Salve smijeha u histrionskoj ljetnoj komediji

Glumačka družina Histrion, Zagreb: Peter Quilter, Čovječe, ne ljubi se, red. Dražen Ferenčina

• 

  Komedijski diskurs traži određenu publiku koja reagira na fine nijanse u arhetipskim muško-ženskim odnosima, tematskim platformama koje uključuju spoznaju o prolaznosti života, pokušaju promjena, zamjenama identiteta, raspadu brakova, traženju nekih novih partnera i novih iskara sreće.

  U novoj predstavi Glumačke družine Histrion, Čovječe, ne ljubi se, četiri glumca stvaraju poseban komedijski diskurs fino iznijansiranim pomacima i suptilnim humorom, mimetički realizirajući cijeli niz arhetipskih žensko-muških odnosa. Protagonističke i stalne uloge igraju izvrsni i uigrani dramski umjetnici Ankica Dobrić i Ivica Jončić, koje relativno rijetko – što je velika šteta, vidimo na kazališnim pozornicama, ali to će se ovoga ljeta višestruko ispraviti i promijeniti jer će predstava, kako je dogovoreno, putovati brodom uzduž jadranske obale i vidjet će je stotine ljudi, uz puno vedrine i smijeha, što želimo i glumcima i redatelju Draženu Ferenčini. Histrioni inače svake godine produciraju barem dvije uspješnice koje premijeru dožive u histrionskoj zgradi u Ilici ili na Opatovini, kultnome mjestu glumačkoga umijeća na koje cijelo ljeto hrli brojna publika, uglavnom poklonici pučkoga kazališta, a sad se vraćaju i ljetnim kazališnim plovidbama.

  

  Isidora Ferenčina i Marko Hergešić glume cijeli niz drugih uloga, po pet raznovrsnih, vrlo dobro razrađenih karaktera, pokazujući iznimnu mogućnost transformacije. Na taj način protagonistima, Juliji i Reneu, rastavljenome bračnome paru srednjih godina, pristupaju uglavnom potencijalni partneri, kostimom, maskom, govorom pomaknuti u neke druge svjetove iz kojih izlaze kako bi pronašli životnu sreću koja svima izmiče, ponekad i međusobno umreženi, u rasponu od klauna do romobajkerice. Novom majstorijom kostimografkinje Marite Ćopo i Rene i Julija mijenjaju iz slike u sliku iznimno dobro osmišljene kostime, u kroju, boji i materijalu, koji odgovaraju glumačkim habitusima, sa svim pomno razrađenim detaljima, želeći ostvariti nove karakterne preobrazbe, ali zapravo uvijek ostaju isti. Glumci su vrlo dobro istrenirani i u presvlačenju i munjevitu povratku na scenu u drugome izdanju. Neodlučni u mijenjanju partnera i traženju novoga života stalno se vraćaju ishodištu, pazeći jedno (na) drugo u lijepim poetskim trenutcima iskazivanja nježnosti i razumijevanja za tuđu sreću.

  Komičnost se u predstavi stvara neočekivanim situacijama, paletom karaktera koji su mimetički preuzeti iz stvarnoga života, ponekad prenaglašeni, ali nikad pretjerani, kao i govornim bravurama, potenciranjem (ne)svakodnevnih problema koji u svojoj krajnosti postaju duhoviti i u koje se/o koje se ogleda i publika, i tako iskrivljenozrcalno postaje sebi smiješna. Kako ingeniozno progovara Maurice Lever u knjizi Povijest dvorskih luda, jednoj od onih koje su stalno na stolu moje sestre Mire Muhoberac, dramaturginje i teatrologinje, profesorice i redateljice, s motom Ludosti, majci svekolike istine…, u poglavlju Kolektivna luda: „Svečanost luda, ludost poprima ljudsko obličje; utjelovljuju je jedna ili nekoliko stvarnih osoba koje doista i nose njeno glasovno ruho. Slika dobiva tijelo, ali joj uloga ostaje ista: svjetovna luda također prekoračuje uspostavljene vrijednosti obrtanjem svakodnevnoga.“

  

  Svi su karakteri dramatičara koji je Histrionima ponudio tekst, tako da je najnovija histrionska premijera jedna od prvih izvedbi komedije Čovječe, ne ljubi se u Europi, dobro razrađeni, a osim u svakodnevici, Peter Quilter ishodišta pronalazi i u književnim djelima, u tipovima karaktera, referirajući se na različite kanonske tekstove (po)stavljene u komedijski kontekst, tako da su neke osobe prepoznatljivi ometači ili pomagači, pijanci, osiromašeni ljudi, konobari, susjedi, prijatelji, poznanici, nepoznati, susretači, introverti, ekstroverti…., prolaznici u životima, u potrazi za ljubavnim odnosima. Radnja je smještena u dva prostora koja se simetrično izmjenjuju jednostavnom, mobilnom scenografijom koja sugerira park (s) klupom i zelenilom, ili unutarnje prostore restorana i/ili kafića (scenografija: Dražen Ferenčina, asistent scenografije: Enes Hodžić – Arči), a dinamičan tekst problematizira različita psihofizička stanja, snalaženja u različitim situacijama, kao i specifičan odnos prema smrti.

  U Histrionskome domu sve funkcionira kao u jednome dobro posloženome mehanizmu kojemu svoj važan dio daju i rijetko spomenuti Dražen Dundović (rasvjeta), Gordan Matejko (ton) i Daniel Pavlović (tehnika), uz znalačku Ferenčinu režiju i glumačke majstorije, koje u publici izazivaju salve smijeha, što možete provjeriti ako se 31. svibnja zaputite na igrivu i šarmantnu predstavu Čovječe, ne ljubi se.

  

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 30. svibnja 2025.

  Autor: Peter Quilter
  Prijevod: Ivan-Goran Vitez
  Redatelj: Dražen Ferenčina
  Kostimografija: Marita Ćopo
  Scenografija: Dražen Ferenčina
  Asistent scenografije: Enes Hodžić - Arči
  Rasvjeta: Dražen Dundović
  Ton: Gordan Matejko
  Tehnika: Daniel Pavlović
  Producent: GD HISTRION, Zagreb
  Predstava je: Aktivna

  Izgraju: Ankica Dobrić, Ivan Jončić, Isidora Ferenčina, Marko Hergešić

Piše: