Distopija pod sjenama vremena

35. Marulićevi dani, 22.-30. travnja 2025., Ganz nova kultura promjene, Pogon i Artemrede – Teatros Associados u partnerstvu s Općinom Santarem: Things that burn easily, autorski projekt Vedrane Klepice

• 

  Things that burn easily, u režiji afirmirane hrvatske dramaturginje Vedrane Klepice, samostalni je uradak u sklopu projekta Stronger Peripheries: A Southern Coalition, sufinanciranog iz programa Kreativna Europa Europske unije, uz potporu Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija RH te Zaklade Kultura nova. Na 35. Marulićevim danima ova je neobična distopija osvojila publiku cjelovitom ekspresivnošću: upečatljivom, ogoljenom mizanscenom u maniri teatra apsurda, auditivnim i svjetlosnim efektima i nadasve komornom atmosferom koju grade tri glumca: izvanredno pripremljena za višestruke transformacije likova u njihovu putovanju kroz vrijeme.

  I premda predstava u cjelini progovara o dva fenomena: o mentalnim poremećajima i njihovim manifestacijama te o čovjekovu odnosu prema prirodi, treći segment poput aure svojim obrisima titra nad svim zemaljskim, uzdižući se u sfere umjetničke apstrakcije. Uvertira u temeljnu fabulu započinje potresnom glumačkom elaboracijom scena požara s rimskih freski s kojih vrišti dječji strah i roditeljska nemoć pred svemoćnom prirodom. Govor o požaru koji je bjesnio rimskom metropolom doima se poput upozoravajućeg vapaja na sveprisutnost Stvoriteljeve kazne za sve ljudske opačine.

  

  I dok požar kulja stoljećima, u jednom se trenutku zaustavlja u šumi suvremenosti. Šumi grijeha kojom dominira robusna pojava drvosječe Emanuela negdje na periferiji. Autentičnom glumom Vladimir Aleksić donosi lik otuđena čovjeka, pomalo odviknuta od komunikacije i duboko zamišljena nad svojom sudbinom. Uvijek iste geste i pokreti približavaju ga profiliranu tipu muškarca svikla na osamljenost divljine i prepuštenost svemoći prirode. Piljevina, komadi cjepanica, sjekira i panj vizualno dominiraju scenom, podsjećajući na dramski prostor viđen u kakvoj antidrami. I premda u predstavi ima transponiranog vremena, dramsko vrijeme kao da stoji i svojom neumitnom nepromjenjivosti vrši pritisak na Emanuela.

  Psihodelična videoinstalacija popraćena futurističkim tjeskobnim zvukom izvlači iz muškarčeva sjećanja lik psihotične tetke Magde koji utjelovljuje glumački uživljena Lea Jevtić. Što je mentalni poremećaj i čime je uvjetovana njegova pojava, jedno je od temeljnih pitanja Klepičina teksta koji se, uz fragmentarnu režiju, doima nedovršenim i neispisanim do kraja. Iz te zagonetnosti rastvara se i drugi fabularni čvor koji nam predstavlja Emanuelovu obitelj: ženu Saru i samoživu kći. Život na farmi, čini se, zadovoljava samo pomalo autistična Emanuela, dočim Sara žali za propuštenom prilikom karijere medicinske sestre i sve češće zagleda u onostranost uplovljavajući u čudna stanja depersonalizacije.

  

  Taj spasiteljski dar Sarine mašte otklon je od bremenite svakidašnjice – blata, buca, vječno prljavih ruku i osmuđene kose. U njemu ona najradije razgovara sa svojom vilom kopitarkom, bićem koje je jedino umije i želi slušati. Sarinu arkadiju s vilom dojmljivo na svim razinama glumačke ekspresije na scenu donosi zanosna i govorno lucidna Hrvojka Begović. Mučnu temu Klepica odlučuje protkati nepogrešivim stilskim alatom: britkom groteskom koja daje prostora i humoru i tragičnim premisama. Sarina ranjivost i mentalna osjetljivost dolaze još više do izražaja prilikom požara koji guta susjedovu kuću te se u jednom trenutku trajno naseljava i unutar njezina duha poput kakva požara strasti koji iza sebe ostavlja pougljene čestice nekadašnje bračne ljubavi. Sa Sarinim mentalnim slomom, koji Lea Jevtić vrlo sugestivno govorom tijela prispodobljuje kao najveći zatvor, isplivava i kćerin hendikep, tjelesni i duševni. Krug biva zatvoren Sarinim moždanim udarom i smrću. No, to nipošto nije i kraj nutarnjeg plamena koji će pustošiti Emanuelovim snovima.

  Slika disfunkcionalne obitelji scenski je upotpunjena simbolikom: panjevi koje prte sve troje na svojim leđima znamen su njihove otpadnutosti od same njihove biti, obiteljskog zajedništva, a onda i od socijalnog okružja. I dok se poruka u vezi s odlaskom od toksične osobe, predstavljena Sarinim potonućem u Emanuelovoj blizini, čula vrlo jasno, segment otuđenja pojedinca od prirode (ekološko pitanje) kao da je ostao visjeti u zraku nedorečen, premda je dijelom internaliziran u završnom prizoru apokaliptična požara kao nagovještaja kraja jednog vremena.

  

  S futurističkim izgledom scene i psihodeličnom glazbom kazališna magija doseže svoj vrhunac, no mnogobrojna pitanja ostaju lebdjeti u česticama ugljičnog monoksida od kojeg mnoge, skafanderima zaštićene sjene gube priliku za nastavak života. Kako god bilo, slika požara idejno se povezuje s iskušenjima kao s vatrom koja sve čisti i donosi u pravom svjetlu, moguće i s Klepičinom katarzičnom intencijom da zazove osviještenost o potrebi stvaranja nove civilizacije koja bi bez ostatka odbacila stare laži, prijetvornosti i u novom Edenu zasadila arbor vitae.

  Things that burn easily polifonična je distopijska (anti)drama aluzivna naslova u kojoj se razbijaju mnoga zrcala današnjice, stoga nije lišena ni društveno angažirana prizvuka, no utemeljena primarno na nadrealističkoj poetici, ponajviše spektakularno pruža uvid u svu složenost čovjekove podsvijesti.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 16. svibnja 2025.

  Tekst i režija: Vedrana Klepica
  Scenski pokret: Magdalena Reiter
  Scena i kostimi: Petra Pavičić
  Glazba i oblikovanje zvuka: Hrvoje Nikšić
  Oblikovanje svjetla i videoprojekcije: Luka Matić
  Fotografija: Jelena Janković
  Vizuali: Sven Sorić
  Prijevod: Marija Andrijašević
  Asistentica redateljice i inspicijentica: Srđana Vrsalović

  Igraju: Vladimir Aleksić, Hrvojka Begović, Lea Jevtić

Piše: