Uspješan balans zanatski tradicionalnog i radikalno suvremenog

HNK u Varaždinu: Edmund Rostand, Cyrano, autori adaptacije Vito Taufer i Vesna Đikanović, redatelj Vito Tafuer

• 

  Svakako je zanimljivost, a pomalo i kuriozitet, da u krugu od kakvih sto i pedeset kilometara koji se može opisati između Ljubljane, Zagreba i Varaždina, trenutno zainteresirani gledatelj može vidjeti tri predstave nastale na temelju istog predloška. U vrijeme nastanka (1897.) Cyrano de Bergerac Edmonda Rostanda predstavljao je višestruki odmak od glavne struje. Usred zasićenja književnosti i kazališta realističkim i naturalističkim tendencijama, Rostand odlučuje na scenu (nije u tome bio jedini) izvesti pjesnika-mačevaoca, nastalog na temelju vrlo slobodne interpretacije (književnih i povijesnih) vrela, koji će, vodeći dvoboje i sudjelujući u Tridesetogodišnjem ratu, stihovima osvajati preciozu Roksanu. Sav u aleksandrincima, tim reprezentativnim visokim stihovima francuskog jezika i književnosti, Cyrano je u svome vremenu naoko ponudio eskapizam. Na samom početku svoga kazališnog života, pjesnik i vojnik kojemu je na prvome mjestu čast, a fizičke mu karakteristike, kao i univerzalnu prepoznatljivost, određuje dugi nos, već je na prvim pariškim izvedbama doživio ovacije publike. Ne kao nešto novo nego kao, kako to precizno sažima Silvio d'Amico u svojoj Povijesti dramskoga teatra, iz istih razloga „koji ju (publiku, op. a.) potiču da ispuni najgore predstave najzastarjelijih mélosa; žudnja za idealnim, maštovitim, slikovitim, nevjerojatnim, izvanrednim“.

  No s vremenom se, a kako to svjedoči i interes za Rostandovu dramu u regionalnim okvirima, pokazalo kako Cyrano preživljava i postavlja se, za razliku od brojnih drugih sličnih pokušaja, koji su danas ipak prepušteni povijesnom zaboravu kao primjeri podilaženja publici (čega je uvijek bilo i bit će). Razloge za to, čini se, trebalo bi tražiti u njegovoj trajnoj zapitanosti nad vlastitom atraktivnošću. Cyrano je, naime, za razliku od brojnih drugih romantičnih junaka, u svemu iznadprosječno inteligentan, kreativan i uspješan (od pjesništva, preko ratne strategije i mačevanja, do istinske sposobnosti za lojalnošću i slušanjem drugih). Jedino što ga ne odlikuje je upravo ono što se sličnim junacima mora pripisivati – sklad tog intelektualnog duha s fizičkim. Cyrano, naime, naprosto ima – dugi nos.

  

  Varaždinska predstava, u režiji iskusnoga slovenskog redatelja Vite Taufera i s poprilično (u odnosu na predložak) radikalnim kraćenjima dramaturginje Vesne Đikanović, na scenu je izvela Cyranoa koji je negdje na pola puta između radikalno suvremenoga ljubljanskog (Slovensko narodno gledališče, autor adaptacije Martin Crimp, redatelj Tin Grabnar) i zanatski tradicionalnoga zagrebačkog (Gradsko dramsko kazalište Gavella, redatelj Aleksandar Popovski). Cyrano (Karlo Mrkša) lik je koji zadržava sve osobine Rostandovog junaka. Vrhunski mačevalac (što se demonstrira u nekoliko scena u kojima je ta danas pomalo zaboravljena, a nekada sastavna disciplina glumačkog obrazovanja skladno oživljena), spretan versifikator, ratnik sposoban za romantične osjećaje – sve je to i onaj Cyrano koji je zabavljao i iznenađivao parišku publiku s prijelaza pretprošlog i prošlog stoljeća, baš kao i ovaj današnji, varaždinski, više od stoljeća i četvrt kasnije. Promjene su, međutim, u Cyranoa, a još više u ostale likove, u varaždinskoj predstavi uvedene i na formalnoj i, mnogo više, na sadržajno-tematskoj razini.

  Formalno, varaždinski Cyrano, za razliku od Rostandovog, slobodno miješa stih i prozu u replikama. Tako, primjerice, kada treba izgovoriti koju od svojih balada (često prekidanu upadicama drugih likova) Cyrano će, vjerno izvorniku, preći u govorenje u stihovima, dok mu je u dijaloškim interakcijama s drugim likovima na sceni dovoljna proza, kojom govore ostali likovi u svojim replikama i prizorima. Takva izmjena svojevremeno bi se (u Cyranovo vrijeme, dakle u sedamnaestom stoljeću) smatrala teškim propustom i narušavanjem jedinstva stila, no danas je, dakako, dopuštena, posebno ako se radi o interpretima koji je mogu iznijeti.

  

  Na sadržajnoj razini, s druge strane, izmjena je još i više. Osim već spomenutih kraćenja, koja su vrlo opsežna, no ispravno provedena na način da zadržavaju sve glavne trenutke dramske radnje, u čemu je dramaturginja odradila iznimno dobar i vješt posao, ipak se pribjeglo i određenim nadopisivanjima, kojih u izvornome tekstu nema, a služe kao posuvremenjivanje (ne nužno i aktualizacija). To je osobito vidljivo kod dva lika. Roksana (Helena Minić Matanić), tako, osim što je precioza u onom klasičnom i klasicističkom smislu praznoglave pomodnice, zalazi i u iskrivljene interpretacije feminističkog diskursa. Slično je i s dodanim likom kardinala Richelieua (Robert Španić), koji postaje iznimno važan za zaplet (naime, upravo njegove odluke odvode likove na bojište, gdje će se odigrati neke od ključnih scena), a koji u nekim trenucima, osobito kada razlaže svoje razloge za rat sa Španjolcima, karikira drugi popularni diskurs suvremenih društvenih i humanističkih znanosti, onaj postkolonijalni. Iako integrirani u cjelinu, ti momenti ipak ne mogu potpuno doprijeti do nje.

  Naime, izvorni Cyrano (a kojeg ova predstava ipak, u osnovi, slijedi i poštuje), iako više od eskapizma, ipak nije prostor argumentacije, pa makar ona bila i karikirana. Srećom, ta mjesta nisu prevladala. Promjene i interpretativni pomaci vidljivi su i u organizaciji scenskog prostora. Tako u jednom prizoru glumci ulaze u lože i iz njih komentiraju događaje na sceni, a u osobito zabavnom i za lokalni kontekst prepoznatljivom trenutku Filip Eldan kao pekar Ragueneau publici u prvome redu nudi svježe pečene kokice (koje u kazalištu, kako naglašava, naravno ne smiju jesti).

  

  Na vizualnom planu, uz primjetnu, no poprilično značenjski neutralnu scenografiju bijelog zida koji zaprema cijelu pozornicu (Urša Vidic) osobito su istaknuti i pomno oblikovani kostimi (Alan Hranitelj) koji su taman toliko stilizirani da omogućuju odmak, a opet jasno evociraju Cyranoa kao pomak od sadašnjosti. Pogođeni su i zabavni i komentari koje kostimi donose. Tako Christian, koji je kicoš slabe inteligencije, nosi kičastiju verziju viteške odore kakvu nosi Cyrano, koji utjelovljuje upravo suprotan princip. Isto je i s postavljanjem Richelieua na štule, čime se mudro zaigralo prastarom idejom o vizualnom isticanju likova na položajima moći, ili iznimno zabavnim minijaturama kapucina crtićke facture.

  Osobito uspjela glumačka interpretacija u ovako postavljenim odnosima svakako mora biti ona naslovnoga lika, u čemu Karlo Mrkša nije pogriješio. Uvjerljiv je, specifične boje i impostacije glasa, pomaknut, a istovremeno neopterećen, bez obzira na teški kostim, šminku i, dakako, umjetni nos. Helena Minić Matanić kao Roksana naglašavala je priglupost svoga lika, u čemu se povremeno stvarao i nesklad između izgovorenog i interpretiranog, osobito u nadopisanim replikama. Marinko Leš kao Christian de Neuvilette naivno je pomaknut baš kako treba, što vrijedi i za Pavla Matuška kao Grofa de Guichea i Roberta Španića kao Richelieua. Lovro Rimac kao Le Bret, koji ujedno preuzima i funkciju pripovjedača, s lakoćom se prebacivao iz pozicije promatrača u onu sudionika. Još, pouzdano, sudjeluju i Filip i Nikša Eldan, Petar Burek, Benjamin Bencek, Borna Loborec, Nikša Premuž, Martin Gregurić i Vlaho Srijense.

  

  Odabravši srednji put između potpunog posuvremenjivanja i vjernosti predlošku, Vito Taufer i Vesna Đikanović ovim su Cyranoom pokazali da se radi o trajno zanimljivom i aktualnom liku.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 5. lipnja 2025.

Piše: