I više i manje od predstave – iskustvo, poziv na igru i otkrivanje

Kulturni centar Osijek, Krežmin ansambl: Dirigenti, red. Ivan Kristijan Majić

• 

  Kako djeci približiti svijet klasične glazbe bez prisile i zijevanja? Kako koncertnu dvoranu pretvoriti u prostor igre, smijeha i otkrivanja? Pitanja su to koja si je postavio redatelj Ivan Kristijan Majić, a odgovor je potražio u spoju scenske igre i koncertnog formata, rezultat čega je predstava Dirigenti – u produkciji Kulturnog centra Osijek. Čini se da je redatelju stalo dobiti odgovore na ta važna pitanja, ali pod uvjetom da je svima zabavno i razumljivo. Sve.

  Zamišljena i realizirana kao most između glazbene ozbiljnosti i dječje zaigranosti, Majićev rezultat, premda simpatičan i izvedbeno korektan, ostavlja dojam nedovršenosti – kao da je dobra ideja zaustavljena na pola puta.

  Ono što je neosporno i mora se priznati je da su Dirigenti dinamični, razigrani, dobar kolaž scenske igre i vrhunske glazbe, prožet humorom, fizičkom komikom i poznatim klasičnim melodijama. Na sceni sušamo devet glazbenika (Krežmin ansambl koji čine: Bela Nagy i Vladimir Piskunov na violinama, Veronika Kilmajer na violi, Maja Iljovski na violončelu, Siniša Mazalica na kontrabasu, Mia Mandić na flauti, Žana Smojver na klarinetu, Domagoj Pećar na fagotu i Laszlo Kolar na udaraljkama) te gledamo troje sjajno duhovitih glumaca: Silvija Švasta kao strogog dirigenta te Hanu Schӧnfeld i Grgura Grgića u ulogama nestašnih i radoznalih scenskih radnika. (Njih sam dvoje prvi puta gledala u predstavi u produkciji iste ustanove – Majke mi - predstavi za srednjoškolce i studente u režiji Stjepka Galovića Kandžije, iz studenoga 2022.)

  Glumački ansambl odrađuje zadatak profesionalno, a osobito je dojmljiva njihova tjelesna ekspresivnost, ključna u predstavi koja se gotovo u cijelosti oslanja na neverbalnu komunikaciju. Ipak, riječ je o vrlo mladim glumcima pa to i nije neočekivano.
  Središnji zaplet polazi od jednostavne premise: dvoje scenskih radnika spletom okolnosti ostaju zaglavljeni na pozornici uoči početka koncerta klasične glazbe. Iz naizgled bezazlenih radoznalaca vrlo se brzo prometnu u prave remetitelje reda i rada, prava smetala, a njihova su sučeljavanja s dirigentom izvor neprestane napetosti – što znači i smijeha publike.

  Scenska dinamika podsjeća na epizode Toma i Jerryja – sve se praši (u jednom trenutku i doslovno), leti, skače, pada i bježi, dok orkestar, gotovo magično, svira bez prestanka. Međutim, predstava nema čvrstu dramaturšku strukturu – zbivanja na sceni brzo skliznu u niz fizičkih gegova, podsjećajući više na crtani film (u stilu spomenutog dvojca mačka i miša), nego na smišljenu kazališnu cjelinu.

  Dirigent, sve nervozniji, pokušava zadržati profesionalnost, no u trenutku kada „nepozvana“ djelatnica preuzima palicu, dolazi do potpunog preokreta – glazba ide dalje kao da je sve u savršenom redu. Situacije se nižu bez logičnog razvoja, kulminacije ni emocionalnog luka. Djeci to možda neće smetati, no kazališno gledano, Dirigenti ostaju više skica nego zaokruženo djelo.

  Neverbalna izvedba, s ponekim mumljanjem i izostankom klasičnog dijaloga, čini s jedne strane predstavu univerzalno razumljivom, neovisno o dobi ili jeziku, a s druge upravo izostanak verbalnog sadržaja i narativne jasnoće pokazuje se kao ograničenje. Kombinacija vrhunske glume i orkestralnih aranžmana daje predstavi ritam i emocionalni naboj. Orkestar sastavljen od akademski obrazovanih glazbenika (većina su članovi osječkog HNK-a), izvodi prepoznatljive teme – Mozartovu Malu noćnu muziku, Figarov pir, Turski marš, ali i Ples sa sabljama Arama Hačaturjana – u aranžmanima koje potpisuje Bela Nagy. Glazbeni dio, dakle, nosi visoku razinu kvalitete (kao i gluma). Glazba je središnji jezik predstave, no upravo tu leži i propuštena prilika – nedostaje kontekstualizacija, objašnjenje, edukacija.

  

  Za predstavu namijenjenu djeci, osobito onoj predškolske i niže osnovnoškolske dobi, šteta je da nisu dobili prigodu saznati o samim instrumentima, glazbenicima, skladateljima ili osnovama muziciranja. Možda bi poneki edukativni element mogao dodatno obogatiti sadržaj, no to ne umanjuje osnovni cilj predstave – otvoriti djeci vrata klasične glazbe na način njima blizak i prirodan. Moglo se lako i nenametljivo ugraditi nekoliko edukativnih trenutaka, bez da se naruši ritam predstave. Usto, trajanje od svega 20 minuta nedovoljno je za iole ozbiljnije zbližavanje djece s glazbenim svijetom.
  Nakon urnebesne igre na sceni, predstava ne završava spuštanjem zastora, nego se nastavlja u duhu interaktivnosti. Djeca su pozvana na pozornicu isprobati instrumente, postavljati pitanja, družiti se s glazbenicima. Ovaj segment bio je možda i najvrjedniji dio – spontan, radostan i pun uzbuđenja. U trenu je nastala kakofonija veselja, sviranja, smijeha i uzbuđenja. Glazbenici su pokazali zavidnu razinu strpljenja i topline, a djeca nisu propustila priliku sve dodirnuti, zasvirati i zapitkivati. Svako je dijete postalo dijelom prelijepoga i neobičnoga glazbenoga svijeta. Ipak, i ovdje se činilo da nedostaje određene strukture – sadržaj se prepuštao isključivo dječjoj spontanosti.

  Publiku su činile čitave obitelji – roditelji, bake i djedovi, starija i mlađa braća i sestre. Atmosfera je bila topla, neopterećujuća i prijateljska, a djeca su iz dvorane izlazila s osmijehom, neki, vjerujem, i sa snažnijim interesom za glazbu.

  

  Dirigenti su i više i manje od predstave – iskustvo, doživljaj, poziv na igru i otkrivanje, šarmantna i simpatična koncertna epizoda koja nudi nekoliko vedrih trenutaka i sjajnu glazbu, no kao kazališna predstava ostaje nedorečena. I možda ono najvažnije, pokazatelj da klasična glazba nije dosadna. Ako ju prezentiramo s maštom i srcem –  postaje čista čarolija.

  S više fokusa na dramaturgiji, edukativnim sadržajem i nešto duljim trajanjem, Dirigenti su mogli prerasti iz simpatičnog pokušaja u zaista vrijedan umjetničko-pedagoški format.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 18. lipnja 2025.

  Glumci: Silvijo Švasta, Hana Schӧnfeld, Grgur Grgić
  
  Krežmin ansambl:
  Bela Nagy, Vladimir Piskunov, violine
  Veronika Kilmajer, viola
  Maja Iljovski, violončelo
  Siniša Mazalica, kontrabas
  Mija Mandić, flauta
  Žana Smojver, klarinet
  Domagaj Pećar, fagot
  Laszlo Kolara, udaraljke

Piše: