Metateatarsko ogoljavanje kroz suigru sjećanja identiteta i prostora

Arterarij, Zagreb: Lijepi interijeri: Zagreb, red. Romano Nikolić

• 

  „Osim paradoksa da za razumijevanje jezika moramo rabiti jezik, to jest da on mora razumjeti sam sebe, sa usporedivom se dilemom susrećemo pri pokušaju razumijevanja usmenosti. Glavni su nam izvori tekstualni. Kako je moguće spoznati usmenost na temelju onoga što joj je suprotno? No, čak i pod pretpostavkom da tekstovi mogu pružiti neku predodžbu usmenosti, kako tu predodžbu adekvatno verbalizirati u tekstualnom opisu koji – za pretpostaviti je – rabi rječnik i sintaksu tekstualnosti, a ne usmenosti?“, progovara u svojoj knjizi Muza uči pisati i poglavlju Zna li tekst govoriti? Eric A. Havelock (preveo s engleskoga Tomislav Brlek).

  U Arterariju uvijek možemo očekivati novo kazalište, novo promišljanje teksta i glume, kao i suodnosa između pomno biranih glumaca i mjestima u malome gledalištu limitirane, a samim time i znalačke publike. Većina predstava akademskoga glumca, Dubrovčanina u Zagrebu, Romana Nikolića, koji je u malome prostoru stana u Petrovoj ulici postavio nove kazališne zakonitosti, problematizira poziciju ranjivih skupina, pojedinaca, žena (producentice: Pavla Miličić i Tatjana Aćimović). Predstave koje nastaju u teatarskome laboratoriju, promišljanjem provjerene ekipe stručnjaka, tematiziraju priče, fikcijske i fakcijske (idejni koncept: Mario Mažić, prema dramaturškom predlošku Monike Herceg, dramaturgija: Dorotea Šušak i Romano Nikolić), koje postoje u realnome prostoru i vremenu ili u unutarnjosti prenositelja znanja i događaja kroz prostore i vremena, uvijek u prenošenju pomalo pomaknute, varirane, iskošene. Jedan je od problema i ljepote prenošenja povijesne i obiteljske (ne)istine upravo platforma riječi i njihove distribucije iz širine usmenosti u precizno pisano bilježenje i onda izgovaranje u skladu s karakterima i glumačkim umijećem, kad slobodne izgovorene i/ili napisane riječi postanu glumačke misli, kad uđu pod kožu dramske osobe i kad ih tako prerađene publika čuje i procesuira s obzirom na svoja životna i teatarska iskustva.

  Alma Prica publiku dočekuje otvarajući vrata predsoblja i pušta je u svoj dnevni boravak u kojemu je već jedna gošća koja želi od nje kupiti stan. Nakon toga se gledatelji, pomalo zbunjeni ulaskom u privatni prostor u koji su kazališnom igrom uvučeni, smještaju na stolice postavljene između zidova i lijepo oblikovanoga drvenog stola, rastegnutog za moguća obiteljska druženja i s plavičastim svjetlom koji titra ispod površine stvarajući mističnu atmosferu i začudnost davnih dječjih igara i koji u jednom dijelu predstave zaista i postaje prostor djetinjstva, skrivanja od roditelja, mjesto stvaranja i pričanja priča.

  

  Alma Prica, nacionalna prvakinja HNK-a u Zagrebu i Dragana Varagić, dugogodišnja prvakinja Narodnog pozorišta u Beogradu, sjede za dugim stolom sučelice, kao da odmjeravaju snage, pune nepovjerenja i mjerkanja suparnice; nijedna nije u boljoj ili lošijoj poziciji, motre se i izgovaraju riječi prekinute pauzama. Napetost karakteristična za kazalište nedogađanja potencira se fokusiranjem publike u kojoj se traži sugovornik i oslonac za prvu i drugu priču koje su isprepletene predmetima i ljudima, čak i jedan gledatelj, zamoljen, čita dio teksta kao novi glas i nova mogućnost interpretacije, metatekstualnosti.

  Metateatralnost se potencira i djelomičnim čitanjem didaskalija kako bi se i glumci i dramske osobe brechtijanski odmaknule od sebe i postale objektivnije naratorice. Umjetnički moćno dvije vrsne glumice vladaju malom scenom koja im ne daje previše prostora za hodanje, ali više nego dovoljno za prolaženje tik uz publiku, sjedanje u krilu, pijenje kave, pušenje, paljenje rođendanskih svjećica….

  Jedna je Zagrepčanka, povezana uz stan odrastanjem, koja je dugo bila u Americi i želi se riješiti svih uspomena na deložaciju, druga je Beograđanka čiji su roditelji Zagrepčani koji su se davno odselili, a izravno se i neizravno spominje i Domovinski rat i reakcije na posebna stanja uz koja smo povezani i koja smo proživljavali. Glumice sjede za stolom s tekstom kao orijentirom bivšega života, kao dramaturginje i redateljice događaja. Povremeno se čini kao da zaista žive taj život, onda žanrovski naprave rez pa sve realiziraju kao životnu i/ili glumačku vježbu, vježbu života. U razgovoru u kojemu se spominju obitelji, ali se i dugo šuti, saznajemo jedan dio istine, a drugi ostaje (pre)pokriven. Monološkom se formom redatelj i glumice služe za izravnija prenošenja svojih sudbina, a gledatelji sude, nadopunjuju u mislima priču, promišljaju o mogućim nadopunama drugih i drukčijih sudbina, kreirajući nove situacije.

  

  Vrijeme u tekstu i u predstavi relativizirano je, tekstom se približavaju i gotovo spajaju ratovi '41. i '91. koji su odredili ljude koji su tada živjeli, Drugi svjetski rat i Domovinski rat postaju središnja mjesta raspada, politički potencirani, sa spominjanjem razloga progona, iseljavanja, straha, strave, seljenja, ubojstava, nestajanja, preživljavanja, a stol postaje karta Europe na kojoj se ucrtava sve što se dogodilo i što je uništilo i raselilo obitelji.

  Dnevna soba ostaje u predstavi središte događanja i otkrivanja jedne obiteljske tajne koja povezuje ženu koja može imati osamdeset i osam godina i ženu koja je u šezdesetima, ali Alma Prica kao prodavačica stana odlazi i u druge prostore koji su osvijetljeni, tako da se vještom redateljskom idejom proširuje stan i produbljuje neizvjesnost. Režija je gotovo filmska, s dugim krupnim kadrovima i neočekivanim rezovima, glumice glume i različite karaktere, a posebno je impresivno Alma Prica odglumila scenu nacističkoga vikanja isprepletenoga s pjevanjem, a Dragana Varagić scenu skidanja cipela i bosonogoga pristajanja na žrtvu. Zanimljiva je i scena slušanja glazbe i simultanoga, koordiniranoga plesa, sugestije vremenskoga skoka, vremena koje možda mimo (nas) prolazi ili se vrijeme mučne atmosfere tako preskočilo, a predstava se zapravo događa gotovo dokumentarno, ispred nas, u realnome vremenu, s reminiscencijama na prošlost.

  Obje su žene povezane uz neke predmete iz kuće, kao što su porculanske šalice, obiteljski album, kao i stol za kojim sjede, multiznačenjski postavljen u sredinu prostora bitka, multisimboličan. Spominju se i kreveti, ormari kojih više nema, donosi se kofer, ali se nikad ne otputuje, na stolu je cvijeće, privid obiteljskoga doma, stana koji u svojevrsnome interegnumu još nije napušten i još nije ponovno useljen, kao da su protagonistice zaustavljene u svome vremenu i nemaju snage za novi korak koji bi sve promijenio.

  

  Izvan prostora zatvorenosti gleda prozor do kojega dolaze u nekim smirujućim trenutcima predstave, kao i na samu kraju, kad se najviše približe kao žrtve vremena i obiteljskih kriza, kad je „govor odložen u spremište“ (Havelock).

  Lijepi interijeri: Zagreb u izlog stavlja segmentirane probleme, a njezina je najveća vrijednost, uz suptilnu, preciznu i znalačku režiju, iznimna, staložena, psihološki iznijansirana gluma Alme Price i Dragane Varagić koje su kreirale, kao suautorice, i neke rukavce teksture. Savjet: svakako pogledati!

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 26. svibnja 2025.

  Redatelj: Romano Nikolić
  Idejni koncept: Mario Mažić
  Prema dramskom predlošku Monike Herceg
  Dramaturgija: Dorotea Šušak i Romano Nikolić
  Producentice: Pavla Miličić i Tatjana Aćimović
  Fotograf: Sanjin Kaštelan
  Produkcija: Arterarij

  Igraju: Alma Prica, Dragana Varagić

Piše: