Tko tu koga glumi i gdje prestaje teatar?

Kazališna grupa LECTIRUM, Zagreb: Nina Mitrović, Sretni ljudi, red. Zoran Mužić, gostovanje u Hrvatskom domu Vukovar

• 

  U kazalištu smo. Svi. Gledamo predstavu. Svi. Mi pravi gledatelji u gledalištu gledamo romantičnu komediju Nine Mitrović Sretni ljudi, a glumci na sceni glumeći gledatelje gledaju predstavu – tj. glume glumce, ali glume i likove.

  „Ova će vas predstava opustiti, vratiti osmijeh na lice i učiniti vam život ljepšim. Predstava Sretni ljudi su unutarnji monolozi, a glumci će interpretirati stanja: Čovjeka koji kasni na predstavu; Sretnog čovjeka koji priča o braku, zabludi, razočaranju; Muškarca i Žene koji razmišljaju o kompromisima u životu; male Biljeterke koja sanja o mjestu intendantice; Nervozne žene koja priča o sreći u malim dozama; Žene koja je uranila na predstavu i Finog dečka koji je nesretan zbog kraja jedne velike ljubavi. Sedam priča utjelovljenih u kazališnu predstavu jamačno će kod publike izazvati osjećaj znatiželje, jer će u likovima prepoznati ljude iz svoje blizine, okružja ili će se sami prepoznati u nekim situacijama.“ - ovako iz Kazališne grupe LECTIRUM najavljuju predstavu s kojom su se predstavili i vukovarskoj publici u Hrvatskom domu (na nedavno proširenom prosceniju, što otvara mogućnost i drugim kazalištima i trupama da dođu na istok Hrvatske).

  Predstava, čije je gostovanje u prosincu prošle godine otkazano, došla je u nešto izmijenjenom sastavu pa je Kseniju Pajić zamijenila Ankica Dobrić. Naš iskusni i prekaljeni kazališni redatelj Zoran Mužić (koji preferira domaće autore) prihvatio se režije teksta 47-godišnje nagrađivane dramatičarke i kazališne redateljice iz Slavonskog Broda, Nine Mitrović. Riječ je o jednoj od naših najuspješnijih i najproduktivnijih dramatičarki početka 21. st. Podatci kažu da je sa šest praizvedenih drama u 2000-ima, uz Ivanu Sajko i Tenu Štivičić najizvođenija hrvatska dramska autorica u povijesti hrvatskog kazališta. Usput, ovu je dramu u HNK-u u Mostaru režirao i Ivan Leo Lemo.

  

  U Sretnim ljudima pozabavila se samoironično, kritički i zabavno metateatrom, razbijajući četvrti zid i iluziju da je kazališna radnja stvarna. Gledatelje podsjeća da su na predstavi, da smo svi dio iste igre i da glumac zrcali stereotipne reakcije publike (dosadu, pretencioznost, oduševljenje bez razumijevanja), nakon čega se pitamo jesmo li doista takvi. I humor je u ovom slučaju metahumor jer su šale na račun kazališta, glume, publike.

  Referirajući se i komentirajući ga kao instituciju, razotkriva kazalište, dotičući sve klišeje (u glumi, pretvaranje i ponašanje gledatelja), ali i pozivajući nas da promislimo o samom kazališnom činu (predstavi), o motivima dolaska u kazalište, pasivnoj ili aktivnoj ulozi, očekivanjima pa i u kojoj se mjeri odlazak u teatar povezuje sa snobizmom. Dodatno je autorica usložnila dramsku konstrukciju identiteta stvarajući situacije u kojima glumac glumi glumca koji glumi, a to je opet plodno tlo za komične i apsurdne situacije.

  Njezini likovi su kao iz nekog priručnika za profile/tipove gledatelja: ekstrovertirani prostaci i alkoholičari (takvi su svi, prema riječima neurotične biljeterke/garderobijerke koja neprekidno žvače žvakaču gumu), introvertirana učiteljica u potrazi za partnerom, usamljeni i šarmantni friško ostavljen i razveden gospodin, šef primitivac koji u kazalište dovodi ljubavnicu, mlada influencerica, emancipirana Jasna – flundra bujnog poprsja o kojoj govore svi – i rastrojena Višnja (pripadnica višeg društvenog sloja), primitivac šef i nezadovoljni glumac s jednom rečenicom koju nikako ne može zapamtiti, nabildani Dionizije… svi u glavama vrte svoje filmove, nezadovoljni su, žugaju na sve, ali na koncu ipak shvate da su sretni s kim jesu i kako im jest. Duhovito postaje kada se publika u nečemu prepozna, shvati da gleda sebe kroz karikaturu. Većina se nasmije, neki se možda osjećaju i nelagodno.

  

  Sjajno je svoje likove premrežila autorica, napisavši dobar i potentan tekst. Predstava je u početku teško hvatala ritam, djelujući pomalo anemično i bez jasne energije, no kako je vrijeme odmicalo, tempo se postupno dinamizirao. U drugom je dijelu i glumačka ekipa našla svoju dinamiku, pa je predstava u konačnici postala prilično zabavna.

  Iako ansambl djeluje uigrano (riječ je o iskusnom četvercu), čini se da svi glumci nisu imali podjednaku priliku u punini izraziti svoj glumački potencijal. Problem ne leži toliko u izvedbi, koliko u samom dramskom predlošku – pojedini likovi ostaju dramaturški plošni, tek funkcionalne siluete u službi radnje, dok su drugi razrađeni s većom psihološkom dubinom i emocionalnim rasponom. Očekivano, ta neravnoteža nije prošla bez posljedica – neki su likovi lišeni prilike za izražajniji prinos predstavi.

  Ankica Dobrić bila je zabavna i kao introvertirana učiteljica, ali i kao posve joj oprečna razmažena bogatašica Višnja, s lakoćom i suverenošću tumačeći dva tako različita lika i pokazavši time raskoš svog talenta. Uvjerljiva je bila i Natalija Đorđević (ponajviše kao ogorčena garderobijerka/biljeterka). Fantastičan je uvijek Siniša Popović, iako mu je najbolje legao svježe razvedeni gospodin koji ipak pronađe novu ljubav u mraku gledališta! Svojom transformacijom ne samo da jasno razgraničuje karaktere, nego im daje puninu i uvjerljivost, potvrđujući pritom svoju tehničku preciznost i emotivnu širinu. Njegova sposobnost da u kratkom vremenu prijeđe iz jednog psihološkog registra u drugi, jedan je od najupečatljivijih trenutaka večeri. Mladen Čutura najsvježiji je i najinovativniji bio kao fini dečko kojega djevojka ostavlja.

  

  Iako mislim da bi bilo bolje da su svi ili više njih istodobno na sceni, da se preklapaju, nadglasavaju, govore/misle u isto vrijeme, redatelj se odlučio da su likovi uglavnom solo na pozornici. Ovim se gubi osjećaj kolektiva, ali svatko dobiva punu pažnju gledatelja i  rečenice/misli djeluju kao ispovijed. Jednoličnosti i predvidljivosti doskočio je varijacijama u intenzitetu i trajanju. S druge, pak, strane, više glumaca istodobno na sceni – svjesni ili ne onoga drugoga/drugih – stvaraju kaotičan i bogat tekstualni sloj. Uostalom, takva situacija djeluje stvarnije, jer svi unutrašnje misli imamo istodobno. Opasnost vreba u zaglušnosti ili riziku od gubitka fokusa, jer publika ne zna na koga se usredotočiti, no to riješi precizna režija. Oba pristupa mogu biti učinkovita, ali najbolji rezultat daje kombinacija.

  Scenograf Miljenko Sekulić na scenu je postavio zid i šest stolaca. To krije višeslojnu simboliku i značenje, a sve u skladu s teatrom u teatru i kritikom društvenih i umjetničkih uzusa. Ovaj minimalizam upućuje na već spomenutu ogoljenost kazališta, s tek najosnovnijim elementima – zidom kao granicom (između publike i pozornice, stvarnosti i fikcije), stolcima kao simbolima prisutnosti, čekanja, pasivnosti, dijaloga. Prazni stolci mogu simbolizirati i odsutne likove, publiku, ideje ili čak ravnodušnost prema umjetnosti. Scenografija reducirana na ono najosnovnije postavlja pitanje: što je kazalište kad ogolimo sve rekvizite i forme? Tko je glumac, tko je publika, i gdje prestaje jedna uloga a počinje druga? Poruka je to i da kazalište može postojati i bez dekoracija – dovoljni su samo glumci i publika.

  

  Suptilna glazba Nenada Brkića odgovara ovoj autoreferencijalnoj komediji, jer uravnoteženo prati skokove između fikcije i stvarnosti, pomaže u stvaranju atmosfere. Umjesto da se nameće, diskretno glumi kao još jedan lik – prisutan, ali nikad potpuno razotkriven.

  Kostime je Marita Ćopo precizno oblikovala da budu funkcionalni i da uspješno podcrtavaju karaktere. Svaki lik – od introvertirane učiteljice, preko zbunjenog sredovječnog gospodina, do napadne influencerice i nervozne biljeterke koja sanja o tome da postane intendantica – dobiva vizualni identitet koji nedvosmisleno upućuje na njegovu društvenu ulogu i psihološki profil. To olakšava snalaženje u složenoj mreži metateatarskih uloga i duhovito komentira stereotipe koje publika nesvjesno (do)nosi u kazalište. I kostimi brišu granicu između publike i izvedbe, jer upravo kroz njih predstava dodatno problematizira pitanje: tko zapravo igra koga – i gdje prestaje teatar?

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 7. svibnja 2025.

Piše: