Glumački trokut u lucidnoj igri iluzije, sjene i traume

Teatar &td: Rakan Rushaidat, Slučajna smrt jednog redatelja, red. Dražen Krešić, MM centar, Zagreb

• 

  Neke predstave dobivaju kultni status prije nego što ih se pogleda. Kad su na sceni neki glumci, a mogla bih ih nabrojati desetak u današnjemu kazalištu, te se predstave gotovo i ne moraju pogledati, jasno je da će biti izvrsne. Ali kako kritika ne bi bila ispunjena samo bjelinom, naravno da u nekom trenutku treba uhvatiti i tu uvijek rasprodanu predstavu, koju fanovi gledaju i nekoliko puta. Slučajna smrt jednog redatelja dramski je tekst Rakana Rushaidata koji u predstavi glumi s Bernardom Tomićem, a ovome se maestralnome dvojcu pridružuje na itedeovskoj sceni i kolegica Nikolina Prkačin. Iako se metateatralno čini da redatelja nema, predstavu režira Dražen Krešić koji se već okušao u nekoliko teatarskih uspješnica, dramaturgiju potpisuje Filip Rutić, glazbeni je suradnik Antun Aleksa, oblikovatelj svjetla Martin Šatović, a u skladu s idejom predstave, nema ni scenografa ni kostimografa.

  U MM centar volim ići zbog inicijala, komornije teatarske atmosfere, neizvjesnosti u koju će situaciju i poziciju autorski tim smjestiti publiku, zbog lijepih sjećanja, neposrednosti, iako sve predstave u MM-u ne dos(t)ižu kazališne vrhove, pa čak i nešto duljeg čekanja na početak koje kao da je upisano u sve predstave, jer gledatelji pokorno, mirno, strpljivo, zainteresirano čekaju da se otvore prvo staklena vrata, pa da se nakon čekanja u predvorju otvore drvena vrata i da onda budu pripušteni u dvoranu i opet čekaju, sad skupa s glumcima u ovoj, kao i u onoj predstavi koju pripremaju, redatelja, posebno biće koje bi moglo promijeniti kazalište i svijet, ali ne dolazi. Na kraju se uzaludnih čekanja u nizu slika sazna da je redatelj čije se ime referira i na &td i na stranost prezimena, umro, ali ne progovara se o tome je li njegova smrt stvarna ili je fikcionalno umrlo redateljsko kazalište. Svi smo mi zapravo čekači života, umjetnosti, dobre glume, izvrsne predstave, emocionalnoga prožimanja kazalištem, a i kvalitetnoga redatelja.

  

  I u dramskome tekstu i u predstavi ima puno referenci na dramsku nam i kazališnu prošlost, od grčkih triju glumca u orkestri bez redatelja, preko Shakespeareova glumačkoga svijeta bez pravoga redatelja do Pirandella i čekanja autora u njegovoj antologijskoj drami teatralizma, Šest osoba traži autora, Ionescova čekanja Govornika u Stolicama koji će svijetu prenijeti Poruku, ali je gluhonijem, a Stari i Stara već su napravili samoubojstva, Beckettova Godota/goda koji danas sigurno neće, ali će možda sutra doći, a možda i neće. „Onda, idemo? Idemo. (Ne miču se s mjesta.)“. U predstavi se nude i asocijacije na Grotowskijevo Siromašno kazalište, jedan jednostavan stol koji se premješta po sceni, nekoliko stolica, drvena vješalica, klavir skriven iza zastora, gotovo ničega nema, a sve je tu i predstava pruža kompletan kazališni užitak. Naslov je drame i predstave parafraza Slučajne smrti jednog anarhista nobelovca Darija Foa.

  Osim kazališnih i književnih spojnica, Rakan dramatičar i Rakan glumac se sa svojim kolegama i redateljem (koji, nadamo se, nije izostajao i / ili kasnio na probe), referira u čvrstom luku, paraboli autoreferencijalno na svoja i tuđa studentska iskustva na dramskoj akademiji, ADU-u. Izbor glumaca na ispitima, svojevrsnu prepotenciju kojom ih se po(d)učava, glumačke vježbe koje su ponekad na granici apsurda, scenski pokret koji je podignut na pijedestal a nije uvijek funkcionalan, tekstove koji kasno dođu do akademaca pa probe počnu već duboko u semestru, koreografiranje, pretencioznost, stav, pretjeranost, individualizirana, parcijalna vježbanja, duga čekanja početka proba za ispite u kojima se ništa ne događa, u predstavi su izvrsno režirani i glumljeni i dovode znalačku publiku do smijeha prepoznatljivosti.

  

  Jedan je dio dramaturških i teatarskih asocijacija povezan i s redateljima u kasnijim, odraslim glumačkim vremenima; prikazani na granici ironije, sarkazma, groteske koji nikad ne prerastaju u grubo parodiranje, samo su podloga za pokazivanje glumačkoga umijeća, ali pokazuju i jasan stav i upućuju na mogućnost promjene. U predstavi se aludira i na povrede intime studenata i glumaca, grubost u komunikaciji i seksualne aluzije, alkoholizam, pamet redatelja i nepripremljenost. U dugim čekanjima redatelja u predstavi se čeka i tekst koji pokušaju izgovarati, s uvijek novim nadogradnjama koje im (navodno) šalje redatelj na mail prije svake probe, tako da mobitel postaje jedini način komunikacije s ne(u)poznatim rumunjskim redateljem čije prezime teško izgovaraju. U predstavi se problematiziraju i pritajene zavisti, ljubomore, ega, generacijske različitosti, kao i seksualna uznemiravanja koja se potenciraju snimanjem dramske situacije koja poslije postaje svojevrsni dokaz.

  Nikolini Prkačin (Megi) bio je velik izazov suprotstaviti se muškom glumačkom dvojcu, ali uspijeva pronaći svoj modus i mjesto na pozornici, decentna je i suptilna, ali pokazuje i drugu stranu osobnosti, izvrsno je kostimirana, u nekim je scenama vrlo dobra, ali treba pripaziti na artikulaciju i glasnoću na nekoliko mjesta u predstavi. Jako je dobra scena u kojoj s iskusnijim glumcem treba ostvariti prisnost, a on se ponaša dominantno ili kad s kolegom, mlađim glumcem odigrava scenu imitacije scenskoga ispita.

  

  Glumačko-osobno sučeljavanje Rakana Rushaidata (Aco) i Bernarda Tomića (Petar) kulminira igranjem šaha bez konja koji je skriven, pa se u ovoj najboljoj glumačkoj sceni vidi sva bravuroznost i umijeće mikroglume kad se šahovska figura zamjenjuje upaljačem sa svim igrama i igricama oko njega, maestralnim reakcijama i detaljima, kao što je kratko trzanje tijelom nalik trzanju konja, s asocijacijama na Marinkovićev esej Dramaturgija riječi i Tadićev film Ritam zločina u kojemu bravurozni Fabijan Šovagović i Ivica Vidović igraju šah. Glumački se dvoboj igrivo provlači cijelom predstavom, nadmeću se u glumi, nonšalanciji i šahu u kojemu se figure životno premještaju po ploči kazališnoga i životnoga mikrosvijeta, uz uzimanje bijeloga praha (nakon novih uhićenja vjerojatno će u sljedećim predstavama promijeniti boju u crnu). „To neprestano skretanje bića i riječi postavlja stupice to podmuklije što igraju na nepredvidljivo, neuhvatljivo. Kako utvrditi smisao kad vam odmah klizi između prstiju poput kuglica žive?“ (Lever, Povijest dvorskih luda)

  Svi protagonisti imaju neku stigmu koja ih i pokreće i zaustavlja u glumačkome razvoju jer se predstava i neće dogoditi u iluziji, što je zanimljivo riješeno; kako se ni Brešanova predstava u Mrduši Donjoj ne uspije dovršiti, prate se probe i dijelovi života. Kao što san u snu upućuje na pravu istinu, i predstava u predstavi razotkriva istinu. Tako saznajemo da je stariji kolega alkoholičar, nekad je bio uspješan čovjek, kaput i šešir asocijativno ga povezuju s nekim poznatim glumcima i redateljima, kao i filmom Dečko, dama, kralj, špijun, mlađi se glumac povremeno drogira, nije još dobio pravu ulogu, dijelio je kolegičine kompromitirajuće snimke, ne zna kako realizirati pravi ljubavni odnos, spominje svoju majku čistačicu i ljude u tramvaju s kojima se vozi kao životnu i glumačku inspiraciju, o glumici se zna da je došla u Zagreb i sad je tu, da postoji obiteljska tajna koju ne saznajemo, da želi ostvariti ozbiljnu karijeru. „Predstava Slučajna smrt jednog redatelja o teatru progovara iz njegove nulte pozicije – iz mraka pokusne dvorane gdje su svi potencijalni putevi još neistraženi i gdje pred autorskim timom zjapi zastrašujući niz mogućnosti. Što zapravo napraviti kada se može napraviti bilo što?“ (Aleksandar Hleb) U dvoranu za probe glumci ulaze malim stubištem, jedan po jedan, odmjeravaju se, svjetlo je prilagođeno kazališnim probama, u drugome su činu samo muškarci na sceni, u trećemu su glumica i stariji glumac, u četvrtome glumica i mlađi glumac, u petome, u kojemu se događa obrat, ponovno kružno svi skupa.

  

  U predstavu suptilne, gotovo neprimjetne režije i izvrsne glume, s metateatralnim elementima izokrenute zbilje Slučajne smrti jednog redatelja voajerski se ulazi u delikatni svijet kazališnih proba kroz nekoliko stvarnih i metaforičkih vrata iza kojih gledatelji postaju sudionicima stvaranja novoga glumačkoga kazališta.

  Savjet: svakako pogledati.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 9. lipnja 2025.

  Autor teksta: Rakan Rushaidat
  Režija: Dražen Krešić
  Dramaturgija: Filip Rutić
  Glazbeni suradnik: Antun Aleksa
  Dizajn svjetla: Martin Šatović

  Igraju: Rakan Rushaidat (Aco), Nikolina Prkačin (Megi), Bernard Tomić (Petar)

Piše: