Iskreno kazališno iskustvo protkano smijehom, glazbom, bojom i dušom

30. SLUK – Susret lutkara i lutkarskih kazališta Hrvatske, 2. – 6. lipnja 2025., Kazalište Lutaka Zadar: Vanja Jovanović, Patrik Gregurec, Misto di raste lavandulilili, red. Vanja Jovanović

• 

  Koliko je puta izgovoreno i/ili napisano da se lutkarsko kazalište za djecu često nepravedno promatra (samo) kao zabava, iako nerijetko (do)nosi izniman umjetnički, pedagoški i emotivni potencijal? Osječki SLUK – susret lutkara i lutkarskih kazališta,  posvećen isključivo lutkarskoj umjetnosti, jedan je od onih festivala koji njegujući ovu formu to demantira, omogućuju predstavljanje raznovrsnih pristupa lutkarskoj estetici, otvarajući prostor za maštu, igru i slojevito kazališno izražavanje. Jubilarno, 30. izdanje završeno je 5. lipnja.

  Među brojnim se izvedbama namijenjenima najmlađima izdvojila predstava koja ne samo da ispunjava očekivanja publike, nego ih i nadmašuje – i porukom i izvedbenim jezikom koji je u potpunosti prilagođen dječjoj osjetilnosti, ali i otvoren prema višeslojnom čitanju – Misto di raste lavandulili Kazališta lutaka Zadar.

  Izvedena je u intimnoj atmosferi – publika je bila smještena na samoj pozornici (HNK u Osijeku se ponovno upisao u partnere SLUK-a), u neposrednoj blizini lutaka koje su bile iznimno malene, jedva dvadesetak centimetara visoke – što je dodatno naglasilo potrebu za koncentracijom i suigrom. Takav prostorni raspored i minijaturna mjerila scenskog izraza stvorili su kazališni doživljaj u kojem je i najmanji pokret imao težinu.

  

  Pa krenimo redom…

  Ono prvo vidljivo scenska je likovnost, za koju je ovaj put bila zaslužna jedna osoba: Mario Tomašević. (Malo dalje u tekstu spomenut ću još jednu šarmantnu ulogu koju mu je namijenio Vanja Jovanović, za najbolju režiju na 30. SLUK-u nagrađen redatelj i još mnogo više.) Temperamentni i daroviti Dalmatinac odlučio se za tople, zemljane nijanse (pritom mislim i za scenografiju i kostime i oblikovanje lutaka), a pokazalo se da to nije samo njegov estetski izbor, nego da se iza toga krije višeslojno značenje koje utječe na percepciju, emociju (djeluju umirujuće i stvaraju osjećaj topline i bliskosti ) i interpretaciju same predstave.

  Usto, radnju su netom na 30. SLUK-u za najbolji novi tekst nagrađeni autori Vanja Jovanović i Patrik Gregurec (potpisuje i dramatizaciju) smjestili na jadranski otok, pa ti zemljani tonovi dodatno naglašavaju vezu s krajolikom – kamenom, zemljom, maslinom, Suncem ispranim bojama zidova i drvom.

  Likovni kontinuitet i sklad posebno odgovaraju lutkarskoj formi – lutke dolaze do izražaja jer ih okolina vizualno ne guši. Zemljani tonovi idu ruku pod ruku s prirodnim materijalima – drvom, platnom, papirom, vunom, a kako su djeca vrlo osjetljiva na istinitost predmeta, to im pomaže povjerovati u svijet predstave.

  

  Uvijek me oduševi odluka da lutkar nosi istu odjeću kao i lutka, jer to ima snažnu vizualnu i simboličku povezanost izvođača i njegovog lutkarskog alter ega, kao da je lutka produžetak glumčeva tijela, glasa i unutrašnjega svijeta.
  Cvjetne kaliće, inače namijenjene uzgoju, njezi i rastu bilja(ka), Tomašević je postavio iznad scene, pretvorivši ih u izvor svjetla – sugerirajući da ono što inače pripada zemlji sada lebdi iznad/oko nas kao sjećanje, nada. U predstavi koja se bavi odlascima, prazninom i usamljenošću, to se može čitati i kao metafora ljudi, života koji su nekoć bili posađeni na otoku, a sada ih više nema. Nakon svega ovoga, suvišno je napisati da je Tomašević zaslužio nagrade na SLUK-u – onu za najbolju scenografiju, ali i Nagradu za ukupnu likovnost predstave Branko Stojaković, koju tradicionalno dodjeljuje Kazalište lutaka Zadar. Sve to zaokružilo je odlično svjetlo koje potpisuje Frane Papić. Da je majstorski odradio posao, prepoznao je i ocjenjivački sud 30. SLUK-a, nagradivši ga za najbolje oblikovanje rasvjete.

  Na ovu se vizualnu ljepotu predstave izvrsno nadovezuje i ona – a o kojoj je autorski tim također vodio računa – da je ljudsko tijelo jedan od najstarijih i najsvestranijih instrumenata kazališta i da ne zastarijeva. Njime se može svirati, pjevati, oblikovati prostor, ritmizirati tišina ili bez riječi prenijeti slojevita značenja. Sve to iskoristio je tim ove predstave. Bilo je tu sviranja, pjevanja, a ponajviše a cappella pjevanja, na koje i djeca i odrasli vrlo neposredno reagiraju, a koje savršeno gradi toplu, intimnu atmosferu, osjećaj zajedništva, nježnosti, radosti, tuge. Kada je zadarska glumačka četvorka složila glasove u stilu klapske tradicije, prizivali su specifičan zvuk mora, kamenih kala, tišinu i širinu Mediterana. Glazba je zasluga Tomislava Pehara.

  

  Redatelj je u suradnji s dramaturgom začinio predstavu jezičnim slojem koji je svemu dao dodatnu živost i prepoznatljivost: autentičan otočki govor, sam po sebi pun kolorita, podebljao je dodatkom lili, kojim se članovi obitelji obraćaju jedni drugima, što unosi razigranost, duhovitost i intimnost. Taj jezični kôd funkcionira kao verbalna nježnost i obiteljska povezanost, a istodobno pridonosi bogatoj ritmici i dinamici dijaloga.

  Posebno dirljiv simbolički sloj predstave čini motiv masline – jer svaka maslina predstavlja jednu obitelj, a njezino sušenje i propadanje prati odlazak te obitelji s otoka. Ostavši bez ljudi, maslina postaje usamljena. Tu tihu tugu pojačavaju pjesme o samoći („Sve ću preživit’, al’ samoću neću!“), kao nježna, ali snažna emocionalna podloga.
  Predstava, blago pomaknuta na prepoznatljivo otočki način, nosi u sebi duhovitu apsurdnost koja nenametljivo podsjeća na poetiku Montyja Pythona. Taj spoj lokalnog duha i neočekivane komike rezultira originalnim kazališnim izrazom koji osvježava. Iza svakog naoko slučajnog obrata krije se precizno promišljen ritam humora, s dozom autoironije i topline.

  U predstavi ovakvog karaktera, intimni elementi, sitne, osobne dosjetke poput pijetla koji nosi ime scenografa i kostimografa Marija Tomaševića, dodaju sloj topline, autoironije i bliskosti, razbijaju četvrti zid, a kazališnu iluziju obogaćuju autentičnim humorom koji dolazi iznutra. Publika to prepoznaje i prihvaća, osjećajući se da pripada timu.

  

  Sve to ne bi bilo moguće bez glumaca. Onaj koji nas je sve pomeo Puljanin je Lino Brozić (1995.), osječki diplomac (i odnedavno bivši član zadarskog teatra), za ovu ulogu već nagrađen na ovogodišnjem Festivalu glumca. Osječka ga publika pamti po ulogama u predstavi koju je 2018. Saša Anočić režirao prema Kostelnikovu predlošku – Osječki long, long play, a iste godine i po ulozi u predstavi Emet Ivane Šojat, u režiji Sama M. Streleca. Ostao nam je u pamćenju i u Feydeauovoj Bubi u uhu koju je 2019. režirao Vladimir Gerić, te godinu poslije u predstavi Trenk iliti divji baron u režiji Marija Kovača.

  Pod redateljskom palicom Jovanovića, mladi Lino briljantno utjelovljuje 12-godišnjeg Vlaha, nevjerojatnom lakoćom, toplinom i šarmom balansirajući između djetinje naivnosti i oštre autoironije. Njegova igra, obojena glazbom, duhovitim dosjetkama i vrhunskom suigrom, nosi dozu mediteranske ludosti i prstohvat poetskoga kaosa. S lakoćom je nosio i fizički zahtjevne scene i nijansirane glasovne transformacije, ostavljajući dojam glumca kojem scena prirodno pripada. Lino potvrđuje da je posve osebujna zvijezda hrvatskoga kazališnog svoda.

  

  Sigurna, točna i topla iskusna Irena Bausović Tomljanović bila je oslonac cijele izvedbe, tiha sila koja vodi a ne nameće se. Osječka ju je publika imala prilike već gledati, između ostaloga i u ulozi Princeze u predstavi Caffe Kraljevstvo istog dvojca Vanje Jovanovića i Patrika Gregurca, u režiji Vanje Jovanovića i produkciji Kazališta lutaka Zadar, a koja joj je 2021. donijela Nagradu hrvatskog glumišta za najbolja glumačka ostvarenja u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mlade. Ni sa SLUK-a nije odlazila praznih ruku, pa joj je tako 28. izdanje susreta bilo plodno upravo za istu ulogu Princeze, jer „savršenom preciznošću i iznimnom dramsko-animatorskom suigrom Irena uspijeva udahnuti karakter predmetima s kojima se publika može poistovjetiti”. Tako je to obrazložio tadašnji žiri, što se apsolutno može preslikati i na njezinu ulogu Vlahove majke, koju je izgradila kao osebujnu i duhovitu, s finom mjerom između karikature i iskrene emocije, stvarajući lik koji jednako nasmijava koliko i dira. Kao i svih u podjeli, resi je precizan osjećaj za ritam, humor i nadrealne obrate koji prizivaju duh britanske komedije u dalmatinskom ruhu. Višestruko priznato kazališno ime, ovdje potvrđuje i svoju iznimnu sposobnost da ostane uvjerljiva, nepredvidiva i posve sugestivna. Zasluženo je dobila jednu od četiri ravnopravne nagrade na 30. SLUK-u za najbolju glumu-animaciju.

  U timu je i iskusni zadarski glumac Juraj Aras u ulozi Vlahina oca, koji donosi smirenu i glazbeno vrlo vještu interpretaciju. Njegova interpretacija je sigurna, čvrsta i autentična. Suptilnim humorom i toplinom vješto nadopunjuje šaroliki svijet predstave.

  Mlada Ana Cmrečnjak, Virovitičanka, također diplomantica AUKOS-a (gdje je i Linu upoznala) donosi svježinu i razigranost u lik Vlahove vršnjakinje Đulije, s izraženim osjećajem za ritam i scenski humor. Njezina izvedba otkriva sigurnost u izrazu, osobito u dinamičnim dijelovima ansambl-igre. Ako nastavi ovim putem, pred njom je itekako primjetan kazališni put.

  

  Cijeli je ansambl funkcionirao izuzetno uigrano, s dojmljivom ravnotežom između preciznosti i živosti, nužnih za ovakvu lutkarsku formu. U finom su suglasju stvorili svijet kojem se vjeruje – i kojem se poželi vratiti.

  Rijetko se dogodi da predstava toliko precizno i nježno pogodi baš sve: srce publike, ritam priče, ton izvedbe, boju prostora i dah vremena. Ovdje je sve sjelo na svoje mjesto – lutke, glasovi, boje, ritmovi, tišina. Svaki element diše istim plućima, a zajedno stvaraju kazališni organizam koji je i živ, i pametan, i topao.

  Gledajući ovu predstavu – ovjenčanu nagradom za najbolju predstavu u cjelililini na 30. SLUK-u, nisam se samo veselila kao gledateljica – poželjela sam biti dio tog svijeta i iznutra: zalijepiti komad scenografije, otpjevati tercu u zboru, držati lutku ili barem kuhati kavu na probi. Jer to je onaj tip projekta kojem želiš pripadati – iz umjetničkih, ljudskih i onih najobičnijih, dječje razigranih razloga.

  Predstava ne traži da joj se plješće iz pristojnosti – ona to pljeskanje zaslužuje, a zauzvrat nudi ono najvrijednije: iskreno kazališno iskustvo protkano smijehom, glazbom, bojom i dušom.

  

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 9. lipnja 2025.

Piše: