Prosjek nove solidarnosti
Gradsko kazalište Žar ptica: Pet nula, autorski projekt Darija Harjačeka i Dore Golub, red. Dario Harjaček
-
Polazeći od fenomena „hiperinflacije odlikaša“, autorski projekt Pet nula fokusira se živote mladih individualaca koji se na različite se načine nose s izazovima škole, odrastanja i pritiscima okoline te preispituje psihološke posljedice koje zahtjevi za izvrsnošću ostavljaju na identitetima djece na pragu odraslosti. Tumače ih izvrsni mladi glumci: Laura Čerina, Dunja Fajdić, Vini Jurčić, Petra Krolo, Bogdan Ilić, Matej Đurđević i Andrija Nazlić.
Ne bi li istaknuli različitost perspektiva u žestoko individualiziranom miljeu, glumci su se potrudili izoštriti fokus na tipove koje viđamo u svakom razredu (alternativka, popularna, sljedbenica, štreberica, sportaš, povučeni tip, gej frend, onaj jedan koji ništa ne uči jer ga to ne zanima) i približiti ih kao elemente kompleksnih skupova zvanih razred, škola, obitelj i društvo, elemente koji su zapravo apsolutno nesvodivi na ostvareni prosjek ili dodijeljen im tip.
Dario Harjaček (koji nakon predstave Mi i Oni u ZKM-u 2019. godine ponovno promišlja školski sustav) i Dora Golub uspjeli su izolirati goruće probleme obrazovnog sustava, ali prije svega i probleme današnjeg društva, koje glorificira individualni uspjeh kao čovjekovu primarnu kvalitetu i tako uvjetuje ljude inicijalno neosjetljive na druge, neprijateljski raspoložene prema onome što je drugačije, nesposobne za suradnju i nezainteresirane za kolektivni napredak zajednice u kojoj žive. Današnji mladi na kojima „svijet ostaje“ odcijepljeni su potencijalno iz svakog konteksta koji s njima nije direktno i trenutačno povezan. Ta je problematika u predstavi očita u odnosu prema odgovornosti, autoritetu i pojmu vrijednosti te načinu komunikacije mlađih generacija.
Harjaček se prije svega pita kako dijete naučiti odgovornosti ako roditelj preuzima odgovornost za sve osim za njegov prosjek. Predstava stoga pokušava uspostaviti dijalog o osobnoj odgovornosti kako bi kod publike osvijestila da svako djelovanje ima i posljedice te da za vlastite pogreške moramo biti sposobni prije ili kasnije sami preuzeti odgovornost, što lica u predstavi i čine, uz obaveznu riječ „oprosti“.
Nadalje, odgovornost je vezana uz autoritet, čije figure često više nisu ni roditelji, a kamoli profesori, dok ljudsku vrijednost određuju forme koje pojedinci zadovoljavaju isključivo na individualnoj razini – poput forme prosjeka. Nepostojanje ideje zajedništva stoga je ključna nuspojava; djeca nemaju osjećaj da zajedništvo vrijedi jer se sustavno promiče ideja da je vrijednost isključivo individualna. Možda zato Uma na početku ne može razumjeti skupove kao formu, iako joj tata pokušava predočiti da skupovi postoje i u životu, a ne samo kao apstraktna definicija u udžbeniku iz matematike. Predstava bi nadasve profitirala da se kod krajnje integracije u pomalo fiktivnom i mlakom zajedništvu vratila tom slikovitom i zgodnom motivu te tako snažnije zaokružila vlastitu cjelinu i podcrtala važnost skupova (odnosno kolektiva) koji su nam neophodni da bismo postojali kao njihovi elementi (odnosno individue).
Raspršenost pažnje i oportunizam još su neke nuspojave opsesije prosjekom. U konstantnom stanju natjecanja s drugima nema vremena za dubinu fokusa ili da se nečemu posvetimo s razumijevanjem. Fokus je na što bržem postizanju rezultata kojima bismo mogli nadmašiti druge – one koji nam stoga više ne mogu biti prijatelji, nego su nam isključivo konkurencija (a konkurenciju treba eliminirati). U odnosima koji su zasnovani na konkuriranju, zamjena za zajedništvo je oportunizam. Stoga se lica očekivano lako okreću jedna protiv drugih, nikada ne ispuštajući iz vida kako će se to odraziti ne na osobu, nego na njihov prosjek.
Pritisak uspjeha podupiru niski kriteriji koji omogućavaju svima da budu najbolji. Osim što se time događa upravo suprotno, a to je golemi porast osrednjosti koja se prezentira kao značajan uspjeh, kod djece se javlja patološka potreba za uspjehom s kojim, paradoksalno, nikada ne mogu biti zadovoljni, jer se izvrsnost njihovih postignuća ničime ne ističe u moru svih ostalih izvrsnosti. Mentalne posljedice frustriranosti imperativom uspjeha stoga su u suvremenom obrazovanju i društvu neizbježno relevantna tema. Izvrsnost je oznaka statusa koji se mora ostvariti što prije i pod svaku cijenu, a Golub i Harjaček postavljaju klasni sukob među licima u težnji k izvrsnosti te s njime povezanu agresiju kao ključne elemente odnosa u predstavi. Komunikacija među mlađim generacijama zbog toga je također u problemu, jer se izravan i prisan odnos s drugima teško uspostavlja, a teško je i uspostaviti i pokazati solidarnost.
Možda kako bi lakše komunicirala sa svojom ciljanom publikom, predstava je zamišljena više na tragu filmskog scenarija a manje na tragu drame (što ima svoje prednosti, ali i mane). Pozadinska glazba stvara ugođaj soundtracka, mjestimično tarantinovskog, što pristaje uz Uminu tematsku majicu s natpisom „WRITTEN AND DIRECTED BY QUENTIN TARANTINO“. Predstava se igra idejom filmskih žanrova i okvirom filmskoga kadra koji nudi uvid u životne i situacijske perspektive dramskih lica. Tome pomažu kostimi Ane Mikulić, scenografija Vesne Režić i glazba čiji je autor Maro Market, a filmsku vizuru nadopunjuju i video-projekcije koje je osmislio Filip Banovak.
Dinamična glumačka izmjena scenografije pridonosi fluidnosti i isprepletenosti životnih kadrova, ali u cjelokupnoj se dinamici nešto bolje moglo iskoristiti svjetlo, posebno kod prepucavanja i replika koje se izmjenjuju putem poruka (koje glumci izgovaraju, a koje same za sebe u skraćenom žargonu djeluju pomalo banalno, unatoč tome što bi trebale ilustrirati sociolekt digitalne komunikacije). Direktna komunikacija se u predstavi predominantno ostvaruje samo s publikom (kolektivom!), što je zanimljiv odabir koji je možda trebalo još i više potencirati.
Glumci tumače po nekoliko lica (osim Laure Čerina, koja ostaje Uma) – djecu i roditelje čiji helikopterizam, autoritarnost ili pak odsustvo pridonose dječjim frustracijama pod imperativom uspjeha. Umu i ostale muče iste teme i problemi, a svi su opsjednuti sa 5.0, bez obzira na sposobnosti i, što je važnije, vlastite afinitete. Iako je sociološki uokviren klasičnim toposima tinejdžerske romantične dramedije, tipični osmi razred kakav vizualiziraju Harjaček i Golub je ujedno i filmski set za zombi-apokalipsu i znanstveno-fantastične filmove strave i užasa. Lica progoni strah od neuspjeha, ali i hiperbolizirane želje, snovi i težnje, kao i dubinska potreba za afirmacijom. U snoliko koncipiranom prizoru postaje jasno da su njihova najgora noćna mora zapravo obaveze s kojima se ne znaju nositi. Školske obaveze uvod su u obaveze općenito: prema sebi i prema drugima, prema sustavima koji oblikuju društvo. Poticanjem relativizacije odgovornosti na način da svatko samo hvata svoju priliku uvjetuje se dubinsko nepoštovanje drugih, koje ćemo lako zanemariti ili obezvrijediti, paradoksalno, u vremenu u kojem se intenzivno poziva na korektnost, toleranciju i inkluzivnost.
Pomalo je nejasno usmjeren diskurzivni sraz između neočekivanih nastupa gotovo parlamentarne elokvencije u ulogama osmaša i pojedinih idiolekata koje su se glumci trudili razviti, ali na kojima bi se moglo još poraditi kako bi ih se produbilo (jedino je Vini Jurčić bez oklijevanja zaposjela svoju varijantu zagrebačke Regine George, a ostali su se činili spremniji definirati roditeljske figure nego njihovu djecu). Generalni (ali ne i nerješivi) problem ove predstave je taj što se bavi važnom i aktualnom temom, uz dobro postavljene konflikte, ali režijsko-dramaturški miks socijalne drame, simbolističkih ukrasa i glumačkih istraživanja kao da se nije sasvim stopio u cjelinu (koliko god autora bilo, projekt je još uvijek samo jedan). Možda je to ishod donekle simptomatičan za temu koja se bavi pojedincima koji ne znaju pripadati kolektivu, ali budući da predstava pretendira na rješenje problema kroz ponovno otkrivanje zajedništva kultivacijom empatije i uviđanjem sličnosti s drugima (što se načelno i odvija u periodu kada s vršnjacima prostorno i vremenski dijelimo više-manje iste živote), bilo bi u interesu to i formalno izraziti.
Posebno dugačko i zamorno djeluje odjava u kojoj se, u stilu dodataka teen-bildung filmovima, verbalno sumiraju životni putevi protagonista i vodi u završni prizor koji ima kvalitetu naprasne, dajte-da-samo-nekako-završimo montaže koja u ovom kontekstu preslabo i nedovoljno teatralno inzistira na rješenju za koje su se autori odlučili kao konačno. Iako ne nude izravnu kritiku sustava, Golub i Harjaček jasno problematiziraju njegovo funkcioniranje i razmatraju kako obnoviti duh zajedništva u aktualnom individualizmu, od kojeg nema smisla bježati. Pojedincima svedenima na bezličnu masu prosjeka autori pokušavaju ponuditi ideal prijateljstva i solidarnosti, u kojem svatko ima i svoje „ja“ i svoje „mi“, pa makar u mašti.
©Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 20. svibnja 2025.
Autori: Autorski projekt Darija Harjačeka i Dore Golub
Redatelj: Dario Harjaček
Dramaturg: Dora Golub
Scenograf: Vesna Režić
Kostimografkinja: Ana Mikulić
Oblikovatelj rasvjete: Ivan Štrok
Grafički dizajn: Klasja & Zita
Asistentica dramaturginje: Nina Anđelković
Autor glazbe: Maro Market
Kreativno rješenje vizuala: Mare Milin
Autorica fotografija: Mare Milin
Autor video projekcija: Filip BanovakIgraju: Bogdan Ilić, Dunja Fajdić, Laura Čerina, Matej Đurđević, Vini Jurčić, Petra Krolo, Andrija Nazlić