Nitko ne dominira, a svi blistaju

30. SLUK – Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske, 2. – 6. lipnja 2025., Gradsko kazalište lutaka Rijeka: Bomboniera variete!, autor, redatelj i skladatelj Matija Solce

• 

  Oduvijek me osobito radovalo kada glumci kazališni prostor koriste u cijelosti – od predvorja do gledališta – a svaka im je zona potencijalno mjesto izvedbe. Upravo tako, ležerno i duhovito, kao dobrodošlica (od pozdrava „Dobar dan i dobrodošli” do šaljivih pitanja „Kako vam je šećer u krvi?", uz pjevušenje, sviruckanje i dijeljenje slatkiša, čime se duhovito i tematski povezuju s naslovom), započela je na 30. SLUK-u predstava Bomboniera Variete! Ubrzo je prerasla u izvedbu sa spontanom i kreativnom participacijom gledatelja.

  Glumačka petorka ne samo da uključuje publiku u dijalog i izvedbene mikro-situacije, nego im u jednom trenutku povjerava i konkretan zadatak: zajedno pripremaju smjesu za čokoladu. (Jer, ipak je ovo predstava o čokoladi – bombonijeri „koja budi sjećanja”!) Taj čin – istodobno i simboličan i doslovan, dodatno zbližava glumce i publiku i briše razliku između onih koji nastupaju i onih koji gledaju. I to nije bio jedini aktivni angažman publike – bio je to tek početak.

  Dobijete li – poput mene, preporuku da pogledate ovu predstavu čiji je autor, redatelj i skladatelj Matija Solce (a premijerno je izvedena u Gradskom kazalištu lutaka početkom veljače 2024.) – ne propustite je nipošto. Dramaturška suradnja Magdalene Lupi Alvir bila je nevidljiva ruka koja je precizno usmjeravala tijek predstave, dajući joj jasnoću i dubinu. Poput tihe sjene, bila je podrška u stvaranju cjeline – neupadljiva, ali i nezamjenjiva, rekla bih.

  

  Prema zamislima autora, glumci su koristili sva ona doživljajna i interaktivna kazališna pomagala (zahvaljujući inovativnosti i domišljatosti kreatora objekata i lutaka, ujedno i scenografa i kostimografa Tomaša Žižke – dobitnika nagrade za kostimografiju na 30. SLUK-u) koja su preispitivala (i brisala) granice između publike i izvođača. Dojam je da je sve išlo tim putom.

  Interaktivnost je prožela cijelu predstavu – u valovima, na različite načine i u raznim oblicima. Publiku povremeno pitaju, p(r)ozivaju, uključuju u izvedbu, čime predstava dobiva fluidnu i zarazno otvorenu strukturu. Treba li isticati da publika svih dobnih skupina – bilo je mnogo kolega glumaca u gledalištu, kako to obično biva na festivalima i kazališnim smotrama – obožava kada nije (samo) pasivni promatrač, nego i sukreator?
  Ovakvi kazališni alati spajaju improvizaciju, participaciju, glazbenu igru i simboliku i stvaraju začudnu, razigranu i toplu varijetetsku atmosferu. Od prvog je trena bilo jasno da Petra Šarac, Andrea Špindel, Tilen Kožamelj, Damir Orlić i David Petrović nisu nipošto samo glumci, nego i arhitekti i suautori i da su predstavu gradili na svakom susretu i probi, a iz toga nastaje kazalište kao najživlje moguće iskustvo, doslovno zajednička (čokoladna) smjesa, koja za savršeni okus treba prstohvat mašte, naramak vjere, šaku hrabrosti.

  

  Nakon pripravljanja čokolade, aktivni doživljajni trenutci za publiku nastavili su se. Jedan od ključnih aspekata interaktivnosti bilo je i okretanje kola sreće, čime je naizgled tijek predstave ponovno ovisio o publici. Na kolu su se nalazile oznake i nadimci glumaca. Jedan od glumaca – Damir Petrović, koji je preuzeo ulogu moderatora, ponekad bi diskretno usmjeravao dramaturški tijek: nakon završetka vrtnje dodavao je strjelicu, namještao kolo ili tumačio ishod po svojoj volji. Manipulacija je bila izvedena s mnogo šarma i duhovitosti i nailazila je na potpuno odobravanje publike, koja se sjajno zabavljala. Upravo u toj igri stvarne i fingirane interaktivnosti leži suptilna kazališna vještina riječkog ansambla: publika se osjećala uključeno čak i kada je vodstvo bilo u rukama profesionalaca. Ne treba zaboraviti reći da se tako stvara iluzija neponovljivosti svake izvedbe i osjećaj da gledatelji odlučuju i simbolički postaju redatelji, iako svi znaju i pristaju na pomno osmišljenu igru. Sve za cijenu kazališne čarolije, po koju su i došli.
  Ovakva fragmentirana struktura tipična je za kabaretsku formu: svaka priča ima svoj ritam, estetiku i emociju, ali je povezuje duhovita, razigrana, često sentimentalna, a ponekad i autoironična nota. Da ne bi bilo zabune oko naslova predstave i zašto baš bombonijera, recimo da je autor priču posvetio Rijeci, gradu u kojem čokolada stanuje poodavno, još od 1896., kada je otvorena tvornica čokolade i kakaa.

  Publiku je ulaskom u dvoranu dočekao zastor od zlatnog staniola – kao savršen uvod u čarobni, slatki svijet. Taj sjajni, raskošni detalj najavio je da publiku čeka prava poslastica za sva osjetila. Već su kostimi, scenografija i rekviziti šareni, neobični, bajkoviti i bude sva osjetila.

  

  Vizualna komponenta dodatno je obogaćena stropnim projekcijama, koje su suptilan i učinkovit kazališni alat. Nisu bile samo scenografski ukras nego su pratile i dopunjavale priče, sugerirale mjesta radnje, ozračje i emocionalna stanja junaka. Ponekad su bili i vizualni naratori. Projekcije su bile kreativne, razigrane, maštovito animirane, duhovite i poetične – i stvarale scenski doživljaj koji nadilazi tradicionalne forme. Već sam spomenula da prostor igre nije bilo ograničen na pozornicu; kazalište je dobilo četvrtu dimenziju. Time je Bomboniera variete! pokazala koliko kazališni jezik može biti uzbudljiv za publiku.

  Značajan prinos dali su i oblikovatelji svjetla Tomaš Žižka i Sanjin Seršić, čije je svjetlo razigrano pratilo ritam scene, vješto podcrtavalo čaroliju i dinamiku – kao promišljena i dojmljiva vizualna partitura.

  Kazališna forma varijetea (franc. variété = raznolikost) znači da ne može proći bez glazbe, plesa, komike, akrobatike, pa i iluzije. U riječkoj varijanti, bio je to zabavan, šaren spektakl. Nezaobilazan element varijetea je i komika, a redatelju i ekipi bilo je jasno da kada rade za djecu, mora biti jasna, neposredna, temeljena na ponavljanju, pretjerivanju i iznenađenju. I nepogrješivo su to slijedili.

  

  Umjesto jedne jedinstvene priče – što je u varijeteu legitimno, redatelj se odlučio za mozaik sastavljen od niza kratkih priča, pjesama, skečeva, glazbenih i vizualnih elemenata, čime je stvoren živopisan ambijent koji potiče dječju pažnju i maštu. Ili, kako sam kaže: „Čeprkajući po krhotinama sjećanja na djetinjstvo glumačke ekipe predstave – Damira, Andreje, Tilena, Petre i Davida – obradili smo ih, transformirali i stvorili kombinaciju poetičnih, no ujedno komičnih, grotesknih i istodobno sentimentalnih slika u stilu predmetno-glazbenog cabareta. Svaka osobna ispovijest na duhovit način isprepliće se s poviješću Rijeke, njezinih ljudi, ulica, kao i kulturnih ili jezičnih posebnosti. (…) Nadam se da će vas dječak koji je sanjario na grani bakine trešnje ili, pak, mala izumiteljica odvesti u nadrealistički dječji svijet.“

  Predstava je pažljivo prilagođena i lokalnom kontekstu, s referencama na gradske toponime (rijeku Dravu, prigradska naselja…), što je dodatno približava publici, stvara osjećaj bliskosti i pokazuje da ansamblu znači sredina u kojoj nastupaju. I publika uvijek sjajno reagira na to. Sve pršti kreativnošću, idejama, talentima. Sve je kompaktno i harmonično, neodoljivo i iskričavo. U svakom su trenutku svi angažirani, usklađeni, sinkronizirani i posvećeni jednako i predstavi i publici. Kada glumci na kraju predstave predstavljaju jedni druge imenom i prezimenom, ponovno razbijaju četvrti zid i dodatno se približavaju publici.

  Sve to rezultiralo je očekivanom nagradom: posebna nagrada za kolektivnu igru ansambla – stručni žiri 30. SLUK-a dodijelio ju je upravo njima. I kako i ne bi, kad je ansambl djelovao izuzetno ujednačeno, s impresivnom razinom angažmana svakog pojedinca. Njihova zajednička energija i preciznost stvorile su skladnu cjelinu u kojoj nitko nije dominirao, a svi su blistali. Stoga ne iznenađuje što su dobili upravo priznanje koje najbolje odražava duh ove predstave.

  

  U konačnici, Bomboniera variete! nije samo predstava, nego doživljaj između igre i stvarnosti, između sjećanja i sadašnjeg trenutka. U središtu je ideja zajedništva – kako na sceni, tako i u gledalištu, koja se pretače u svaki segment izvedbe. Redateljska i glumačka vizija stapaju se u precizno razrađen, a opet razigran i slobodan kazališni čin koji se ne boji improvizacije, rizika i neposrednosti. Ovakva predstava podsjeća koliko kazalište može biti živo, otvoreno i istinski uključivo – osobito kad ne podcjenjuje svoju publiku, ni one najmanje. Bomboniera variete! je sladak podsjetnik da teatar ne mora biti ozbiljan da bi bio dubok, ni statičan da bi bio promišljen. A kad se svjetla ugase, ostaje dojam da ste, barem nakratko, bili dijelom nečeg što se ne da ponoviti – osim možda u nekom drugom, jednako čudesnom obliku.

  Bomboniera variete! osvaja upravo zato što ne pokušava biti velika predstava, nego iskrena, duhovita i neodoljivo razigrana. Njezin šarm leži u spontanosti, nesavršenosti i stalnom pozivanju na igru – što je čini savršenom za dječju publiku, ali i neodoljivom odraslima. Ovdje kazalište ne stanuje iza zastora, nego među ljudima – u dijalogu, smijehu, improvizaciji, pa i u podjeli čokolade. Nije to kazalište koje se promatra izdaleka, nego ono koje se doslovno – kuša, miriše i dodiruje. A kad sve to zaživi u rukama ansambla koji diše kao jedno, rezultat nije tek predstava, nego mali, topli kazališni praznik.

  

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 17. lipnja 2025.

Piše: