Vrhunci glumačkog i redateljskog umijeća

Festival Ljubljana, Teater TIVOLI: Anton Pavlovič Čehov, 3 SESTRE REMIX (Tri sestre), red. Ivica Buljan, Viteška dvorana Križank, Križevniška cerkev

• 

  Na kazališnome plakatu nove predstave Ivice Buljana, 3 SESTRE REMIX tri se sestre drže za ruke, odlazeći od motritelja u neku svoju dubinu i perspektivu, svoj prostor Erosa i/ili Thanatosa, okrenute leđima (dizajnerica vizualnog identiteta Antea Arizanović). Vedre ili tužne, smještene su znalački u lijevome oku muškarca kojemu se samo naziru kosa, obrve, dio uha kao začudni okvir gledanja; oku u kojemu je nagovještaj suze muških dramskih osoba u Čehovljevoj najpoznatijoj i najizvođenijoj modernističkoj drami nedogađanja (Ništa se ne događa), potencijalnih ljubavnika, muževa, njihova brata Andreja ili sama redatelja koji je skupa s nama gledao jednu od repriza predstave kao jedan od gledatelja, za mnoge ne(pre)poznat, zainteresirano, pomalo iznenađeno, znatiželjno, iščekujući i očekujući.

  Prazni prostori ispunjeni imaginacijom

  Svoju je knjigu Prazni prostor Peter Brook (prijevod Gige Gračan 1972.), koja je jedna od teoretskih knjiga koje su oduvijek na stolu moje sestre, dramaturginje, teatrologinje, kazališne kritičarke, redateljice… Mire Muhoberac, podijelio na Mrtvački, Posvećeni, Grubi i Neposredni teatar, a Buljanov je teatar sve samo ne mrtvački, koliko se god Čehovljeva drama bavi odustajanjem. Poglavlje o grubome teatru završava: „Ali ako naš jezik mora odgovarati našemu dobu, valja nam također priznati da je danas grubost življa a posvećenost mrtvija no ikad. (….) Stoga ne možemo pretpostaviti da će se publika okupljati odano i pomno. Na nama je da privučemo njenu pažnju i iznudimo povjerenje. Da bismo to postigli, moramo dokazati da neće biti prijevare niti čega skrivenoga. Moramo raširiti prazne ruke i pokazati da doista nemamo ništa u rukavima. Tek tada možemo početi“.

  A ljubljanski glumci i glumice, kao najbolji kazališni i/ili performativni umjetnici, izvrsno istrenirani i tjelesno i glasovno, dodatno su motivirani, možda i naoko rezerviranom nazočnošću redatelja-trenera igrali repriznu predstavu kao najvažniju u svome životu, motivirano, znalački, posvećeno.

  

  „Redatelj mora osjećati kamo glumac želi ići i što izbjegava, koje blokove podiže vlastitom voljom. Nijedan redatelj ne daje injekcije predstavi. U najboljem slučaju, redatelj omogućuje glumcu stvaranje njegove vlastite predstave koju bi možda inače zadržao u sebi.“

  Ivica Buljan na raznovrsnim scenama u Hrvatskoj i u svijetu postavlja reprezentativne tekstove hrvatske i svjetske književnosti preispitujući njihove mogućnosti, potentnost, snagu riječi i granice glumačkog umijeća, stvarajući fascinantnu lepezu maestralnih uloga i antologijskih predstava koje se mogu uvrstiti među najbolje predstave svih vremena u nekim nacionalnim i onim neformalnijim kazalištima, pronalazeći uvijek poseban kod glume, reinterpretacije, kao i uvijek nova čitanja, dovodeći glumce do nadživota, strasti, punine kojima se ne može odoljeti. Bez obzira na relativno duga trajanja Buljanovih predstava, nitko ne želi njihov završetak. Ni publika ni glumci. „Glumac se gotovo nikad ne plaši svojih napora. Svaki je glumac u svlačionici opušten i razdragan nakon što je odigrao neku potresnu i zastrašujuću ulogu. To bi značilo da su vrlo zdravi snažni osjećaji što prožimaju osobu zauzetu snažnom tjelesnom aktivnošću.“ Neki bi rekli, razmišljajući o vrhunskim glumcima kojima je Buljan bio okružen, olako, kolokvijalno: Lako tako.

  „Na početku pokusa glumci su suprotnost idealno opuštenim osobama kakve bi željele biti. Oni nose sa sobom teški prtljag napetosti.“ Aleksandra Balmazović (Olga), Uroš Fürst (Kuligin), Olga Grad (Anfisa), Jernej Markelj (Soljoni), Gal Oblak (Tusenbach), Saša Pavlin Stošić (Maša), Kaja Petrovič (Irina), Jožef Ropoša (Čebutikin), Joakim Tasić (Andrej), Milena Vasić (Nataša), Lovro Zafred (Veršinjin) karizmatične su glumice, karizmatični glumci koji u trima prostorima svojim držanjem, glasom, stasom, međusobnim odnosima i potpunim (pre)davanjem pokazuju vrhunce glumačke umjetnosti – od suptilnih, precizno iznijansiranih suptilnih tišina do eruptivnih zamaha strasti, u Viteškoj dvorani, izduženome ringu u kojemu su okruženi različitim perspektivama gledanja, u dijelovima kojega se zaustavljaju, sjede metateatralno promatrajući druge, stoje, leže, puze po podu, ubrzano hodaju i trče životom u impresivnoj sceni kretanja cijeloga ansambla, posrtanja, trajanja, na granicama izdržljivosti.

  

  U međuprostoru Paklenoga dvora, u drugoj slici kazališnoga prohoda kojim nas glumci vode kao kroz semantički labirint, odigrava se performativno-glazbeni intermezzo smješten u dvorište unutar kojega traje vrtložna, strastvena i neobuzdana plesačko-glumačka etida, sukob dvaju svjetova, Irine i Olge, a na prozorima se kuće bitka pojavljuje Nataša, koja moćnim glasom pojačanim mikrofonom i zvučnicima obuhvaća prazninu i preuzima dominantnu poziciju u obitelji. Nakon toga prostora glumci pod maskama i ogrnuti liječničkim skafanderima publiku kroz mala vrata uvode u katakombe, mistični prostor Križne crkve, svijet mrtvih u kojemu je interaktivno infernalno uključena u bolesničko-smrtničku seansu, uz bolne tekstove Marine Cvetajeve.

  „Redatelj uči kako je rast pokusa u razvitku: vidi da za sve postoji pravo vrijeme, a njegova je umjetnost umjetnost spoznavanja tih trenutaka. (….) Naučit će razaznati pogled naoko opuštena ali iznutra uznemirena glumca koji ne može pratiti ono što mu se govori. Onda će otkriti da jedno vrijeme treba čekati, ne gurati se. (….) Evo kako ja shvaćam teatar koji nam je potreban: kao teatar u kojem postoji samo praktična, a ne temeljna razlika između glumca i redatelja.“

  Redateljska erudicija i vrhunsko znanje dovode do reinterpretiranja kanonskoga teksta bez zadrške, do znalačkih dramaturških i teatarskih čitanja i stvaranja novih kazališnih svemira, uz pomoć cijele autorske ekipe (dramaturginja: Manca Sevšek Majeršič, scenografkinja: Lazar Bodroža, kostimografkinja: Slavica Janoševič, skladatelji: Igor Vićentić i Mirko Vičentič Polič, autor videa: Martin Draksler, dizajner svjetla: Milan Golob, lektor: Martin Vrtočnik).

  „Na predstavi vlada odnos glumac-djelo-publika. Na pokusu je, pak, glumac-djelo-redatelj. A što je neposredni teatar? Teatar je arena gdje se može dogoditi živi sukob. Središte velike grupe stvara jedinstven intenzitet – zahvaljujući tim silama koje djeluju i vladaju u svim vremenima svakodnevni život bilo kojeg pojedinca može se izdvojiti i jasnije promotriti.“

  

  Zapostavljeni rubnici sreće

  Mira Muhoberac piše u Vijencu broj 487., 1. studenoga 2012., „o maksimalno posvećenu ansamblu Drame SMG Ljubljana“ u tekstu naslovljenome Izvrsni Buljanovi Glembajevi, a koji su prikazani na Gavellinim večerima od 12. do 20. listopada. Podnaslov Zapostavljeni rubnici sreće otvara tekst: „Ipak, vrhunac Gavellinih večeri dogodio se izvan njihova službenoga okvira, 20. listopada, kad je prikazano remek-djelo hrvatskoga teatra, drama Gospoda Glembajevi, u izvrsnom prijevodu na slovenski Andreja Inkreta. Krležin tekst Drama Slovenskoga narodnoga gledališča, Ljubljana, u režiji hrvatskoga redatelja Ivice Buljana, prikazuje gotovo u cijelosti, u integralnoj inačici, u više nego četverosatnom trajanju s dvjema stankama.

  Buljan konceptualizira režiju čitajući tekst dosljedno i argumentirano, fokusirajući se na izraz prikazivanja bitka svijeta kao psihoze nastale neriješenim erotskim i preljubničkim odnosima u okviru obiteljske i materijalne propasti u ključu izvrsne ravnoteže i prodora Krležine riječi, misli i snažne emocije.

  Prvi čin redatelj Ivica Buljan, asistent redatelja Robert Waltl i dramaturginja Mojca Kranjc čitaju kao rječito natjecanje u iskazivanju laži, u kojemu riječi bježe ispred misli da bi prekrile misao, tj. u kojemu sve dramske osobe izriču laži, pa glumci, i krećući se tako, govore brzo – da bi govorili laži. Drugi čin čitaju kao sljubljeni suodnos misli i riječi u kojem se, u zato usporenijem ritmu i kretanju, govore i otkrivaju istine. Treći čin čitaju kao ulazak riječi i misli u svijet snova, mašte i odvajanja od ovostranosti; ulazak u izmaštani svijet vodi u ubojstvo i ludilo. Ivica Buljan svijet fiktivnih Agramera Glembajevih promatra iz dviju vizura. Jedna se gradi na insajderskom Leoneovu pogledu i prikazivanju promatrana svijeta iz njegove, umjetničke i antimaterijalističke, ali neurastenične i psihogene točke gledanja. U prvom činu zato nositelj cijele predstave Marko Mandić kao Leone jedini vidi duh vlastite majke, rođene Danielli, što govori talijanski, u dvostrukoj igri tijelom, pojavom i značenjem s Angelikom, u drugom vlastita oca, Ignjata Glembaja u izvedbi legende slovenskoga glumišta Ive Bana, koji tihoćom i pognutim kretanjem dočarava predinfarktnu slabost i agoniju vlastite obitelji, kao protivnika u ringu nalik boksačkom, a u trećemu lom se njegove psihe očituje i u prikazanim destrukcijama psiha i psihotičnosti Drugih, pa tek umrli otac kao navodni krivac Leoneova vlastita stanja nestaje s pozornice vlastitosti u podsvijest, kao i ubojstvo Barunice, koje je prekriveno mrakom uma, zato nevidljivo na pozornici.

  

  Takav odnos riječi i misli/slike te subjektivne slikareve perspektive odražava se i u drugoj Buljanovoj vizuri, u okviru cijele predstave, u kojoj prevladava crna boja i gola scena s naglašenim simbolima psihotičnosti. Osobna neuroza pretvorena zbog neostvarene erotske i obiteljske ljubavi u psihozu pa u raspad Jednoga, subjekta, reflektira se i u simbolizaciji i performativnosti crnoga naslonjača koji iz čina u čin raste, i u zidnim urama: početne manje tri pretvaraju se, s noćnim kazaljkama, ali ne istovjetnima Krležinim satima, u srednju u drugom pa najveću uru u trećemu činu, a sat se počinje okretati unatrag, da bi se zaustavio u tri i dvadeset, kad svijet staroga, oca, i novoga Glembaja umre, kad se zaustavi sve. Na početku i u činovima spušta se i diže željezni zastor, inače znak postojanja opasnosti (vatre) iz vanjskoga, nekazališnoga svijeta. Film na početku i projekcije dadaističkih tekstova i futurističkih manifesta te portreta i događanja izvan svijeta na ure Glembajevih tijekom predstave na kraju nestaju, a najavna se i odjavna špica pretvara u odostražno kretanje, zatvarajući krug vremena.

  Takvo, točno i složeno, čitanje Glembajevih Buljan ne bi mogao ostvariti bez sjajnoga glumačkoga ansambla, koji maksimalno posvećeno, ekspresivno i ekspresionistički, realno i nadrealno, ostvaruje kretanje nemirne vlastitosti u trenutku sveopćega bankrota subjekta. Preciznom, točnom, dinamičnom, dikcijski briljantnu, performerski atraktivnu Marku Mandiću adekvatne su partnerice na početku ironična, zatim dramatično suzdržana i eruptivna Nataša Barbara Gračner kao Barunica Castelli i mlada Tina Vrbnjak kao osjećajna, skrbna, zaljubljena i ljubomorna Angelika. Kao glazbenici skladna orkestra osim karizmatičnoga Bana kao bankara Glembaja glume, podjednako dobro na slovenskom i na njemačkom, i drugi u orkestar uklopljeni solisti, intrigantno samosvojan Aljaž Jovanović kao Puba, Jose kao Paul Altmann i suzdržani i samozatajno realan Matjaž Tribušon kao Titus Andronicus Fabriczy-Glembay te unutarnje nemiran Uroš Fürst kao Silberbrandt. Crno-bijeli, elegantni kostimi Ane Savić Gecan stopljeni su s maestralnom scenografijom Dalibora Martinisa. Poseban šarm i dramatičnu zavodljivost predstavi daje glazba Mitje Vrhovnika te ispredzastorni prolog, epilog i intervali u duhu Krležina vremena, spoj performerske, kabaretske, filmske, pantomimske, plesačke i glazbene umjetnosti, koje je možda mogla gledati Fanika Canjeg.

  Od početnoga šapata zaljubljenih predstava, potpomognuta snimljenim služinskim glasovima kao usudom kronotopa, raste do krika nesreće i nezadovoljstva, pretvarajući slovensko gostovanje u prvorazredan kulturni i umjetnički događaj.“

  Reinterpretacija kanonskoga teksta

  

  A predstava o trima sestrama suđenicama i jednome bratu počinje ingeniozno u prozoru, između dvaju stakala, u malome životnome akvariju u kojemu (u)gledamo Irinu kao ludu koju oslobađa Anfisa, kao sveprisutni duh, oslonac i majka koja je u Čehova figura in absentia, i koja prati sestre / kćeri i brine se za njih bez osude. Imendan je, godina je dana od smrti oca, u kuću stalno netko ulazi i kroz nju prolazi, mogao bi početi novi život. Gotovo infantilno, ali i rubno groteskno genijalna Kaja Petrovič tijelom i licem potpuno i nevjerojatno transformirana, gotovo amorfna, kao elastična gumirana lutka izlazi iz svoga staklenoga ormara otvarajući predstavu i iz njezine se perspektive motri i kreira svijet, izvrnut, uvrnut, pomaknut, teško razumljiv, svijet koji i kakva i danas živimo. Što se mene tiče, predstava je mogla završiti i nakon tih nekoliko prvih trenutaka, jer u toj je sceni sve: i očaj, i beznadnost, i tjeskoba, i nedogađanje, i zatvorenost, i nesreća, i nemogućnost izlaska u vanjski svijet; u jednu točku zgusnuta moderna reinterpretacija Čehovljeve boli i boli današnjega vremena udaljena više od sto godina od Čehova.

  Ali predstava je išla dalje i nadograđivala se na početne inpute krećući se u obliku križa u Viteškoj dvorani na Križankama, s jasnom simbolikom broja tri i aluzijom na Čehovljeve vojnike, s naslagama sjećanja u zidovima, baštinicima nekih bivših života u koje smo prepušteni igrom sudbine, smještajući se uzduž impresivne dvorane (hvala na rezerviranim središnjim stolicama!). Iz svakoga se kuta gleda drukčija predstava koja nudi niz izazova. Znalački je geometrizirano organizirana, na kraćim je nasuprotnim stranicama kontrapunktno postavljen DJ JAMirko s cijelim instrumentarijem i filmsko platno na kojemu su psihološki profili glumaca u krupnome planu, a na nasuprotnome je zidu ormar sa zrcalom ispod kojega se odvija scena strastvenoga seksualnoga čina. Filmska se i kazališna gluma kombiniraju i isprepleću s elektronskom glazbom na udaljenostima koje zahtijevaju pozornu i koncentriranu publiku koja može zamijetiti sve segmente ove multiinteraktivne predstave.

  Buljanovi su slovenski glumci potpuno slobodni u kretanju, u tjelesnim akcijama, u dijapazonu od suptilno iznijansiranih pokreta, geste i mimike do gotovo neobuzdane strasti, ritmizirano plešući i odbacujući dio po dio funkcionalnih i estetski, u kroju i bojama vrlo lijepo (os)mišljenih kostima koje glumci izvrsno nose. U predstavi se vodilo računa o svakome detalju, tako da su vrlo uočljive i kvalitetne cipele i čizme, u kojima vrlo suvereno hodaju, ali i bosi nastavljaju glumački iluzionizam i zatravljenost, koju prenose na vrlo ozbiljnu i zainteresiranu publiku. Glumci svojom osobnošću, rekvizitarijem, umijećem i vođeni redateljevom znalačkom rukom stvaraju potpuno novi svijet, Čehovljev dvadeset i prvostoljetni univerzum u koji ulaze i neki dijelovi iz drugih Čehovljevih dramskih tekstura, kao što je Ninin poetski monolog iz Galeba u izvrsnoj interpretaciji Saše Pavline Stošić – druge sestre, Maše.

  

  Pomaknuta motrišta

  U predstavi na koju smo u zadnji čas stigli vozeći se iz Zagreba osjeća se žudnja i čežnja, ali su naglasci stavljeni i na druge perspektive, pomaknuta su uobičajena konvencionalna motrišta i interpretacije i glavne postaju neke druge dramske osobe, kao i događaji, a preko nekih se samo prelazi i postaju sporedniji, kao i rukavci njihovih priča, ali svi su stalno na sceni, sveprisutni i koncentrirani. Uz izvanserijsku najmlađu sestru Irinu, glavnu mušku ulogu dobiva Lovro Zafred kao Veršinjin koji stasom, glasom, uvjerljivošću i karizmom plijeni, uz jedan metateatralni izlaz iz uloge u kojemu samoreferencijalno duhovito prepričava prvo gledanje Triju sestara u djetinjstvu i sadašnji odrasli glumački poziv na predstavu. Druga je sestra, Maša, Saše Pavlina Stošić, majstorica transformacije, koja je znalački napravila cijeli luk od zavodnice do slomljene figure. Olga je u Buljanovoj predstavi rezerviranija, distanciranija, Aleksandra Balmazović u poziciji je motriteljice i bezglasne komentatorice, a Milena Vasić kao Nataša, Andrejeva supruga dominantno, nametljivo unosi nove silnice u obitelj, s Joakimom Tasićem, Andrejom, razočaranim i neispunjenim bratom, prikazujući otuđenost u obitelji.

  „Gal Oblak kao Tuzenbach i Jernej Markelj kao Soljoni vode nas kroz priču kao protagonisti, borci, komentatori, koji postupno ulaze u radnju i razotkrivaju je. U ulozi profesora Kuligina, Uroš Fürst otkriva portret provincijskog intelektualca čija se akademska rigidnost prelijeva u fizičku krutost, stvarajući tako fizičku metaforu za društveno okoštavanje. Jožef Ropoša kao dr. Chebutkin gradi svoj lik kroz pijane ekscese i trenutke bolne lucidnosti, pretvarajući svoje prizore u studiju propadanja nekoć cijenjenog liječnika koji je izgubio ne samo profesionalnu sigurnost, već i moralni kompas. Olga Grad kao Anfisa doživljava svoj prijelomni trenutak u crkvi, kada s propovjedaonice govori o univerzalnoj distopijskoj budućnosti.“

  Iznimno zanimljivo mišljena i realizirana predstava prikazuje sve skrivene slojeve Čehovljeva teksta, podtekst i metatekst, kao i mogućnosti njegove svježe i nove reinterpretacije. Iako je Čehov jasno napisao: „Živjeti je nekorisno, opirati se uzaludno je“, u predstavi 3 SESTRE REMIX glumice i glumci punim plućima, uz Buljanovu redateljsku majstoriju, žive moćno tjelesno i misaono, ekspresionističko, moderno i suvremeno kazalište.

  

  Savjet: svakako pogledati, do Ljubljane nije teško stići, a predstava će vas zatraviti i potpuno obuzeti.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 24. svibnja 2025.

  Prijevod i adaptacija: Manca Sevšek Majeršič
  Dramaturginja: Manca Sevšek Majeršič
  Scenograf: Lazar Bodroža
  Kostimografkinja: Slavica Janoševič
  Skladatelji: Igor Vicentić, Mirko Polič Vicentić
  Oblikovatelj videa: Martin Draksler
  Dizajner svjetla: Milan Golob
  Lektor: Martin Vrtočnik
  Dizajner vizualnog identiteta: Antea Arizanović
  Koprodukcija: Festival Ljubljana, Kazalište TIVOLI

  Igraju: Aleksandra Balmazović, Uroš Fürst, Olga Grad, Jernej Markelj, Gal Oblak, Saša Pavlin Stošić, Kaja Petrovič, Jožef Ropoša, Joakim Tasić, Milena Vasić, Lovro Zafred

Piše: