasno je da njeguje estetiku u kojoj glazba ima dramaturšku funkciju i autorski pečat. U Utopiji upravo zvuk/glazba čuva ono malo što je preostalo od topline, ljudskosti i slobode i jedna je od najjačih uporišta predstave.

  Glazba Marina Živkovića nije pozadinski element, nego scenski partner glumcima. Zapravo lik. Precizno odražava emocionalnu i društvenu klimu – u Grubiji tjeskobu, monotoniju i potisnutu ljudskost. Živković se odlučuje za težak i sirov, gotovo mehanički zvuk, što dodatno naglašava otuđenost i represiju, osjećaj nelagode i napetosti. U tom gustom industrijskom mraku zvuk se povremeno raspada, kao i društvo koje prikazuje. Iako je predstava namijenjena djeci starijoj od 12 godina, s temom će se možda nerado ukoštac uhvatiti i puno stariji. Ne čudi stoga što je Jovanović posegnuo za narativnim elementima ne bi li mlađoj publici pomogao pratiti radnju, bolje razumjeti dublje slojeve i povezati se emocionalno s likovima. To pridonosi i jasnoći i usmjerenosti gledatelja. To je dobra strana ako je sve uravnoteženo, no loše je kada naracija postane prečesta i preočita pa guši sve ono što treba ostati na simboličkoj razini. To se dogodilo s Utopijom. Postala je prestatična i preverbalna, a to je umanjivalo multisenzorna iskustva koja su djeci dragocjena i kojih je ovdje bilo. Naracija treba nadopunjavati (dopunjavati uvid u unutrašnji svijet primjerice Marte), a ne zamjenjivati akciju. Kazalište je prvenstveno vizualan, tjelesni doživljaj. Ključ je u ravnoteži, a ona nije (posve) postignuta.

  Posebno snažan bio je trenutak kada su se reflektori okrenuli prema publici. Gledatelji postaju (su)odgovorni, pozvani su prestati biti ljuti. Pozvani su postati ljudi. U kontekstu Martine potrage za ocem, činio se kao poziv na zajedničku odgovornost za povratak izgubljenih vrijednosti poput kreativnosti, empatije i umjetnosti. 

  

  Utopija je predstava čiji je distopijski svijet možda karikatura, ali i upozorenje. Ne bježi od stvarnosti – ona se s njom suočava. I upravo u tom suočavanju rađa se mogućnost autentične sreće, one o kojoj piše Skye C. Cleary u knjizi How to Be Authentic: Simone de Beauvoir and the Quest for Fulfillment (2022.): sreća zamišljena ovako egzistencijalistički, ne znači tišinu ili pasivnost. Ona je oblik otpora, i upravo je takva Utopija – dirljivo kazališno oružje protiv beznađa.

  Nažalost, glumačke izvedbe najslabija su karika, nimalo dirljive i snažne i nedorasle snažnom estetskom okruženju. Lik majke (Jadranka Popović-Miljko) ostaje najnejasniji i najmanje razvijen. (Ipak, veseli činjenica da je prvakinja MKL-a upravo u Osijeku dobila priznanje za dugogodišnji rad u lutkarstvu.) Tibor Oreč, koji igra djeda, također nije donio potrebnu emocionalnu dubinu u interpretaciji svog lika.

  Kažu da je kreativnost „prisnost sa svijetom oko tebe”. Mislim da je upravo to snaga kazališta i umjetnosti: progovarati o teškim temama (otuđenju, potisnutoj prošlosti, gubitku) istodobno se ogoljujući i razotkrivajući, čineći se krajnje ranjivim, a u isto vrijeme zadržavati vedrinu, vjeru, humor, ljepotu, nadu. Kazalište je iskustvo, emocija, misaoni pokretač. Imajući na umu te uloge i zadaće, tu odgovornost, treba biti oprezan i pažljivo vagati. Sve.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 24. lipnja 2025.

Piše: